Za razliku od velikog broja skupova, tribina i razgovora o mogućnostima pomirenja koji su, ne retko sami sebi svrha, seminar koji je održan u Beogradu, bio je pre svega namenjen mladim političarima iz regiona. Umesto predavanja koja ostaju u uskom krugu istomišljenika, oni koji se tek sada aktivno uključuju u politički život, dobili su retku priliku da razlike u stavovima razreše u neposrednom dijalogu. Nenad Čelarević iz Socijaldemokratske unije:
„Ono na čemu se jako insistiralo, to je da su između nas ostali lični kontakti, koji svakako jesu najznačajniji, ako se u ovom regionu bavite politikom, jer na taj način se gradi poverenje koje svakako u budućnosti može koristiti.“
No da bi se uspostavio taj neophodni minimum poverenja između sadašnjih država, sama Bosna i Hercegovina, prema mišljenju Vehida Šehića iz Foruma građana Tuzle, mora se stabilizovati novim ustavnim rešenjima:
„Ne volim govoriti o pomirenju, više volim govoriti o razumijevanju svega što se desilo i kako, na osnovu tog pravilnog razumijevanja svega što se desilo, graditi taj ambijent povjerenja koji je apsolutno narušen i kojeg mi u Bosni i Hercegovini vidimo da vlada. Gradeći ambijent povjerenja u BiH, moramo graditi povjerenje i sa našim prvim susjedima. Nažalost, mi još uvijek nemamo razumne partnere za uspostavljanje jednog normalnog dijaloga.“
Taj dijalog nije lako ostvariti bez stalnog podsećanja na ono što se zbivalo tokom devedesetih i za šta profesor Instituta za centralnoevropske studije u Budimpešti Nenad Dimitrijević kolektivnu odgovornost pre svega pripisuje srpskom narodu. Te različite pozicije zločinca i žrtve za njega su i glavne prepreke na putu pomirenja:
„Kada na ove zločinače poduhvate gledam iz perspektive srpske nacije, čiji sam nevoljni pripadnik, ja vidim da su ubice ubijale, da su silovatelji silovali, da su pljačkaši pljačkali sa ciljem da unište svako ljudsko dostojanstvo onih koje su izabrali da im budu žrtve. Ne možemo se miriti prosto zato što su moralna opterećenja neuporediva. Ja sam slučajno pripadnik nacije zločinaca, ali je zločin svesno i sistematski činjen u moje ime.“
Uprkos dobrim namerama različitih aktivista koji stalno ponavljaju reč – pomirenje, predsednik Hrvatskog helsinškog odbora Žarko Puhovski smatra da je iz temelja potrebno promeniti perspektivu:
„Ono što ima smisla je ići korak natrag, spustiti temperaturu i ponašati se prije svega pristojno. Moja prva reakcija s ljudima nakon sukoba je uvijek bila svedena na jednostavnu tezu – mrzite se, ali se nemojte ubijati. Ne možemo propovijedati ljubav nakon rata. Mržnje ima jako puno, ona je normalna i nju ne možete ljudima zabraniti. Ako im mržnju zabranjujete, dovodite ih u još težu situaciju. Iz tog prihvaćanja nenasilnog ponašanja slijedi onda sve ostalo, i ekonomija i međunarodni odnosi i tako dalje.“
„Ono na čemu se jako insistiralo, to je da su između nas ostali lični kontakti, koji svakako jesu najznačajniji, ako se u ovom regionu bavite politikom, jer na taj način se gradi poverenje koje svakako u budućnosti može koristiti.“
No da bi se uspostavio taj neophodni minimum poverenja između sadašnjih država, sama Bosna i Hercegovina, prema mišljenju Vehida Šehića iz Foruma građana Tuzle, mora se stabilizovati novim ustavnim rešenjima:
„Ne volim govoriti o pomirenju, više volim govoriti o razumijevanju svega što se desilo i kako, na osnovu tog pravilnog razumijevanja svega što se desilo, graditi taj ambijent povjerenja koji je apsolutno narušen i kojeg mi u Bosni i Hercegovini vidimo da vlada. Gradeći ambijent povjerenja u BiH, moramo graditi povjerenje i sa našim prvim susjedima. Nažalost, mi još uvijek nemamo razumne partnere za uspostavljanje jednog normalnog dijaloga.“
Taj dijalog nije lako ostvariti bez stalnog podsećanja na ono što se zbivalo tokom devedesetih i za šta profesor Instituta za centralnoevropske studije u Budimpešti Nenad Dimitrijević kolektivnu odgovornost pre svega pripisuje srpskom narodu. Te različite pozicije zločinca i žrtve za njega su i glavne prepreke na putu pomirenja:
„Kada na ove zločinače poduhvate gledam iz perspektive srpske nacije, čiji sam nevoljni pripadnik, ja vidim da su ubice ubijale, da su silovatelji silovali, da su pljačkaši pljačkali sa ciljem da unište svako ljudsko dostojanstvo onih koje su izabrali da im budu žrtve. Ne možemo se miriti prosto zato što su moralna opterećenja neuporediva. Ja sam slučajno pripadnik nacije zločinaca, ali je zločin svesno i sistematski činjen u moje ime.“
Uprkos dobrim namerama različitih aktivista koji stalno ponavljaju reč – pomirenje, predsednik Hrvatskog helsinškog odbora Žarko Puhovski smatra da je iz temelja potrebno promeniti perspektivu:
„Ono što ima smisla je ići korak natrag, spustiti temperaturu i ponašati se prije svega pristojno. Moja prva reakcija s ljudima nakon sukoba je uvijek bila svedena na jednostavnu tezu – mrzite se, ali se nemojte ubijati. Ne možemo propovijedati ljubav nakon rata. Mržnje ima jako puno, ona je normalna i nju ne možete ljudima zabraniti. Ako im mržnju zabranjujete, dovodite ih u još težu situaciju. Iz tog prihvaćanja nenasilnog ponašanja slijedi onda sve ostalo, i ekonomija i međunarodni odnosi i tako dalje.“
