Drago HEDL, Radovan BOROVIC
Iako je Branimir Glavaš prije desetak dana izjavio kako je Crvena vojarna u Osijeku bila prihvatilište u kojoj su zatočenici imali televizor u sobama i bijele plahte na krevetima, čini se da su i ondje počinjeni neki od zločina u ratnom Osijeku. Krunoslav Fehir, drugookrivljeni u „slučaju Glavaš“, koji se pokajao i priznao svoju krivicu u mučenju civila u garažama, ispričao je ponešto i o onome što se događalo u Crvenoj vojarni.Fehir, koji je onamo, kao pripadnik Galvaševe jedinice, povremeno dolazio, tvrdi kako su zarobljenici u Crvenoj vojarni bili smješteni u krajnje nehumanim uvjetima. Boravili su, tvrdi on, u kamionu koji je služio za prijevoz namještaja - ondje su jeli, spavali i obavljali nuždu. Fehir je rekao kako je vidio ubojstvo jednog od zatočenika, koji je pokušao pobjeći iz tog užasa, no vojnici su otvorili vatru i ubili ga.
Crvena vojarna, međutim, služila je i kao zatvor za civile koji su dovođeni iz okolnih sela, ponajprije Budimaca, i ondje držani kao taoci, kako bi poslužili prilikom razmjene zarobljenika.
Jaroslav Pecnik, voditelj osječke podružnice Hrvatskog helsinškog odbora, kaže da su im se obraćali mještani Budimaca koji su se žalili kako su njihovi rođaci bili zatočeni u Crvenoj vojarni i ondje maltretirani, te vođeni na razmjenu zarobljenika između Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije:
„Prve informacije o tim događanjima smo dobili 1996. godine, a onda su počele dolaziti osobe koje su bile iz sela Budimaca, ali koji su uglavnom izbjegli u Srbiju zbog prijetnji koje su im bile upućene. U procesu povrata imovine došle su k nama da nas zamole za pomoć. Između ostaloga su pričale i o tome da su njihovi pojedini poznati iz sela bili zatočeni u Crvenoj vojarni i da su bili izloženi mučenju, maltretiranju i torturi. To su jedine priče o tome koje smo čuli, a podatke nisu imali niti ti ljudi, niti smo mi mogli do tih podataka doći.“
Prema dostupnim podacima, samo u selu Budimci na taj je način uhićeno 72 ljudi, koji nisu imali nikakve veze sa srpskom pobunom. Prilikom razmjene zarobljenika u Nemetinu, kraj Osijeka, 14. kolovoza 1992. godine, više od 40 posto onamo dovedenih s hrvatske strane odbilo je razmjenu jer se nije radilo o vojnim zarobljenicima, već o civilima, hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, koji nisu nikoga imali u Srbiji. Kako i uzimanje talaca po Ženevskoj konvenciji spada u ratni zločin, istraga koja započinje o događajima u osječkoj Crvenoj vojarni, zacijelo će obuhvatiti i sudbinu mještana Budimaca.
* * * * *
Nakon pokretanja istrage i određivanja pritvora protiv Branimira Glavaša, nekadašnjeg ratnog zapovednika Osijeka, mnogi svedoci koji ranije nisu želeli da govore, odlučili su da svedoče o torturama u osječkim kasarnama. Eksluzivno za Radio Slobodna Evropa govori Mirko Borota koji je 1992. godine, kao ratni zarobljenik, preživeo neopisivu torturu u Osijeku. Penzionisani zastavnik JNA otkriva da je Branimr Glavaš komandovao mučenjem.
Jedan od živih svedoka mučenja u osječkoj Crvenoj kasarni je i nekadašnji zastavnik JNA Mirko Borota. U izjavi datoj istražnim organima po otvaranju istrage protiv Branimira Glavaša, nekadašnji podoficir JNA je rekao da su ga danima tukli čizmama i kundacima, da su mu motorcanglama vadili zube, ispričao je da je bio i silovan i da su mu pokidali debelo crevo. On danas sa veoma teškim posledicama torture živi u Vojvodini i uz dosta ubeđivanja pristao je za naš radio da se podseti šta se 1992. godine dešavalo u Crvenoj kasarni:
„To su nam radili manijaci. Ja ne verujem da su to bili hrvatski vojnici. Bili smo lomljeni i jedva smo preživeli. Jedan od nas je, nažalost, tim teškim batinama i lomljenjima podlegao. Nas dvojica-trojica smo još živi, ali nismo u dobrom stanju.“
Sećate li se imena te trojice?
„Vlatko Ristevski, Đuro, Mirko Borota i ja, nas trojica smo živi.“
Vi mislite odnosno znate da je Glavaš odgovoran za to što se vama desilo?
„Jeste i stojim iza toga. Naređivao je mučenje i komandovao njime.“
Jeste li ga vi lično videli?
„Jesam, više puta. Više puta me je udario i pljunuo.“
Kako je Mirko Borota u Hrvatskoj osuđen na 15 godina zatvora, njegovo svedočenje u Osijeku je, kaže, za sada isključeno, ali je hrvatskim istražnim organima dao izjavu u Beogradu:
„Bio sam kao neki zaštićeni svedok. Odvezli su me odavde u Beograd i nekih dva sata sam razgovarao sa zamenikom javnog tužioca Osijeka. Zapisnik tog razgovora je sedam stranica dug.“
Direktor organizacije Veritas koja se bavi prikupljanjem dokaza za zločine nad Srbima, Savo Štrbac podseća da su zločini u garaži i takozvani selotejp, po svojoj monstruoznosti predstavljali neku vrstu ritualnog ubistva osječkih Srba, ali ništa manje monstruozniji od onih u dve kasarne, takozvanoj Beloj i Crvenoj:
„Ja verujem da će na sve ove slučajeve, uključujući i jednu i drugu kasarnu, doći 80 do 100 svedoka. Zahvaljujući saradnji ovog našeg Tužilaštva za ratne zločine i hrvatskog Tužilaštva je Glavaš i dolijao.“
U srpskom Tužilaštvu za ratne zločine, koje odnedavno sa hrvatskim
Tužilaštvom ima i sporazum o saradnji u istragama i gonjenju počinioca ratnih zločina, kažu da zbog istražnih radnji ne mogu komentarisati slučaj Crvene kasarne, ali portparol Tužilaštva Bruno Vekaricć ističe
„U kojoj god da je fazi, mi to tretiramo kao krivičnu prijavu. Onda iz toga prikupljene dokaze analiziramo i ustupamo kolegama iz Hrvatske, ako ih imamo. Ja nemam te informacije. Tu omuniciraju dva tužioca, jedan odavde, jedan odande i rade na tom predmetu. To, dakle, nije javno.“
