Kadir PLECAN
Gušeći se u vlastitoj bijedi, desetak porodica iz sela Mangorići u opštini Sokolac ovih dana, pet godina nakon povratka iz kolektivnog smještaja, pokušavaju uz pomoć Karitasa, a prije oštre bosanske zime, podići krov nad glavom. Bez prava na liječenje i školovanje, bez struje, posla, novca za gradnju, Akif Ramić će, po svemu sudeći, i ovu zimu sa suprugom i još sedam članova porodice, morati provesti u deset kvadrata limenog kontejnera:«Evo gdje živim, u kontejneru zimu provodim. Ja i četvero djece, žena, snaha, unuče.»
«Ovdje mi još jedna snaha, i sin, i ja, i čo’jek mi. Evo, đe boravimo, đe živimo, kako živimo, mi znamo, eto. Bez svega.»
Svi pokušaji tridesetogodišnjeg Denisa Starogorca da nađe posao do sada su bili bezuspješni. Odbačeni, a neprihvaćeni, mladi ljudi izgubili su posljednju nadu da će biti bolje:
«Živio sam pet godina u baraci. Mama mi umrla. Pa evo u zimu opet idem bez struje. Živiš eto od ono što malo posiješ. Od 17 ovdje kuća niko nije zaposlen. Niko ne radi nigdje. Išao na biro da se prijavim, kaže:’ Imamo mi svojijeh ljudi, idi kući.’ A đe su pare da se liječiš? Pet godina knjižice nejmam. To ste vi došli ovdje da obiđete nas za pet godina - više niko.»
Šta gizdava predizborna obećanja na početku nove školske godine znače za Emku Ramić koja stidljivo, kroz suze, priznaje da nema načina ni mogućnosti da nastavi svoje školovanje:
«Ja bih zaista voljela da idem u školu, ali nemam uslova da idem. Završila sam osam razreda. Nemam para da plaćam autobus i odjeću kupujem.»
Mogu li se sretnim smatrati povratnici susjednog sela Bećari, gdje roditelji, poput Vahida Bećara, sa svojom djecom do škole pješače ponekad i po 20 kilometara:
«Mali otprilike svaki dan 10 kilometara pješke ide. Pošto je to dijete sedma godina, moram doći po njega svaki dan da bih ga doveo. A ova curica ide u Olovo pješke i onda ponovo do Bećara, znači negdje oko 20 kilometara pješke ide ona svaki dan.»
U Centrotransovoj poslovnici saznajemo da bi za prevoz učenika sa ovog područja, odnosno za dodatnih 10 kilometara autobuskog puta preko entitetske linije, trebalo obezbijediti oko 5.000 maraka godišnje, a to je, poređenja radi, iznos kojim političke partije plate reklamu za samo tri predizborna džambo plakata. Nevjerovatno, ali istinito - jer «Bosna da prostiš jedna zemlja imade.»
