Cijeli svoj život Nada Čorić provela je u Mostaru. Po rođenju Hrvatica, po vlastitom izboru Mostarka, sa sjetom govori o gradu koji je nekada voljela. Iako je sa porodicom mogla otići u Švicarsku, Nada je odlučila ostati vjerujući da će biti bolje. Njen suprug, hrvatski branitelj, nakon rata nije mogao naći zaposlenje, dok je firma u kojoj je radio propala:
„Ja nisam htjela otići u tu obećanu Švicarsku. Danas mi je žao, danas bi moj muž bio živ. Vratila sam se svome mužu, on je ostao u Mostar - da brani Mostar. Od koga? Od čega? Danas sam toliko razočarana, tužna. Muž mi nije poginuo u ratu, ali rat ga je dokusurio - i neimaština i laži - da je on sam na sebe digao ruku i ubio se. Danas ja i moja djeca ostala smo sami. Niko se ne sjeća više nas, niko - nažalost i nasramotu. Zato sam ogorčena i sutra da se ukaže djeci mojoj prilika - nek idu.“
Šansu da ode u ratu imala je i Saja Čorić. Odlučila je ostati. 1993. godine protjerana je iz svog stana i odvedena u logor Bojino, u kojem je mjesecima zlostavljana. Prezime ipak nije zavaralo, kroz šalu će reći ova hrabra žena, koja se nakon rata kroz nevladinu organizaciju Sumeja počela baviti humanitarnim radom i zbližavanjem ljudi različitih nacionalnosti:
„Došla sam iz jednog, kakono ja imam običaj kazati, džehenema gdje mi je bila smrt bliža od jake za vratom u svakom momentu. Ali šta nije ubijeno u tom vremenu u meni? Nije ubijena ljubav prema čovjeku. I nije ubijena stvarnost - a to je da ja ne mogu posjedovati tuđe i da svaki zločin koji je u BiH počinjen ima ime i prezime.“
Da se pita 35-godišnji Dragan, također Čorić, u Mostaru bi bili zabranjeni i nacija i vjera. Po pokojnom ocu Srbin i pravoslavac, u ratu je postao ateista, a danas je samo za prijatelje i za svoje vjerne slušatelje Čora, popularni voditelj na lokalnoj radiostanici. Ne želi govoriti o ratu u kojem su ga prečesto svojatali. O Mostaru danas kaže:
„A fali, fali dosta, dosta ljudi, pravih ljudi, koje ono pozdraviš ulicom - dobro, mi znamo generacije i generacije, pa ono nekako mi to - jednostavno onih pravih, pravih, mostarskih pravih faca i pravih ljudi, jer između mene i mog prijatelja koji živi sad u Švedskoj je uvijek ista komunikacija. Mi se ne moramo vidjeti po deset godina, ali kad se vidimo uvijek ćemo pričati o koncertima, o ženama, o nekakvim stvarima koje ove ostale idiote, ne znam kako bi ih nazvao, uopće ne zanimaju, niti su ih ikada zanimale.“
Nada, Saja i Dragan nisu u rodbinskim vezama. Obični su građani i pripadnici naroda koji stoljećima grade multietnički Mostar. Za razliku od političara i, nažalost, nekih građana Mostara, osim prezimena veže ih i ljubav prema gradu koja nije izblijedila ni nakon tragedije zadnjeg rata koji su ovi ljudi doživjeli ne kao Čorići već kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi:
„Za mene nikad nije bilo prepreka što se tiče prelaženja i u ratnim godinama. Moji su to prijatelji. Nikad nisam gledala po imenu i prezimenu, samo sam gledala ljude i neljude. Prema tome, za mene nema ni lijeve ni desne - za mene je grad Mostar. A danas ovo nešto... Nema zida, ali imaju u glavama ljudi zidovi nekakvi, nevidljivi i to je žalosno i tužno.“
„Ja bih ukinuo ovdje i vjere i nacije, da se mene pita, ja bih to pravo ukinuo, jer to samo dovodi do nekih dubioza. A ovim političarima to je veliki plus i zato pred izbore oni se ono skupe i kažu ugroženi su vitalni nacionalni interesi. Nisu ugroženi vitalni nacionalni interesi, nego smo ugroženi ja i ti zato što jednostavno ne možemo živjeti.“
„Evo uzmimo Čorić. Svugdje nas ima. Svi imamo u sebi crvenu krv. Svi imamo istu strukturu, isto tijelo. Moje opredjeljenje je ono gdje sam rođena od mojih, rahmet im dušu, roditelja. Izuzetno volim čitati i adise i upute gdje kaže:’Ne smiješ zaspati ako znaš da ti je komšija gladan.’ Ne ističe da ti je komšija musliman gladan.“
„Ja nisam htjela otići u tu obećanu Švicarsku. Danas mi je žao, danas bi moj muž bio živ. Vratila sam se svome mužu, on je ostao u Mostar - da brani Mostar. Od koga? Od čega? Danas sam toliko razočarana, tužna. Muž mi nije poginuo u ratu, ali rat ga je dokusurio - i neimaština i laži - da je on sam na sebe digao ruku i ubio se. Danas ja i moja djeca ostala smo sami. Niko se ne sjeća više nas, niko - nažalost i nasramotu. Zato sam ogorčena i sutra da se ukaže djeci mojoj prilika - nek idu.“
Šansu da ode u ratu imala je i Saja Čorić. Odlučila je ostati. 1993. godine protjerana je iz svog stana i odvedena u logor Bojino, u kojem je mjesecima zlostavljana. Prezime ipak nije zavaralo, kroz šalu će reći ova hrabra žena, koja se nakon rata kroz nevladinu organizaciju Sumeja počela baviti humanitarnim radom i zbližavanjem ljudi različitih nacionalnosti:
„Došla sam iz jednog, kakono ja imam običaj kazati, džehenema gdje mi je bila smrt bliža od jake za vratom u svakom momentu. Ali šta nije ubijeno u tom vremenu u meni? Nije ubijena ljubav prema čovjeku. I nije ubijena stvarnost - a to je da ja ne mogu posjedovati tuđe i da svaki zločin koji je u BiH počinjen ima ime i prezime.“
Da se pita 35-godišnji Dragan, također Čorić, u Mostaru bi bili zabranjeni i nacija i vjera. Po pokojnom ocu Srbin i pravoslavac, u ratu je postao ateista, a danas je samo za prijatelje i za svoje vjerne slušatelje Čora, popularni voditelj na lokalnoj radiostanici. Ne želi govoriti o ratu u kojem su ga prečesto svojatali. O Mostaru danas kaže:
„A fali, fali dosta, dosta ljudi, pravih ljudi, koje ono pozdraviš ulicom - dobro, mi znamo generacije i generacije, pa ono nekako mi to - jednostavno onih pravih, pravih, mostarskih pravih faca i pravih ljudi, jer između mene i mog prijatelja koji živi sad u Švedskoj je uvijek ista komunikacija. Mi se ne moramo vidjeti po deset godina, ali kad se vidimo uvijek ćemo pričati o koncertima, o ženama, o nekakvim stvarima koje ove ostale idiote, ne znam kako bi ih nazvao, uopće ne zanimaju, niti su ih ikada zanimale.“
Nada, Saja i Dragan nisu u rodbinskim vezama. Obični su građani i pripadnici naroda koji stoljećima grade multietnički Mostar. Za razliku od političara i, nažalost, nekih građana Mostara, osim prezimena veže ih i ljubav prema gradu koja nije izblijedila ni nakon tragedije zadnjeg rata koji su ovi ljudi doživjeli ne kao Čorići već kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi:
„Za mene nikad nije bilo prepreka što se tiče prelaženja i u ratnim godinama. Moji su to prijatelji. Nikad nisam gledala po imenu i prezimenu, samo sam gledala ljude i neljude. Prema tome, za mene nema ni lijeve ni desne - za mene je grad Mostar. A danas ovo nešto... Nema zida, ali imaju u glavama ljudi zidovi nekakvi, nevidljivi i to je žalosno i tužno.“
„Ja bih ukinuo ovdje i vjere i nacije, da se mene pita, ja bih to pravo ukinuo, jer to samo dovodi do nekih dubioza. A ovim političarima to je veliki plus i zato pred izbore oni se ono skupe i kažu ugroženi su vitalni nacionalni interesi. Nisu ugroženi vitalni nacionalni interesi, nego smo ugroženi ja i ti zato što jednostavno ne možemo živjeti.“
„Evo uzmimo Čorić. Svugdje nas ima. Svi imamo u sebi crvenu krv. Svi imamo istu strukturu, isto tijelo. Moje opredjeljenje je ono gdje sam rođena od mojih, rahmet im dušu, roditelja. Izuzetno volim čitati i adise i upute gdje kaže:’Ne smiješ zaspati ako znaš da ti je komšija gladan.’ Ne ističe da ti je komšija musliman gladan.“
