RSE: Koji je za vas najjači utisak ove sedmice?
ULJAREVIĆ: Prosto je nevjerovatno da imamo toliku hiper-inflaciju događaja i tema na dnevnoj osnovi i ponekada nam se čini da su svi užasno važni. Teško je napraviti odabir koja je od njih najsnažnija. Ipak mi se čini da je ove sedmice to bio snimak sa dubrovačkog ratišta, čiji je učesnik, kao rezervni oficir, bio aktualni predsjednik crnogorske Komisije za utvrđivanje konflikta interesa, Slobodan Leković. Crna Gora se konačno okreće ka jednom procesu suočavanja sa prošlošću. Tužno je što taj prilog nije emitovan na nekoj našoj televiziji, prvenstveno na RTV CG, ali je ipak to pitanje pobudilo pažnju naše javnosti. Mi smo i ranije tražili da javne ličnosti, koje su učestvovale u ratu na prostorima bivše SFRJ, to priznaju. Mislim da je jako važno da se nađe mjera onoga što je crnogorska odgovornost u jednoj situaciji u kojoj se Crna Gora dugo vremena krila iza svega onoga što su negativne posljedice činjenja, ili ne činjenja, tokom devedesetih, opravdavajući to srpskom agresorskom politikom, da se objavi spisak svih ljudi koji su učestvovali u takvim operacijama, pogotovo javnih ličnosti, koje su bile dio tog procesa i u kojem kapacitetu. Duboko vjerujem da bi se na taj način dao najveći doprinos demokratizaciji crnogorskog društva.
RSE: Nedavno ste na svom blogu otvorili temu kojom ste pogodili u srž onoga što objašnjava mnoge društvene procese u Crnoj Gori. To je odsustvo građanske neposlušnosti ili kulture otpora. Da li vas je iznenadio veliki broj polemičara o ovoj temi?
ULJAREVIĆ: Jeste, pozitivno me je iznenadio, ne samo interes ljudi koji su se uključili, već i vrlo visok kvalitet diskusije koja se vodila. Mislim da nije nepoznata činjenica da Crna Gora nema razvijenu kulturu protesta, otpora, niti građanske neposlušnosti. Kategorijalno ne govorimo o bilo kojim oblicima oružanih sukoba. Govorimo o jednoj nenasilnoj komunikaciji. Samim tim nikakvog diskursa o tom pitanju u Crnoj Gori nije ni bilo. Suviše smo orjentisani na neke sitnije i krupnije stvari i rijetko se bavimo njihovom suštinom. U tom pogledu me raduje ta vrsta diskusije, koja istovremeno pokazuje da još uvijek ne znamo prepoznati sami koncept, da ne prihvatamo ono što jeste činjenica, da nismo društvo razvijene građanske svijesti, da nemamo snage da izvedemo bilo kakav građanski otpor. Najtužnije je da u Crnoj Gori ipak preovladava jedan građanski kukavičluk i intelektualna korumpiranost, a to su značajne prepreke ka razvoju građanske neposlušnosti.
RSE: Trenutno se nalazite u Beogradu, gdje prisustvujete obilježavanju desetogodišnjice čuvenog, po energiji i upornosti, studentskog ili građanskog protesta protiv Miloševićevog režima. Bili ste portparol tog protesta, ali ste učestvovali i u izradi studije o aktivizmu visoko-školaraca na crnogorskom univerzitetu. Zaključci nisu baš afirmativni. Čime objašnjavate tu neagilnost i pasivizaciju crnogorskih studenata, koji bi trebali da budu upravo onaj segment društva koji je avangarda, i u idejama, i u djelovanju?
ULJAREVIĆ: Činjenica je da se nikada ta energija i ideja studentskog protesta nije direktno prelila na Crnu Goru. Vjerujem da su se neki događaji koji su se desili tokom studentskog građanskog protesta 1996/1997 godine ipak uticali na Crnu Goru. Tada je došlo do rascijepa u DPS-u, i ipak se jedan dio Crne Gore snažnije odupreo Miloševiću. Za mene je vrlo bolan nedostatak pištaljki koji bi uznemirivao naše oligarhe. Teško je to objašnjivo, osim onim što možemo nazvati nedostatak jedne političke kulture i odnosa prema državi, kojoj ipak plaćamo poreze. Suviše smo tu državu poistovjetili sa političkim partijama kojima smo praktično prepustili da sve vode. Najgore od svega je kada to ne postoji među mladim ljudima, kada oni gledaju na politiku kao na nešto što je prljavo, mada je naša stvarnost zaista učinila da taj pristup dobije jedno opravdanje za to što ne žele da se aktivnije uključe u te procese. Možda je dio objašnjenja u tome što smo navikli da nam stvari olako stižu, da ne ulažemo puno napora, da ćemo lakše nešto završiti preko veze. Sve ovo o čemu pričam nosi značajnu dozu rizika. Taj rizik znači da će vas, možda, neka od tih aktivnosti, neka od oblika građanske neposlušnosti, izbaciti u orbitu neke javnosti, ali i da će vas baciti na margine društva. Tu vrstu rizika očigledno mladi ljudi u Crnoj Gori nisu spremni da preuzmu. Ipak vjerujem da u Crnoj Gori postoji potencijal za društvenu promjenu, za otpor, za ne pristajanje na politiku svršenog čina.
RSE: Tumačenja, zašto u Crnoj Gori ne postoji linija građanskog otpora, su široka. Još uvijek smo u dobu gdje upravljaju politički i partijski instinkti, nemamo razvijeno civilno društvo, nemamo ni svijest, ni hrabrost da se borimo za svoja prava, da javno izrazimo svoj stav, ne samo stav protiv, već i stav za. Jedan komentar na vašem blogu glasio je - Da li Crnogorci slabo razlikuju podaništvo od patriotizma, vlast od države?
ULJAREVIĆ: Ima tu dosta istine. Mi smo zaista vlast poistovjetili sa državom, a u tome su nam pomogli i naši zvaničnici, koji, ono što predstavlja jednu zdravu kritiku, ne prihvataju. Vjerujem da ta zdrava kritika nerijetko dolazi od civilnog društva i od nekih pojedinaca. Obično to odbijaju kao napad, i na državotvorni projekt, i na državu. Zašto naši građani na to pristaju? U pitanju je naš značajan hendikep u ovoj stvari jer mi nemamo nezavisnih intelektualaca. Možda se oni stvaraju sa jednom mlađom grupom ljudi, koja još uvijek sebe nije dovoljno afirmisala, ali činjenica je da su postojeći intelektualci, koji su kao takvi prepoznati u javnosti, pristali da paktiraju sa različitim političkim partijskim subjektima i na taj način su suzili prostor djelovanja. Naravno da postoje i časni izuzeci. To su ljudi koji su se, razočarani, povukli iz svega toga. Tako smo dobili jedna prostor u kojem ničija riječ ništa ne znači. To je zastrašujuća situacija. Nemate više niti jedan autoritet koji nešto može da kaže. Nemamo Sartra koji je mogao da izađe pred De Gola i kaže šta misli, nemamo Čedomira Ćupića koji u Beogradu može nešto da kaže, a da to ima snagu. To je strašan hendikep. Stvaranje nove intelektualne elite, koja neće biti ni na koji način korumpirana, koja će moći slobodno da priča, koja neće biti ucijenjena ničim, koja će imati čistu biografiju, po meni je ključno u izgradnji demokratskog društva i građanske neposlušnosti. Tu bolnu tišinu intelektualaca o ključnim pitanjima identifikujemo sa onima koji sjede u bitnim organizacijama i koji su kao takvi prepoznati. Tako je i sa pitanjem suočavanja sa prošlošću, lustracije, o onome što su već jasne kriminalne aktivnosti određenih pojava u društvu. Upali smo u naš mali začarani krug da se kome ne zamjerimo, da ne povrijedimo koga, a pri tome vrlo dugoročno radimo na urušavanju zdravih principa demokratskog društva.
RSE: Da sve ne bude tako crno, kao primjeri otpora pominju se razni slučajevi, kao što je kolumna Balše Brkovića u Vijestima, pobjeda kampanje u kojoj je sačuvana rijeka Tara, peticija 20 hiljada građana povodom visokih računa za struju, do javnog svjedočenja policajca Muratbašića o zloupotrebama u toj službi. Da li su sve to naznake da građanska svijest u Crnoj Gori ipak zri?
ULJAREVIĆ: Vjerujem da ta energija i potencijal postoje, ali da u javnosti kao takvi nisu prepoznati jer imamo sistematski odabir ličnosti koje mogu pričati u javnosti i čije mišljenje može biti validno. Tara je jedan od najznačajnijih momenata jer je njena simbolika jaka. To je prva pobjeda nad nečim što je bio već gotov projekt vladajuće strukture. Osim toga, zaštićen je jedna od najljepših kanjona na svijetu. Ta simbolika pobjede je nešto što je probudilo jednu vrstu javnosti u Crnoj Gori i dalo nam nadu da možemo nešto učiniti. Posebno bih izdvojila slučaj policajca Muratbašića jer je to jedan snažan čin individualne građanske neposlušnosti. On je značajan jer doprinosi rušenju onoga što je najveća kočnica razvoja građanske neposlušnosti, a to je strah. On razbija taj strah i mislim da zaslužuje, u tom kontekstu, punu podršku javnosti. Nevjerovatno je, ali ta građanska neposlušnost prije dolazi sa terena, nego od intelektualne elite.
