Tamnoputi 13-godišnji dječak, čija majka je iz Liberije, gdje se i on rodio, udana za Hrvata, koji je otišao od obitelji, pohađao je četvrti razred u osnovnoj školi Trstenik, odakle je nedavno prebačen u osnovnu školu Spinut. On kasni za svojim vršnjacima jer je u školu, zbog nesretnih okolnosti u kojima je rastao, krenuo tek sa devet i po godina. Činjenica da je bitno stariji od druge djece, bila je povod za zaključak sa roditeljskog sastanka u kojem se traži da se on premjesti u drugu školu. U zaključcima nema rasističkih tonova, ali ima dijeljenja lekcija pedagozima:
„Postupak ravnatelja, te odluka da se dječak uz nazočnost voditelja mjere nazora dovede u školu na dan održavanja ovog sastanka radi daljeg dogovora o nastavku škole, procjenjujemo krajnje neprimjerenim za učenika, ostalu djecu iz razreda i nas roditelje“, pročitala nam je zaključke službenica Županijskog ureda za školstvo.
Ono što uznemirava jest navodno postojanje i peticije, potpisane od strane roditelja, među kojima je i jedan gradski vijećnik, u kojoj se traži dječakov premještaj zbog njegove boje kože. No, to prosvjetne vlasti demantiraju. Govori nam Neven Ćurković iz županijskog Ureda državne uprave zadužen za društvene djelatnosti:
„Peticija se ne odnosi na njegovu boju kože, niti na bilo što slično, već se radi o socijalnom ponašanju. Kada u jedan razred dođe učenik koji je tri godine stariji od ostalih, u tako maloj dobi, ogromna je razlika između njega i njih. Normalno je da dolazi do socijalnog nesnalaženja između njih, ali ne zbog rasizma, ili zbog bilo čega drugog.“
Tamnoputi dječak slabo govori hrvatski jezik, imao je problema s ponašanjem. Zato je prvo polugodište proveo u dubrovačkom Centru za odgoj Maslina. No, riječ je o bistrom momčiću koji bi lako mogao svladati svoj zaostatak u školovanju, kaže Ćurković, objašnjavajući i zašto je premješten u drugu školu:
„On je premješten iz škole Trstenik radi toga što škola Spinut ima kompletiranu službu za stručno pedagoški i psihološki rad. Tamo će biti pod nadzorom te stručno pedagoške službe.“
Ćurković napominje da je dječak u novoj školi dobro primljen:
„U novom razredu je dočekan aplauzom.“
Iz svega se dade zaključiti da, barem što se nastavnika i djece tiče, dječak rođen u Liberiji nije pogođen rasizmom i da je sve ispalo po onoj: Treslo se brdo - rodio se miš. No, kad čujemo Miljenka Grabara, kojemu je povjeren nadzor nad dječakom, shvatit ćemo da se tresao miš, a rodilo se brdo. Nije problem u statusu dječaka, nego u položaju njegove obitelji:
„Osobno sam se uvjerio da je to osnovni problem. Zvao sam najmanje pedesetak oglasa, upravo u tu svrhu, ali je odgovor uvijek bio isti. Sve je divno, lijepo, krasno, ali čim sam rekao da je druge rase, tu se završavao svaki dalji razgovor, i za posao i za smještaj.“
No Grabar, koji skrbi o dječaku, nastoji naći smještaja za njega i posao mu za majku i, unatoč primitivizmu na koji je nailazio, ne gubi vjeru:
„Ja sam optimista, a oni su jaki ljudi. Oni su izdržali štošta do sada. Nadam se da će izdržati i ovo. Već su pokrenute neke akcije u vezi rješavanja njihovih problema. Mislim da će to sve ipak imati sretan završetak.“
„Postupak ravnatelja, te odluka da se dječak uz nazočnost voditelja mjere nazora dovede u školu na dan održavanja ovog sastanka radi daljeg dogovora o nastavku škole, procjenjujemo krajnje neprimjerenim za učenika, ostalu djecu iz razreda i nas roditelje“, pročitala nam je zaključke službenica Županijskog ureda za školstvo.
Ono što uznemirava jest navodno postojanje i peticije, potpisane od strane roditelja, među kojima je i jedan gradski vijećnik, u kojoj se traži dječakov premještaj zbog njegove boje kože. No, to prosvjetne vlasti demantiraju. Govori nam Neven Ćurković iz županijskog Ureda državne uprave zadužen za društvene djelatnosti:
„Peticija se ne odnosi na njegovu boju kože, niti na bilo što slično, već se radi o socijalnom ponašanju. Kada u jedan razred dođe učenik koji je tri godine stariji od ostalih, u tako maloj dobi, ogromna je razlika između njega i njih. Normalno je da dolazi do socijalnog nesnalaženja između njih, ali ne zbog rasizma, ili zbog bilo čega drugog.“
Tamnoputi dječak slabo govori hrvatski jezik, imao je problema s ponašanjem. Zato je prvo polugodište proveo u dubrovačkom Centru za odgoj Maslina. No, riječ je o bistrom momčiću koji bi lako mogao svladati svoj zaostatak u školovanju, kaže Ćurković, objašnjavajući i zašto je premješten u drugu školu:
„On je premješten iz škole Trstenik radi toga što škola Spinut ima kompletiranu službu za stručno pedagoški i psihološki rad. Tamo će biti pod nadzorom te stručno pedagoške službe.“
Ćurković napominje da je dječak u novoj školi dobro primljen:
„U novom razredu je dočekan aplauzom.“
Iz svega se dade zaključiti da, barem što se nastavnika i djece tiče, dječak rođen u Liberiji nije pogođen rasizmom i da je sve ispalo po onoj: Treslo se brdo - rodio se miš. No, kad čujemo Miljenka Grabara, kojemu je povjeren nadzor nad dječakom, shvatit ćemo da se tresao miš, a rodilo se brdo. Nije problem u statusu dječaka, nego u položaju njegove obitelji:
„Osobno sam se uvjerio da je to osnovni problem. Zvao sam najmanje pedesetak oglasa, upravo u tu svrhu, ali je odgovor uvijek bio isti. Sve je divno, lijepo, krasno, ali čim sam rekao da je druge rase, tu se završavao svaki dalji razgovor, i za posao i za smještaj.“
No Grabar, koji skrbi o dječaku, nastoji naći smještaja za njega i posao mu za majku i, unatoč primitivizmu na koji je nailazio, ne gubi vjeru:
„Ja sam optimista, a oni su jaki ljudi. Oni su izdržali štošta do sada. Nadam se da će izdržati i ovo. Već su pokrenute neke akcije u vezi rješavanja njihovih problema. Mislim da će to sve ipak imati sretan završetak.“
