Žana KOVACEVIC, Enis ZEBIC, Zoran PRERADOVIC
U BiH danas živi nešto više od 1.000 Jevreja, većina njih - oko 700 - u Sarajevu. Kako BiH još uvijek nema zakon o restituciji i denacionalizaciji, jevrejska imovina oduzeta nakon Drugog svjetskog rata nikada nije vraćena, kako Jevrejskoj vjerskoj zajednici, tako ni fizičkim licima.Usvojenim Zakonom o otkupu nacionalizovanih stanova u Federaciji BiH, kojim je predviđeno da stanove otkupljuju korisnici a ne stvarni vlasnici, stvari su se još i pogoršale. Čak i oni koji su se najglasnije borili za prava i tražili povrat imovine svojih roditelja i predaka, kako danas tvrde, u Sarajevu su ušutkani antisemitskim napadima i prijetnjama. Ova sarajevska Jevrejka, koja je željela ostati anonimna, godinama pokušava vratiti imovinu svoje majke u centru Sarajeva:
«Reći ću vam da je moja majka bila vlasnik dvije velike kuće u Sarajevu. Jedna je imala 9 stanova, jedna je imala 16 stanova. Iz te dvije kuće izuzeta su samo dva stana iz nacionalizacije. Otac je morao pokloniti apoteku - ja ne znam da li se to smatra baš poklonom, ali kad vam je nož pod grlom, onda morate tako reći. Ništa, naravno, nije vraćeno. Mi smo svi nasljednici u Sarajevu. Ali da stvar bude gora, donesen je zakon koji je prvo nepravedan, drugo polovičan. Štiti prava ljudi koji stanuju tu. Ja poštujem to da su ljudi ulagali u fond stambene izgradnje, ali to je fond koji je bio državni fond, a ovo je bila privatna imovina koja je nasilno oduzeta.»
Ova jevrejska porodica tokom Drugog svjetskog rata izbjegla je iz Sarajeva, u koje se vraća 1946. godine, a tek šest godina poslije i u jedan stan u porodičnoj kući koja joj je oduzeta. Od 1952. godine traje njihova borba vrate silom oduzetu imovinu:
«Moja majka je bila jedini nasljednik i do zakona o nacionalizaciji ona je bila vlasnik jedan kroz jedan. Oni su već 1956. pokušali da na svakog od nas prepišu dva stana, ali tad je već bio veto za promet privatnom imovinom. Kompletnu dokumentaciju imam. Ja čak imam projekat kuće. Imam ZK uložak s istorijatom gdje piše da je moja majka bila vlasnik jedan kroz jedan i da joj je oduzeto. Imam rješenje o nacionalizaciji, imam poslije majčine smrti rješenje o ostavinskoj raspravi - naravno ono što je bilo u našem vlasništvu, a ovo što je nacionalizovano moralo bi ići dopunom zakona. Ali je mislim stvarno apsurdno i jedinstveno u svijetu da vaše roditelje naslijede neki drugi ljudi. Ni brat, ni sestre i ja nismo uspjeli da se vratimo ni u jedan naš stan.»
Osim fizičkim licima, ništa od oduzete imovine nije vraćeno ni Jevrejskoj zajednici u BiH. Najveća jevrejska opština u BiH je u Sarajevu, gdje je i oduzeto najviše imovine, kaže predsjednik sarajevske jevrejske opštine Boris Kožemjakin:
«Potražujemo 71 stan i oko 40 objekata raznih društava Jevrejske zajednice, odnosno templova, sinagoga koje su egzistirale prije Drugog svjetskog rata na području BiH. Na području grada Sarajeva je otprilike 90 posto toga, jer je to bile najaktivnija sefardska i aškenaska opština koje su djelovale, a ostale zajednice su bile male. Pod kaluzulom ’dobrovoljno morao’, političkim partijskim pritiscima ondašnje Jugoslavije mi smo se odrekli i poklonili ovom gradu, što nam nije nimalo žao na kraju, zgradu najvećega sefardskog templa, zgradu u kojoj je danas Bosanski kulturni centra. Recimo, primjer zgrade u kojoj se danas nalazi kantonalno ministarstvo unutrašnjih poslova, koja se nalazi u Ulici la benovelencije - to je bila zgrada jevrejskog kulturno-prosvjetnog društva ’La benovelencija’. Nažalost, to je objekat koje je ministarstvo unutrašnjih poslova danas koristi i uzelo je. I ne vidim način i ne vidim želje da se taj objekat vrati.»
Dobru volju da se vjerskim zajednicama u BiH, pa tako i jevrejskoj, vrati dio imovine pokazalo je Predsjedništvo BiH pred posljednju posjetu pape Ivana Pavla Drugog Banjoj Luci 2003. godine. Sve je ostalo na pokušaju, kaže predsjednik Jevrejske zajednice BiH Jakob Finci:
«Na sastanku u Predsjedništvu je rečeno da bi se Predsjedništvo potrudilo da svakoj vjerskoj zajednici u čast te posjete vrati po jedan objekat koji oni izaberu. Mada nam je bilo odmah jasno da se to ne može na taj način realizovati jer to nije ingerencija Predsjedništva, bili smo kao predstavnici crkava, vjerskih zajednica u BiH vrlo zadovoljni takvom jednom inicijativom, od koje kasnije nije bilo ništa.»
Finci ističe kako je sada, u nedostatku zakona, sasvim nejasno i neizvjesno kako će biti riješen problem oduzete i nacionalizovane imovine u BiH:
«Napisan je prvi nacrt zakona o restituticiji, napravljena je velika studija izvodljivosti te restitucije. Po njoj ispada da je cijena povrata imovine između 5 i 7 milijardi maraka. Isto tako, u međuuvremenu je u Federaciji donesen zakon o prodaji stanova koji potpadaju pod restituciju nosiocima stanarskog prava, osim stanova koji pripadaju vakufima i zadužbinama, što će reći da će i stanovi Jevrejske zajednice, Katoličke crkve i Pravoslavne crkve isto tako biti prodani današnjim stanarima, a da bivši vlasnici imaju pravo na zamjenske stanove. I sasvim je nejasno kako će se taj problem riješiti, tako da mi, umjesto da rješavamo pitanje imovine koja je nacionalizovana u periodu između 1945. i 1962., problem dalje usložnjavamo.»
Ono što se zna jeste da vlasnici nacionalizovanih stanova, zgrada i kuća iz Sarajeva najavljuju tužbu protiv BiH Sudu za ljudska prava u Strazburu vjerujući kako će tamo pronaći svoju pravdu.
* * * * *
Hrvatski Židovi žrtve su generalne sporosti hrvatske države u povratu imovine. Vraćeno je otprilike 60 posto oduzete imovine, a ostalo je u postupku.
Židovska općina Zagreb i Koordinacija židovskih općina u Hrvatskoj angažiraju se u prvom redu oko povrata imovine nacionalizirane u vrijeme socijalističke Jugoslavije jer je imovina oduzeta Židovima i židovskim općinama za vrijeme Nezavisne države Hrvatske najvećim dijelom vraćena odmah po završetku Drugog svjetskog rata, kaže Sead Tabaković, pravni zastupnik zagrebačke Židovske općine i Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj:
„Po formulaciji zakona kada se kaže da je to Zakon o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, onda je odmah definirano da je to od 1945. godine pa na dalje. Imovina koja je oduzeta od 1941. do 1945. godine nije ušla u ovaj oblik povrata zakonom, ali to nije veliki problem jer je imovina koja je oduzeta od 1941. do 1945. godine najvećim dijelom vraćena nazad nakon 1945. godine, kao imovina oduzeta od NDH-azije. Nacionalizacijom i konfiskacijom ponovno oduzeta imovina u ovaj zakon ulazi.“
Tabaković ima najbolji uvid u to koliko je nacionalizirane imovine vraćeno židovskim općinama i Židovima:
„Što se tiče židovskih općina u Hrvatskoj, vraćeno je oko 60 posto. Od prošle godine nismo ništa napredovali jer smo dobili svega dva prvostupanjska rješenja.“
Židovskim općinama u Hrvatskoj oduzeta je brojna imovina, posebice židovskoj dobrotvornoj organizaciji “Hevra Kadiša”. Dio je vraćen, a sada se vode razgovori oko četverokatnice u Amruševoj ulici u centru Zagreba:
„Sada se sa državom pokušavamo nagoditi da nam se to vrati, iako je to dosta problematično u sadašnjim uvjetima. Država sada može zamjenski prostor, ili vratiti nazad pravom vlasniku, ili obešteti pravog vlasnika.“
Potpredsjednik Židovske općine Zagreb, Jozef Papo, kaže kako je vrlo nezadovoljan tempom povrata pojedincima, iako, po njegovoj ocjeni, diskriminacije prema Židovima nema. Problem je u tome što je hrvatska država izuzetno spora i nevoljka u povratu imovine svima:
„Svi građani Hrvatske su jednako tretirani. Jedini dodatni problem kod Židova je što ih je puno ubijeno, a veliki procent onih koji su ostali živi je iselio, pa je problem državljanstva multiplicirao problem povrata imovine.“
U međuvremenu je zakon izmijenjen pa za povrat imovine mogu aplicirati i strani državljani. Međutim, nesklonost države da makne šape sa nekretnina i vrati ih nekadašnjim vlasnicima znala je poprimati i morbidne dimenzije:
„Jednoj mojoj prijateljici su godinama osporavali povrat imovine jer su im dvije stvari bile sumnjive – kako je moguće da u svojoj izjavi piše da su joj otac i majka umrli isti dan (ubijeni su u logoru Jasenovac), a drugo, ako je istina da su ubijeni, pa gdje je onda smrtovnica. Molim vas, ko je u logoru davao smrtovnice?“
A takvo ponašanje nasljednike koji imaju po 80–90 godina nimalo ne motivira, kaže gospodin Papo:
„Imam živog bratića, ali njemu ni u snu ne pada na pamet da dolazi sada u Hrvatsku i potražuje neku imovinu. Kada mu kažem kakva je procedura, pa i ako dođe i zatraži povrat imovine, neće moći u pet godina vjerojatno dobiti ništa. Pa i kada sve to dobije, onda je problem da to prenese na bilo koga. Pred nama je mukotrpnih od sedam do deset godina truda. Na to kaže da mu se ne da vraćati u Zagreb.“
* * * * *
Predlog Opšteg zakona o restituciji koji bi uskoro trebao da se nađe pred Skupštinom Srbije, i pored mnogobrojnih polemika koje su vođene na tu temu, ne predviđa povraćaj imovine onim građanima kojima je ona oduzeta u periodu Drugog svetskog rata, već isključivo nakon 1945. godine. Ovakvo zakonsko rešenje iznova je otvorilo pitanje povraćaja imovine Jevrejima u Srbiji oduzete od 1941. do 1945. godine jer automatski isključuje mogućnost da preživeli naslednici uopšte traže ono što im je oduzeto. Da li je u pitanju samo tehnička omaška sadašnjih vlasti, ili ideološki motivisani razlozi kojima se želi rehabilitacija osoba istorijski proglašenih za kolaborante Hitlerove Nemačke?
„Odlukama Nedićeve vlade građanima jevrejske nacionalnosti je oduzeta imovina i zabranjeno im je da rade u javnim službama, pa su ih Nemci sve pobili. U silnoj želji da se govori o 1945. godini, zaboravila se Nedićeva vlada. Nekima jako smeta da se pokaže da je Nedićeva vlada radila protiv interesa građana ove zemlje, u ovom slučaju jevrejskog naroda.“
„Znam da je Jevrejima oduzimana imovina. Razgovarao sam sa jevrejskom zajednicom i smatram to vrlo ozbiljnim problemom, ali mislim, gospodine Korać, da treba da stanete mirno kada govorite o generalu Nediću koji je spasao ogroman broj srpskoga naroda od jednog užasnog građanskog rata.“
Ovako je izgledao verbalni duel nekadašnjeg potpredsednika Vlade Srbije, Žarka Koraća, i aktuelnog ministra finansija u Vladi Srbije, Milana Parivodića, vođen nedavno u jednoj televizijskoj emisiji RTV B92.
Istovremeno, Žarko Korać u izjavi za naš program ističe da ne veruje da je zakonodavac napravio tehničku omašku, izostavljajući iz Zakona o restituciji period od 1941. do 1945. godine, što automatski isključuje mogućnost da preživeli naslednici Jevreja i zatraže povraćaj oduzete imovine:
„Ako neko misli da se mora stajati mirno pred generalom Nedićem, onda nije nimalo nelogično da nema nikakav negativan stav prema odlukama Nedićeve vlade iz 1941. godine. Ako se neko zalaže za restituciju od 1945. godine, onda on podržava antisemitske i ratne, nacističke, zakone, možda protiv svoje volje, ali u slučaju Parivodića ne znam. Time po drugi put pokazuje da su odluke Nedićeve vlade iz 1941. godine bile ispravne. Njima je oduzeta imovina, ljudi su odvedeni u logore i svi ubijeni. Sada, kada se vraća imovina, njihovi potomci ne mogu da je dobiju.“
Istoričar Olivera Milosavljević kaže da je Vlada Milana Nedića u avgustu 1942. godine donela uredbu koju su potpisali svi članovi Nedićevog kabineta, kojom se oduzima imovina svih Jevreja bez ikakve naknade i prelazi u vlasništvo države Srbije. Istovremeno, Milosavljevićeva naglašava da se ignorisanje prava Jevreja na povraćaj imovine može tumačiti kao izraženi antikomunizam i istorijski revizionizam, kojim se pokušavaju rehabilitovati kvislinzi:
„Čuli smo da sadašnja vlada kroz usta ministra Parivodića stoji u stavu mirno pred Milanom Nedićem. Verovatno zna da je Milan Nedić donosio uredbe kojima je od svojih službenika u tadašnjoj službi zahtevao da prilažu dokaze da su čisti Arijevci i da nemaju u sebi jevrejske i ciganske krvi.“
S druge strane ministar finansija, Milan Parivodić, tvrdi da su se rasistički zakoni o oduzimanju imovine Jevrejima primenjivali silom, po naređenju nemačkog Rajha, i da takve odluke ne predstavljaju volju legalne srpske države, već okupirane srpske države. Na naše pitanje, zašto se predlog Zakona o restituciji odnosi samo na poratni period, Parivodić ovako odgovara:
„Mi to pitanje razmatramo. Uprkos tome što je to bila okupaciona vlast koja ne reflektuje volju srpskog naroda, pa zbog toga srpski narod i nema odgovornost za takva skandalozna ponašanja, ti ljudi koji takve stvari iznose i navode 72 razloga da se restitucija ne reši, u suštini imaju problem sa vraćanjem imovine onoj klasi koju su oni, ili njihovi preci, razglasili. Oni hoće da održe tu svoju nasilnu pobedu koju su ostvarili 1945. godine.“
Vrednost oduzete imovine Jevreja tokom Drugog svetskog rata teško je procenjivati, imajući u vidu da je od 35 hiljada pripadnika ovog naroda u Srbiji preživelo oko sedam hiljada, ali da neki od njih nisu imali naslednike, kaže Aleksandar Lebl, predsednik pravnog saveta Saveza jevrejskih opština. On ipak naglašava da je neku računicu moguće izvesti:
„Ostaje pet hiljada porodica čija imovina je nekome data. Ne možete reći koliko vredi pet hiljada kuća, radnji, celokupnog kućnog inevntara. Uzmimo otprilike da je svako imao ekvivalent vrednosti današnjih 100 hiljada eura. Pomnožite to sa pet hiljada pa ćete videti koliko je to.“
