Kako javljaju podgoričke „Vijesti“ sve je odavno spremno za primopredaju državnih odličja. Predviđeno je sedam vrsta državnih priznanja, počev od Ordena republike koji će dobijati samo predsjednici država, preko Odrena crnogorske velike zvijezde i crnogorske zastave, Ordena za hrabrost i Ordena rada. Uz sve to, zaslužnima će biti uručivane i tri medalje - za hrabrost, za čovjekoljublje i za zasluge. Kako je planirano, makar za početak, biće nagrađeno oko 140 zaslužnih građana.
Inače, medalje su dio crnogorske mitologije još od vremena vladike Petra II Petrovića koji je i uveo dodjelu državnih odličja.
Crnogorci su ubrzo postali i ovisnici o ordenjima i državnim nagradama. U molbenicama Kralju Nikoli s početka dvadesetog vijeka preovladavaju zahtjevi podanika da im se, ako je ikako moguće, dodijeli koja medalja i to - ako može - baš ona za hrabrost. A koliko su Crnogorci bili zadivljni sobom najbolje svjeoči potpis uz Obilića medalju, koja se megalomanski dodjeljivala, citiram, „najhrabrijem među hrabrima“. Drugim riječima: svi su Crnogorci bili serdari, ali odabrani Crnogorci su bili i serdari i vojvode.
Kada se sve to zna, onda je izvjesno da će predsjednik Filip Vujanović - koji će formalno uručivati odlikovanja - imati vrlo težak i nezahvalan posao.
Tim prije, što priča o crnogorskim ordenjima je ujedno i priča o crnogorskim usponima i padovima. Kad bi se vagale zasluge iz onog vremena sa početka devedesetih - kada se urušavala crnogorska država i kretalo na Dubrovnik - teško da ima kandidata za ordenje među sadašnjim državnim čelnicima, osim ako se ne bi dodjeljivala neko negativno znamenje – racimo orden za urušavanje državnog ugleda.
No, ako se vrednuje doba od NATO udara i kasnije zalaganje za crnogorsku nezavisnost, sadašnji državni čelnici se ne mogu zaobići. Tako ispada da su nekadašnji zagovornici rata za mir – kao što su Milo Đukanović i Svetozar Marović - u međuvremenu se preobrazili se u državnike koji su Crnoj Gori na miran način donijeli nezavisnost. Od nosilaca negativnog znamenja, prešli su put u glavne kandidate za prave državne medalje.
Dakle, dodjela ordenja je i svojevrsna priča o ispravljanju zabluda i okajavanju prvobitnih grjehova.
Gledano iz te perspektive, možda će i unionistička opozicija imati novu šansu, ako isprave sadašnje greške. Naime, unionisti su prije referenduma prijetili da će Srbija podići kinseki zid u slučaju crnogorske nezavisnosti a ispalo je, na kraju, da je Koštunica priznao nezavisnu Crnu Goru prije nego što su unionisti prihvatli rezultate redfererenduma. U tom smislu, lideri unionističkog bloka su zaslužili su neko negativno znamenje, neki orden za političke promašaje prvog reda. Moraće bulatović i drugovi dobro da razlmisle kako da se vrate na staze gdje se dodhjeljuju prave državne nagrade.
Upravo je priča o ordenjima, medaljama i drugim državnim obilježjima svjedočanstvo i unutrašnjih ograničenja.
Sasvim je razumljivo da svaka sređena i ozbiljna država ima razrađen sistem državnih pohvala, zasluga i orednja. No, nije baš najpohvalnija stvar za mladu i nezavisnu državu kao što je Crna Gora što već razrađuje šemu državnih ordenja i nagrada a nema razrađen program borbe za ekologiju iako je ekološka država, nema šemu magistralnih puteva iako je turistička destinacija i ne ispravlja greške loše privatizacije iako se zalaže za pravnu i uređenu državu.
Drugim riječima, možda bi, za početak valjalo uvesti samo orden za rad, pa tek kada se nađu ti i takvi zaslužni Crnogorci, da se posrtepeno uvode ostele medalje i državna prizanja. Jer, vrijeme je da se konačno, umjesto mitova o hrabrosti i žrtvovanja, malo poradi na kultu rada i normalnog života.
Inače, medalje su dio crnogorske mitologije još od vremena vladike Petra II Petrovića koji je i uveo dodjelu državnih odličja.
Crnogorci su ubrzo postali i ovisnici o ordenjima i državnim nagradama. U molbenicama Kralju Nikoli s početka dvadesetog vijeka preovladavaju zahtjevi podanika da im se, ako je ikako moguće, dodijeli koja medalja i to - ako može - baš ona za hrabrost. A koliko su Crnogorci bili zadivljni sobom najbolje svjeoči potpis uz Obilića medalju, koja se megalomanski dodjeljivala, citiram, „najhrabrijem među hrabrima“. Drugim riječima: svi su Crnogorci bili serdari, ali odabrani Crnogorci su bili i serdari i vojvode.
Kada se sve to zna, onda je izvjesno da će predsjednik Filip Vujanović - koji će formalno uručivati odlikovanja - imati vrlo težak i nezahvalan posao.
Tim prije, što priča o crnogorskim ordenjima je ujedno i priča o crnogorskim usponima i padovima. Kad bi se vagale zasluge iz onog vremena sa početka devedesetih - kada se urušavala crnogorska država i kretalo na Dubrovnik - teško da ima kandidata za ordenje među sadašnjim državnim čelnicima, osim ako se ne bi dodjeljivala neko negativno znamenje – racimo orden za urušavanje državnog ugleda.
No, ako se vrednuje doba od NATO udara i kasnije zalaganje za crnogorsku nezavisnost, sadašnji državni čelnici se ne mogu zaobići. Tako ispada da su nekadašnji zagovornici rata za mir – kao što su Milo Đukanović i Svetozar Marović - u međuvremenu se preobrazili se u državnike koji su Crnoj Gori na miran način donijeli nezavisnost. Od nosilaca negativnog znamenja, prešli su put u glavne kandidate za prave državne medalje.
Dakle, dodjela ordenja je i svojevrsna priča o ispravljanju zabluda i okajavanju prvobitnih grjehova.
Gledano iz te perspektive, možda će i unionistička opozicija imati novu šansu, ako isprave sadašnje greške. Naime, unionisti su prije referenduma prijetili da će Srbija podići kinseki zid u slučaju crnogorske nezavisnosti a ispalo je, na kraju, da je Koštunica priznao nezavisnu Crnu Goru prije nego što su unionisti prihvatli rezultate redfererenduma. U tom smislu, lideri unionističkog bloka su zaslužili su neko negativno znamenje, neki orden za političke promašaje prvog reda. Moraće bulatović i drugovi dobro da razlmisle kako da se vrate na staze gdje se dodhjeljuju prave državne nagrade.
Upravo je priča o ordenjima, medaljama i drugim državnim obilježjima svjedočanstvo i unutrašnjih ograničenja.
Sasvim je razumljivo da svaka sređena i ozbiljna država ima razrađen sistem državnih pohvala, zasluga i orednja. No, nije baš najpohvalnija stvar za mladu i nezavisnu državu kao što je Crna Gora što već razrađuje šemu državnih ordenja i nagrada a nema razrađen program borbe za ekologiju iako je ekološka država, nema šemu magistralnih puteva iako je turistička destinacija i ne ispravlja greške loše privatizacije iako se zalaže za pravnu i uređenu državu.
Drugim riječima, možda bi, za početak valjalo uvesti samo orden za rad, pa tek kada se nađu ti i takvi zaslužni Crnogorci, da se posrtepeno uvode ostele medalje i državna prizanja. Jer, vrijeme je da se konačno, umjesto mitova o hrabrosti i žrtvovanja, malo poradi na kultu rada i normalnog života.
