Ivana Mađarac i Nenad Čekić, učenici trećeg razreda Vukovarske gimnazije, do ove su školske godine na nastavu odlazili u različite školske zgrade. Bilo je to zbog toga što je Ivana, kao Hrvatica, nastavu pohađala na hrvatskom jeziku, a Nenad, kao pripadnik srpske manjinske zajednice, na srpskom. Danas idu u istu zgradu i u tome ne vide nikakav problem.
Ivana Mađarac:
"Na to gledam normalno. Nemam nekih predrasuda prema njima. Družimo se i pričam sa njima sasvim normalno, kao da su naše nacionalnosti. Ne pravim neku razliku. Ima u našem razredu onih koji se s tim ne slažu. Meni osobno to ne smeta. Čak što više, meni je drago što možemo normalno popričati, što možemo normalno stajati sa njima."
Nenad Čekić:
"Mislim da je došlo vreme da se prestane gledati na prošlost i na rat, da to ostane samo jedna ružna uspomena. Mi mladi, koji smo tada imali godinu ili dve dana, moramo se početi družiti i nastaviti živeti normalnim životom i što manje gledati na prošlost."
Iako su se na jednom od zidova u blizini zgrade Gimnazije prošloga tjedna pojavili grafiti koji uvredljivo govore o pripadnicima srpske etničke zajednice, Ana Palinkaš i Dejan Kraguljac kažu kako takve postupke osuđuju. Na pitanje je li im drago što učenici hrvatske i srpske nacionalnosti dijele istu školsku zgradu, kažu:
"Meni je to sasvim u redu. I oni su učenici naše škole. Smatram da bi trebali ići u istu školu, a ne u odvojene škole. Sa njima se slažemo. Nema svađa i prepirki. Svi su dobri. Normalno komuniciramo."
"Nije mi problem ići u školu sa decom koja su hrvatske nacionalnosti. Imam prijateljicu s kojom sam pola puta išao zajedno u školu, a onda smo se odvajali, svako u svoju školu. Sada kada idemo zajedno u gimnaziju puno je lakše. Ima nas više i lakše se skupimo. Prije je svako išao svojim putem, a sada je puno bolje."
Josip Prpa, ravnatelj vukovarske Gimnazije, kaže kako su u školi koju pohađa više od 300 učenika mogući i incidenti, no za tri tjedna nove školske godine nastava protječe bez problema:
"U školi očekujemo učeničke nepodopštine. Ima ih manje nego što smo očekivali. Na nama koji tu radimo je da te stvari ispravljamo. Do sada sam zadovoljan našim učenicima."
Zamjenik ravnatelja i pomoćnik za nastavu na srpskom jeziku u vukovarskoj Gimnaziji Radoslav Durajlija misli kako je i ranije trebalo da učenici, bez obzira na kojem jeziku pohađali nastavu, idu u istu školsku zgradu. No, veli on, o tome je do sada odlučivala politika, a ne struka:
"Mislim da je bilo krajnje vreme da svi učenici budu zajedno. Sva deca imaju pravo na jednako obrazovanje i vaspitanje, ali to podrazumeva jednake uslove školovanja. Do sada nismo imali nastavu na srpskom jeziku i konačno se neko dosetio da se to izjednači. Pravo je i obaveza da gimnazijalci budu u istoj zgradi, da dele i ono što je dobro i ono manje dobro, da budu jednaki."
Pedagoginja Ivana Buljan objašnjava kako osobitu pozornost obraća prema onim učenicima koji su u ratu izgubili nekog od roditelja ili rođaka i koji su posebno osjetljivi, pa bi ih mogao zasmetati nečiji govor ili činjenica da učenici srpske nacionalnosti pišu na ćiriličnom pismo. No, za sada, tvrdi, na takve probleme nije naišla:
"Do sada nisam primijetila nikakve trzavice među njima. Ipak je ovo gimnazija. Ta djeca imaju svoj cilj. Njihov cilj je što bolje obrazovanje. Mislim da se oni toliko ne opterećuju nekim stvarima koje se dešavaju oko škole."
Ivana Mađarac:
"Na to gledam normalno. Nemam nekih predrasuda prema njima. Družimo se i pričam sa njima sasvim normalno, kao da su naše nacionalnosti. Ne pravim neku razliku. Ima u našem razredu onih koji se s tim ne slažu. Meni osobno to ne smeta. Čak što više, meni je drago što možemo normalno popričati, što možemo normalno stajati sa njima."
Nenad Čekić:
"Mislim da je došlo vreme da se prestane gledati na prošlost i na rat, da to ostane samo jedna ružna uspomena. Mi mladi, koji smo tada imali godinu ili dve dana, moramo se početi družiti i nastaviti živeti normalnim životom i što manje gledati na prošlost."
Iako su se na jednom od zidova u blizini zgrade Gimnazije prošloga tjedna pojavili grafiti koji uvredljivo govore o pripadnicima srpske etničke zajednice, Ana Palinkaš i Dejan Kraguljac kažu kako takve postupke osuđuju. Na pitanje je li im drago što učenici hrvatske i srpske nacionalnosti dijele istu školsku zgradu, kažu:
"Meni je to sasvim u redu. I oni su učenici naše škole. Smatram da bi trebali ići u istu školu, a ne u odvojene škole. Sa njima se slažemo. Nema svađa i prepirki. Svi su dobri. Normalno komuniciramo."
"Nije mi problem ići u školu sa decom koja su hrvatske nacionalnosti. Imam prijateljicu s kojom sam pola puta išao zajedno u školu, a onda smo se odvajali, svako u svoju školu. Sada kada idemo zajedno u gimnaziju puno je lakše. Ima nas više i lakše se skupimo. Prije je svako išao svojim putem, a sada je puno bolje."
Josip Prpa, ravnatelj vukovarske Gimnazije, kaže kako su u školi koju pohađa više od 300 učenika mogući i incidenti, no za tri tjedna nove školske godine nastava protječe bez problema:
"U školi očekujemo učeničke nepodopštine. Ima ih manje nego što smo očekivali. Na nama koji tu radimo je da te stvari ispravljamo. Do sada sam zadovoljan našim učenicima."
Zamjenik ravnatelja i pomoćnik za nastavu na srpskom jeziku u vukovarskoj Gimnaziji Radoslav Durajlija misli kako je i ranije trebalo da učenici, bez obzira na kojem jeziku pohađali nastavu, idu u istu školsku zgradu. No, veli on, o tome je do sada odlučivala politika, a ne struka:
"Mislim da je bilo krajnje vreme da svi učenici budu zajedno. Sva deca imaju pravo na jednako obrazovanje i vaspitanje, ali to podrazumeva jednake uslove školovanja. Do sada nismo imali nastavu na srpskom jeziku i konačno se neko dosetio da se to izjednači. Pravo je i obaveza da gimnazijalci budu u istoj zgradi, da dele i ono što je dobro i ono manje dobro, da budu jednaki."
Pedagoginja Ivana Buljan objašnjava kako osobitu pozornost obraća prema onim učenicima koji su u ratu izgubili nekog od roditelja ili rođaka i koji su posebno osjetljivi, pa bi ih mogao zasmetati nečiji govor ili činjenica da učenici srpske nacionalnosti pišu na ćiriličnom pismo. No, za sada, tvrdi, na takve probleme nije naišla:
"Do sada nisam primijetila nikakve trzavice među njima. Ipak je ovo gimnazija. Ta djeca imaju svoj cilj. Njihov cilj je što bolje obrazovanje. Mislim da se oni toliko ne opterećuju nekim stvarima koje se dešavaju oko škole."
