Asim Kiverić ovdje je od pada Srebrenice. Prije rata živio je od poljoprivrede i rada na građevini. Mistrija, fangla, hobla i torba i pravac Srbija - kao i većina Podrinjaca:
«Na crno sam radio. Nemam da sam u firmi bio, nisam nikad bio. Sve privatno radio. Ali bilo veliko. Ja sam sve po Srbiji radio, najviše po Srbiji. Bilo mi pristupačnije u Srbiji nego ovamo. Recimo, Bajina Bašta, Užice - nije daleko bilo. Granice te nisu daleko bile, bile ti otvoreno kud hoćeš. A sad za zaraditi, raditi, uraditi nešto, ovo sve sabilo se. I ako bi imao neko nešto da radi, više ljudi neće.»
Dva Asimova sina su u Francuskoj. Morali su, kaže, otići jer ovdje nemaju baš ništa. U njegovoj Jagodnji kod Bratunca vlada pustoš. Niko se tamo još nije vratio, a on još nije išao ni da obiđe selio, jer, kako kaže, muka mu je gledati ostatke zgarišta. A bio je blizu:
«Nema tu ni Srba ni muslimana - muslimana što su bili. Nema nikoga tu. U selu je bila škola, džamija, šumarnica, bilo sve. Put bio. E sad, nit ima nas, nit ima njih. To su ljudi, evo sad uzmeš moju generaciju, moje što smo u ratu bili, to je izginulo. I sad nema ko da se vrati. Nema ko od ovijeh starijih što bi se vratio. Od omladine neko otišao negdi, neko se zaposlio, neko kupio plac, neko nešta... i on je tu opstao, savio se oko toga i ono je faktički napušćeno.»
Semin Begić i Zahir Hamzić su iz Liplja kod Zvornika i knjiže već desetu godinu u Mihatovićima, nešto čekaju, iako sami ne znaju ni šta ni dokle:
«Pa šta ću, čekam da vidim šta će biti. Neizvjesnost, ne znaš ništa. Da hoće napraviti kuću, da li neće, šta će biti. Živiš jednostavno od danas do sutra, eto to je.»
«Živim u ovom naselju kao neki vuk samotnjak. Ovo je isto logor, samo što ne ’tuču’. Što god dođe kak’e humanitarne, lopovi dole pokupe. A ova bijeda ništa.»
Semin dodaje kako će odavde jednom ipak morati izaći. A hoće li mu biti popravljena i kuća, druga je priča. A i kada se vrati, od čega će živjeti:
«Ja računam da ću se vratiti. Sad bih ja išao, ali nemaš ti sredstava tamo. Džabe što oni urade i kuće i sve, kad je stomak gladan. Nećeš jesti zidove. Nemaš ti tu nikakvih sredstava. Za moj je najbolji pojam da otvore granice da narod ide, da se snalazi kako zna.»
«Ili da nas pobiju sve.»
«Ja.»
U opštini Tuzla nakon posljednje reregistracije evidentirano je 6.700 osoba sa raseljeničkim satusom. Esma Ibrišimović, iz Službe za raseljene lica u Tuzli, kaže kako je povratak skup i valjda zato traje tako dugo:
«Nažalost, još kad se ulože sredstva tamo gdje povratnici neće da se vrate, onda praktično nismo na pravu adresu ta sredstva uputili, iako je to vrlo teško utvrditi. Dozvolimo da se pridržavamo svih zakonskih odredbi, vrlo je teško predvidjeti kad se napravi kuća povratniku da on u zadnjem trenutku ne predomisli se i ne ode.»
«Na crno sam radio. Nemam da sam u firmi bio, nisam nikad bio. Sve privatno radio. Ali bilo veliko. Ja sam sve po Srbiji radio, najviše po Srbiji. Bilo mi pristupačnije u Srbiji nego ovamo. Recimo, Bajina Bašta, Užice - nije daleko bilo. Granice te nisu daleko bile, bile ti otvoreno kud hoćeš. A sad za zaraditi, raditi, uraditi nešto, ovo sve sabilo se. I ako bi imao neko nešto da radi, više ljudi neće.»
Dva Asimova sina su u Francuskoj. Morali su, kaže, otići jer ovdje nemaju baš ništa. U njegovoj Jagodnji kod Bratunca vlada pustoš. Niko se tamo još nije vratio, a on još nije išao ni da obiđe selio, jer, kako kaže, muka mu je gledati ostatke zgarišta. A bio je blizu:
«Nema tu ni Srba ni muslimana - muslimana što su bili. Nema nikoga tu. U selu je bila škola, džamija, šumarnica, bilo sve. Put bio. E sad, nit ima nas, nit ima njih. To su ljudi, evo sad uzmeš moju generaciju, moje što smo u ratu bili, to je izginulo. I sad nema ko da se vrati. Nema ko od ovijeh starijih što bi se vratio. Od omladine neko otišao negdi, neko se zaposlio, neko kupio plac, neko nešta... i on je tu opstao, savio se oko toga i ono je faktički napušćeno.»
Semin Begić i Zahir Hamzić su iz Liplja kod Zvornika i knjiže već desetu godinu u Mihatovićima, nešto čekaju, iako sami ne znaju ni šta ni dokle:
«Pa šta ću, čekam da vidim šta će biti. Neizvjesnost, ne znaš ništa. Da hoće napraviti kuću, da li neće, šta će biti. Živiš jednostavno od danas do sutra, eto to je.»
«Živim u ovom naselju kao neki vuk samotnjak. Ovo je isto logor, samo što ne ’tuču’. Što god dođe kak’e humanitarne, lopovi dole pokupe. A ova bijeda ništa.»
Semin dodaje kako će odavde jednom ipak morati izaći. A hoće li mu biti popravljena i kuća, druga je priča. A i kada se vrati, od čega će živjeti:
«Ja računam da ću se vratiti. Sad bih ja išao, ali nemaš ti sredstava tamo. Džabe što oni urade i kuće i sve, kad je stomak gladan. Nećeš jesti zidove. Nemaš ti tu nikakvih sredstava. Za moj je najbolji pojam da otvore granice da narod ide, da se snalazi kako zna.»
«Ili da nas pobiju sve.»
«Ja.»
U opštini Tuzla nakon posljednje reregistracije evidentirano je 6.700 osoba sa raseljeničkim satusom. Esma Ibrišimović, iz Službe za raseljene lica u Tuzli, kaže kako je povratak skup i valjda zato traje tako dugo:
«Nažalost, još kad se ulože sredstva tamo gdje povratnici neće da se vrate, onda praktično nismo na pravu adresu ta sredstva uputili, iako je to vrlo teško utvrditi. Dozvolimo da se pridržavamo svih zakonskih odredbi, vrlo je teško predvidjeti kad se napravi kuća povratniku da on u zadnjem trenutku ne predomisli se i ne ode.»
