* * * * *
Radnici „Mittal Steela“, dijela zeničke Željezare koji je privatizovan, štrajkom glađu traže pravo na dodjelu stanova koji su vraćeni Željezari, nakon što bivši nosioci stanarskog prava nisu podnijeli zahtjev za njihov povrat. Radi se o preko 500 stanova koji su na osnovu federalnog zakona vraćeni Privrednom društvu Željezara Zenica. Nermin Sarvan, predsjednik nekad zajedničke organizacije boraca ovog kolektiva, i sam u štrajku, za Radio Slobodna Evropa kaže:
"Naša je želja da se to riješi na miran i demokratski način. Smatram da smo mi u ovom svom zahtjevu apsolutno u pravu – tražimo da nam se omogući naše pravo na stambeno zbrinjavanje. Radi se o boračkim kategorijama i smatram da ovi ljudi zaslužuju da imaju pravo da rješavaju svoje stambeno pitanje. Pojedine grupe ljudi su sebi dale za pravo da tumače zakon i implementiraju ga na način koji njima odgovara. Kad smo pokrenuli aktivnost, a ovo je zajednička aktivnost par organizacija koje ovdje djeluju, najmanje smo sumnjali da ćemo doći u ovakvu poziciju. Išli smo na to da se donese zakonsko rješenje kojim će biti vraćeni stanovi Željezari Zenica, pa da će samim tim doći i do raspodjele stanova ovim kategorijama. Obzirom da smo mi boračke kategorije koje su izašle iz Željezare, vratile se u Željezaru i stekle status i svojstvo kategorija kao što su porodice šehida, ratni invalidi i mobilisani borci, smatrali smo da je to samo stvar implementacije i da ti ljudi to zaslužuju. Međutim, po pojedinim tumačenjima ljudi, obzirom da je zakon definisao povrat stanova za neprivatizovana i privatizovana preduzeća i s obzirom da je ovdje došlo do transformacije Željezare Zenica i da je nastalo novo preduzeće, oni smatraju da zaposlenici tog novog preduzeća nemaju pravo na rješavanje. Međutim, to ne bi trebalo da bude tako, zato što imamo odluke i sporazume kojima se potvrđuje pravo na stambeno zbrinjavanje i nakon prelaska u novo preduzeće."
RSE: Ja se dobro sjećam vaše uporne borbe da se to upravo ovako riješi, odnosno da se vrate stanovi vlasnicima.
SERVAN: Mi smo stekli svojstvo ili status te kategorije. Mi smo izašli iz Željezare kao borci. Nas 8.000 je odavde i niko ne može sebi da daje za pravo da dijeli borce na ove ili one i da tumače zakon na takav način. Kad se pravo utvrdi, ono važi za sve borce, bez obzira iz kojeg su preduzeća, da li su plavi, žuti ili ne znam kakvi.
RSE: Uostalom, to je zajednička imovina.
SERVAN: Naravno. To su ljudi koji su, prvo, te stanove gradili, znači iz svog ličnog dohotka su izdvajali sredstva i napravili te stanove. Zatim, otišli su u rat iz preduzeća i branili i državu i to preduzeće. Ovdje su konstatno prisutne ekipe hitne pomoći i pružaju ljudima pomoć, međutim kod ljudi postoji odlučnost i ovi ljudi će istrajati u svojim zahtjevima. Mi smo spremni da se do tog rješenja dođe na fin način. Ako ne žele na fin način, onda će imati onaj ružni način, zato što su ovo kategorije ljudi koje su u životu prošle mnogo toga. I ako je interes države da na ovakav način te najzaslužnije kategorije u ovom društvu ostvaruju svoja prava, neka im je na sramotu.
* * * * *
Vraćamo se nekim osnovnim ocjenama ombudsmena Federacije BiH, iznesenim u godišnjem izvještaju o stanju ljudskih prava i to u dijelu koji se odnosi na povratak izbjeglih i raseljenih. Naša sagovornica je Branka Raguz, jedan od tri federalna ombudsmena.
RSE: Gospođo Raguz, na čemu su ombudsmeni najviše radili, odnosno nastojali da izmjene, iz prakse na terenu?
RAGUZ: Pored naše ustavne zadaće da radimo na zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda, po Ustavu FBiH jedna od glavnih zadaća ombudsmena je i otklanjanje posljedica etničkog progona. Dakle, faktički se i Ustavom potvrđuje da je kod nas bio etnički progon i tu nema nikakve dileme. U tom kontekstu mi smo cijelo ovo vrijeme našeg rada, kroz sve naše godišnje posebne izvještaje uvijek naglašavali da je kruna svih prava ili prioritet u ostvarivanju temeljnih ljudskih prava upravo eliminacija posljedica etničkog progona, što je usko vezano sa aneksom sedam. Naravno, ne želim ovom prilikom apsolvirati šta je aneks sedam i sve ono o čemu smo ranijih godina govorili, međutim ja uvijek, pa tako i sad, želim naglasiti, a to smo naglasili i u našem godišnjem izvještaju, da vlast, dakle strane potpisnice, nisu ispunile elementarne uvjete za održiv povratak, a to je da nisu na svojim teritorijama stvorile ni političke, ni gospodarske, ni socijalne uvjete koji su trebali osigurati dobrovoljan povratak i skladnu reintegraciju raseljenih, odnosno izbjeglih osoba. Iz tog razloga što za ovih 10 i više godina, koliko je zapravo prošlo od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, geneza ovog prava na povratak nam potvrđuje ovu našu konstataciju, jer moramo se sjetiti početka – od slobode kretanja, prijetnji, miniranja kuća, ubojstava i tako dalje, do činjenice da je tek tri godine nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma zapravo donesen Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Dakle, jedno razdoblje koje je uticalo na to da zapravo nacionalno homogenizira teritorije, jer pored svih ovih činjenica, a to su nesporne činjenice, ljudi su se naravno teško odlučivali da se vrate u svoje prijeratne domove i, faktički, kada je došlo do implementiranja ovih imovinskih zakona, tu je bilo isto tako jako mnogo opstruiranja. Općine su dobile certifikate, dakle implementiranje imovinskih zakona je u pravilu uspješno završeno, i čini mi se da se na tome stalo. Međutim, stvarni povratak je izostao. To smo dokumentirali i potkrijepili čitavim nizom statističkih pokazatelja, koji su nam bili dostupni. Naravno, niko u BiH nema točne statističke pokazatelje, nije ni vršen popis, međutim na temelju onoga što smo mogli prikupiti, i od općina, a posebno kada govorimo recimo o nacionalnom sastavu organa uprave i uopće organa vlasti, vidimo da je zapravo Bosna i Hercegovina teritorijalno podijeljena po ovom etničkom principu.
RSE: Čime ove tvrdnje potvrđujete, kojim podacima?
RAGUZ: To potkrepljujemo činjenicama, kao što smo naveli u izvještaju, da su ocjene, odnosno procjene mnogih izbjegličkih udruženja, odnosno udruženja za povratak. Zatim, tu su razni statistički pokazatelji po općinama, naročito imamo vrlo detaljne procjene i ocjene sa tuzlanskog kantona da se u pravilu više od 90 posto vraćene imovine prodaje, da je izuzetno mali broj prijeratnih stanovnika ostao na području tih općina. Evo recimo u Zenici imamo oko šest tisuća kupoprodajnih ugovora i ugovora o zamjeni, u vezi stanova, privatnih kuća. Kad sve to imamo u vidu ili sagledamo, onda vidimo da faktički na jednoj strani imamo povrat imovine, a s druge strane masovnu prodaju, i svi ovi koji su dobili stan se u pravilu vraćaju tamo gdje su oni većinski kao etnička grupa. Bojim se da će sada biti vrlo teško uraditi nešto na toj multietničnosti u Bosni i Hercegovini. A posebno s čime se mi kao ombudsmani ne slažemo, to je, po našoj ocjeni, pogrešna interpretacija Dejtonskog sporazuma. Aneks sedam kaže da se izbjeglica odnosno raseljeno lice ima pravo vratiti ili dobrovoljno promijeniti svoje boravište. A to dobrovoljno je moglo biti samo da su blagovremeno stvoreni politički, gospodarski, socijalni uvjeti. Sloboda odlučivanja je svakako jedno od temeljnih ljudskih prava i ja u svojoj državi mogu slobodno odlučiti gdje ću živjeti. Međutim, ako ja tu svoju odluku ne mogu donijeti dobrovoljno, odnosno nisam u prilici jer nemam uvjete da mogu donijeti takvu odluku, onda, naravno, od dva zla biram ono manje – prodat ću svoju imovinu i vratit ću se tamo gdje imam to svoje okruženje.
RSE: Ukazali ste u izvještaju na neku vrstu tihog pritiska kojem su još uvijek izloženi povratnici. Na osnovu čega ste do tih procjena došli?
RAGUZ: To vidimo iz raznih predmeta građana koji nam se obraćaju. Imamo sada jedan ambijent gdje se šalju poruke povratniku da on nije dobrodošao u tu svoju sredinu. To su vrlo suptilne poruke i njih treba jednostavno prepoznati, od naziva ulica, raznih manifestacija, pa i od lokalnih radio stanica. Dakle, nešto što se ne eksponira onako drastično kao što je to bilo u ranijim oblicima, ali je to još uvijek prisutno i naravno da još uvijek postoji masa neriješenih stvari. Mislim da vrijeme čini svoje i da je sve više razloga, naravno to gledam sa stajališta izbjeglih i raseljenih osoba, da se ne vrate. U ovom kontekstu također želim naglasiti jedan veliki problem, a to je problem takozvanih ruševinaca. I oni će potvrditi ovo o čemu mi stalno govorimo, a to je o papirnati povratak. Složićete se da ima jako veliki broj građana Bosne i Hercegovine koji su dobili one certifikate, da li od CRPC-a, da li od organa vlasti Bosne i Hercegovine, sasvim je svejedno, i njima se na papiru kaže da imaju pravo na kuću ili stan, ali te kuće ili stana zapravo nemaju. Vode se kao pozitivno riješeni, odnosno da su dobili to rješenje, međutim pitanje je kad i kako se mogu vratiti i hoće li se uopće moći vratiti. Na nivou BiH se radi o velikom broju građana koji se još uvijek ne mogu vratiti. Kao ilustraciju ću vam navesti nekoliko načina da se izigra taj povratak. Svjež je primjer iz Republike Srpske gdje je jedna osoba imala privatnu kuću u centru Modriče, za koju ima zemljišno-knjižni izvadak i sve ostalo. Međutim, neko je na to zemljište bacio oko, jer se radi o centru grada, i onda su izmislili da treba srušiti kuću jer zaboga ugrožava građane. Uglavnom, kuća je srušena i onda se to pretvorilo u neizgrađeno građevinsko zemljište. Ovoj protjeranoj osobi, odnosno izbjeglici, pošto ne znaju gdje je, odredio se privremeni staratelj – advokat, koji sa općinom Modriča potpisuje sporazum i prima tri tisuće maraka kao naknadu za izuzeto građevinsko zemljište. To je samo jedan, najsvježiji primjer, a ovakvih i sličnih primjera, vjerute, ima bezbroj.
RSE: Takođe ste uočili jednu novu negativnu pojavu, o kojoj mislim da bi trebalo češće govoriti.
RAGUZ: Imamo već znatan broj građana koji nam se žale. Naime, privremeni korisnici, koji su dobivali rješenja, odnosno tu ima i bespravnih i ovih koji su imali rješenja, sada su podigli tužbe protiv stvarnih nositelja stanarskog prava. Imamo jednu praksu koja, po našoj ocjeni, može zabrinjavati. Sudovi su, naime, sad uveli pravilo da izdaju privremene mjere i uknjižuje se zabrana otuđenja tih nekretnina koje su otkupljene dok vlasnik ne izmiri ono što je privremeni korisnik navodno uložio u te stanove. Paradoksalan je, recimo, primjer gdje se radi o bespravnom korisniku koji donosi razne potvrde i račune i ta šteta se sada popela na 32. 472 KM, sa zateznom kamatom. Osoba koja se nama obratila je vrlo teškog socijalnog imovnog stanja i plačući nam je rekla: „Ja ovaj novac ne mogu vratiti, sve što mogu da uradim je da mu dam stan, odnosno prisiljava me da stan prodam“. Ovakvih slučajeva smo imali recimo u Sudu Zavidovići – sud izdaje privremenu mjeru zabrane da se stan ne može prodati dok se privremenom korisniku ne isplati tri tisuće maraka jer je promijenio parket. Mi još uvijek u ovoj oblasti nemamo ustaljenu sudsku praksu, ali čini mi se da, ovo je moja osobna ocjena, ovdje treba dobro razmisliti da li sam ja kao raniji, prijeratni korisnik stanarskog prava uopće dužna ovo platiti. Kako se sad može postavljati pitanje – a zakon je bio diskriminirajući – odgovornosti za naknadu štete vlasnika koji se vratio, koji je četiri-pet godina imao mukotrpnih problema da vrati svoj stan. Nažalost moram naglasiti da imamo dosta slučajeva i primjera gdje se putem vještaka, kojekakvih raznih računa i tako dalje, nastoje od vlasnika, odnosno prijeratnih korisnika izvući enormni iznosi. Nisam sigurna da li je to s osnovom ili bez osnova. Ovdje posebno želim naglasiti da je zakon rekao „najnužniji troškovi“, a po mom mišljenju su najnužniji troškovi vrata, prozori, parket, kupatila i ostalo. Međutim, kažem, još uvijek u tom smislu sudska praksa nije izgrađena.
* * * * *
Objavljujemo odgovore na pitanja naših slušalaca.
PITANJE: Radio sam u građevinskoj firmi u Sarajevu, koja je prestala sa radom tokom rata. Poslije se raspala, ne postoji više. Ovih dana sam, na osnovu izmjena zakona o Penzijsko-invalidskom osiguranju (PIO), sređivao dokumentaciju, kako bih predao zahtjev za odlazak u penziju. Međutim, ustanovljeno je da mi za uslove nedostaje pet mjeseci staža. Postoji li bilo kakav način da prikupim ovaj staž – otkupom ili uplatom dobrovoljnog osiguranja? Naime, ja nemam nikakvih šansi da se ponovo zaposlim i to nisam uspio svih ovih godina nakon rata. Do pune penzije mi nedostaju dvije i po godine radnog staža. Šta da radim?
Odgovor pripremila Safeta Zeba, pravnica u Udruženju „Vaša prava“ kancelarija u Sarajevu:
ODGOVOR: U svom obraćanju niste naveli da li se trenutno nalazite na evidenciji Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo, a što je jako bitna činjenica. Naime, članom 31. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba propisano je da se penzijsko i invalidsko osiguranje osigurava nezaposlenoj osobi kojoj nedostaju tri godine do sticanja uslova za starosnu penziju, a koji uslovi su propisani Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju. Članom 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba, predviđeno je da se penzijsko i invalidsko osiguranje osigurava nezaposlenoj osobi kojoj nedostaju do tri godine penzijskog staža do sticanja uslova za starosnu penziju u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju. Imajući uvidu citiranu zakonsku odredbu vi imate mogućnost da ostvarite „dokup“ penzijskog i invalidskog staža do tri godine ukoliko se nalazite na evidenciji Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo. Da biste ostvarili ovo pravo, morate podnijeti zahtjev za dokup staža koji ćete uputiti birou za zapošljavanje na čijoj se evidenciji nezaposlenih nalazite.
PITANJE: Do prije nekoliko mjeseci živjela sam u vikendici, u Tuzlanskom kantonu, koju su mi ljubazno ostavili gotovo nepoznati ljudi, kada sam ostala bez doma tokom rata. Oni žive u Kanadi i povremeno dođu. Naš dogovor je bio da tu stanujem do sredine naredne godine. Međutim, ja sam zahvaljujući donatorskim sredstvima uspjela popraviti svoju kuću i preseliti u nju – to je uostalom tražio donator, da stanujem tamo, za šta su mi dali sredstva. Sada imam novi problem – kako sačuvati vikendicu, jer nije u mojoj blizini. Nažalost, nemam niti adresu, niti broj telefona ovih izuzetnih ljudi koji su mi olakšali izbjeglištvo. Kome bih mogla predati ovu vikendicu uz zapisnik u kakvom je stanju ostavljam? Šta bi bilo najbolje, jer ne želim da ove dobrotvore iznevjerim?
Na ovo pitanje odgovor je pripremljen takođe u Udruženju „Vaša prava“, kancelarija u Tuzli. Govori pravnica Amela Durić:
ODGOVOR: Prije svega u vašem pitanju niste detaljno istakli kako i na koji način je ugovoren odnos između vas kao korisnika vikendice i lica koji su vlasnici iste, a trenutno se nalaze u Kanadi. Budući da iz pitanja proizlazi da ste interno raseljena osoba, to osnovano dovodi u sumnju da ste i kao takva bili prijavljeni kao raseljena osoba u nadležnoj općinskoj Službi za raseljena lica i izbjeglice, te da ste navedenu vikendicu mogli dobiti na korištenje kao alternativni smještaj kojom prilikom je uvođenje u posjed trebalo biti zapisnički konstatovano. Međutim, u daljem sadržaju pitanja navodite da su vam nepoznati ljudi ljubazno ostavili vikendicu na korištenje, a time i čuvanja iste. Po svemu sudeći, iz tog dijela pitanja proizlazi da ulazak u posjed vikendice nije išao preko nadležne općinske službe, nego na osnovu sporazuma između vas i vlasnika vikendice. U takvom slučaju, dakle ukoliko ste vi primili vikendicu na korištenje, a time i čuvanje, samo na osnovu usmenog dogovora sa vlasnikom iste, a da tom prilikom nije upoznata nadležna općinska služba, onda postoji vaša moralna i zakonska obaveza da pazite i čuvate vikendicu dok na neki način ne stupite u kontakt sa vlasnicima iste, a način na koji ćete čuvati vikendicu od eventualne štete, vi trebate odrediti sami. Međutim, druga varijanta, ukoliko ste stupili u posjed vikendice, kao u alternativni smještaj preko nadležne Službe za raseljena lica i izbjeglice na području općine, a koji ulazak je zapisnički konstatovan, onda se u takvoj situaciji možete ponovo obratiti nadležnoj službi radi izlaska određene komisije na teren, konstatovanja da vi izlazite iz posjeda vikendice, a samim tim i sačinjavanja zapisnika o svim bitnim činjenicama vezanim za korištenje i napuštanje vikendice od strane vas. Budući da se iz Vašeg pitanja ne može izvesti zaključak o potpunom i tačnom činjeničnom stanju, stoga vam dajemo dvije varijante odgovora, zavisno od Vaše situacije, ali vi svako detaljnije pitanje možete postaviti, te se obratiti u najbližu kancelariju Udruženja „Vaša prava“ BiH, radi davanja adekvatnog pravnog savjeta i pomoći.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje
Radnici „Mittal Steela“, dijela zeničke Željezare koji je privatizovan, štrajkom glađu traže pravo na dodjelu stanova koji su vraćeni Željezari, nakon što bivši nosioci stanarskog prava nisu podnijeli zahtjev za njihov povrat. Radi se o preko 500 stanova koji su na osnovu federalnog zakona vraćeni Privrednom društvu Željezara Zenica. Nermin Sarvan, predsjednik nekad zajedničke organizacije boraca ovog kolektiva, i sam u štrajku, za Radio Slobodna Evropa kaže:
"Naša je želja da se to riješi na miran i demokratski način. Smatram da smo mi u ovom svom zahtjevu apsolutno u pravu – tražimo da nam se omogući naše pravo na stambeno zbrinjavanje. Radi se o boračkim kategorijama i smatram da ovi ljudi zaslužuju da imaju pravo da rješavaju svoje stambeno pitanje. Pojedine grupe ljudi su sebi dale za pravo da tumače zakon i implementiraju ga na način koji njima odgovara. Kad smo pokrenuli aktivnost, a ovo je zajednička aktivnost par organizacija koje ovdje djeluju, najmanje smo sumnjali da ćemo doći u ovakvu poziciju. Išli smo na to da se donese zakonsko rješenje kojim će biti vraćeni stanovi Željezari Zenica, pa da će samim tim doći i do raspodjele stanova ovim kategorijama. Obzirom da smo mi boračke kategorije koje su izašle iz Željezare, vratile se u Željezaru i stekle status i svojstvo kategorija kao što su porodice šehida, ratni invalidi i mobilisani borci, smatrali smo da je to samo stvar implementacije i da ti ljudi to zaslužuju. Međutim, po pojedinim tumačenjima ljudi, obzirom da je zakon definisao povrat stanova za neprivatizovana i privatizovana preduzeća i s obzirom da je ovdje došlo do transformacije Željezare Zenica i da je nastalo novo preduzeće, oni smatraju da zaposlenici tog novog preduzeća nemaju pravo na rješavanje. Međutim, to ne bi trebalo da bude tako, zato što imamo odluke i sporazume kojima se potvrđuje pravo na stambeno zbrinjavanje i nakon prelaska u novo preduzeće."
RSE: Ja se dobro sjećam vaše uporne borbe da se to upravo ovako riješi, odnosno da se vrate stanovi vlasnicima.
SERVAN: Mi smo stekli svojstvo ili status te kategorije. Mi smo izašli iz Željezare kao borci. Nas 8.000 je odavde i niko ne može sebi da daje za pravo da dijeli borce na ove ili one i da tumače zakon na takav način. Kad se pravo utvrdi, ono važi za sve borce, bez obzira iz kojeg su preduzeća, da li su plavi, žuti ili ne znam kakvi.
RSE: Uostalom, to je zajednička imovina.
SERVAN: Naravno. To su ljudi koji su, prvo, te stanove gradili, znači iz svog ličnog dohotka su izdvajali sredstva i napravili te stanove. Zatim, otišli su u rat iz preduzeća i branili i državu i to preduzeće. Ovdje su konstatno prisutne ekipe hitne pomoći i pružaju ljudima pomoć, međutim kod ljudi postoji odlučnost i ovi ljudi će istrajati u svojim zahtjevima. Mi smo spremni da se do tog rješenja dođe na fin način. Ako ne žele na fin način, onda će imati onaj ružni način, zato što su ovo kategorije ljudi koje su u životu prošle mnogo toga. I ako je interes države da na ovakav način te najzaslužnije kategorije u ovom društvu ostvaruju svoja prava, neka im je na sramotu.
* * * * *
Vraćamo se nekim osnovnim ocjenama ombudsmena Federacije BiH, iznesenim u godišnjem izvještaju o stanju ljudskih prava i to u dijelu koji se odnosi na povratak izbjeglih i raseljenih. Naša sagovornica je Branka Raguz, jedan od tri federalna ombudsmena.
RSE: Gospođo Raguz, na čemu su ombudsmeni najviše radili, odnosno nastojali da izmjene, iz prakse na terenu?
RAGUZ: Pored naše ustavne zadaće da radimo na zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda, po Ustavu FBiH jedna od glavnih zadaća ombudsmena je i otklanjanje posljedica etničkog progona. Dakle, faktički se i Ustavom potvrđuje da je kod nas bio etnički progon i tu nema nikakve dileme. U tom kontekstu mi smo cijelo ovo vrijeme našeg rada, kroz sve naše godišnje posebne izvještaje uvijek naglašavali da je kruna svih prava ili prioritet u ostvarivanju temeljnih ljudskih prava upravo eliminacija posljedica etničkog progona, što je usko vezano sa aneksom sedam. Naravno, ne želim ovom prilikom apsolvirati šta je aneks sedam i sve ono o čemu smo ranijih godina govorili, međutim ja uvijek, pa tako i sad, želim naglasiti, a to smo naglasili i u našem godišnjem izvještaju, da vlast, dakle strane potpisnice, nisu ispunile elementarne uvjete za održiv povratak, a to je da nisu na svojim teritorijama stvorile ni političke, ni gospodarske, ni socijalne uvjete koji su trebali osigurati dobrovoljan povratak i skladnu reintegraciju raseljenih, odnosno izbjeglih osoba. Iz tog razloga što za ovih 10 i više godina, koliko je zapravo prošlo od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, geneza ovog prava na povratak nam potvrđuje ovu našu konstataciju, jer moramo se sjetiti početka – od slobode kretanja, prijetnji, miniranja kuća, ubojstava i tako dalje, do činjenice da je tek tri godine nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma zapravo donesen Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Dakle, jedno razdoblje koje je uticalo na to da zapravo nacionalno homogenizira teritorije, jer pored svih ovih činjenica, a to su nesporne činjenice, ljudi su se naravno teško odlučivali da se vrate u svoje prijeratne domove i, faktički, kada je došlo do implementiranja ovih imovinskih zakona, tu je bilo isto tako jako mnogo opstruiranja. Općine su dobile certifikate, dakle implementiranje imovinskih zakona je u pravilu uspješno završeno, i čini mi se da se na tome stalo. Međutim, stvarni povratak je izostao. To smo dokumentirali i potkrijepili čitavim nizom statističkih pokazatelja, koji su nam bili dostupni. Naravno, niko u BiH nema točne statističke pokazatelje, nije ni vršen popis, međutim na temelju onoga što smo mogli prikupiti, i od općina, a posebno kada govorimo recimo o nacionalnom sastavu organa uprave i uopće organa vlasti, vidimo da je zapravo Bosna i Hercegovina teritorijalno podijeljena po ovom etničkom principu.
RSE: Čime ove tvrdnje potvrđujete, kojim podacima?
RAGUZ: To potkrepljujemo činjenicama, kao što smo naveli u izvještaju, da su ocjene, odnosno procjene mnogih izbjegličkih udruženja, odnosno udruženja za povratak. Zatim, tu su razni statistički pokazatelji po općinama, naročito imamo vrlo detaljne procjene i ocjene sa tuzlanskog kantona da se u pravilu više od 90 posto vraćene imovine prodaje, da je izuzetno mali broj prijeratnih stanovnika ostao na području tih općina. Evo recimo u Zenici imamo oko šest tisuća kupoprodajnih ugovora i ugovora o zamjeni, u vezi stanova, privatnih kuća. Kad sve to imamo u vidu ili sagledamo, onda vidimo da faktički na jednoj strani imamo povrat imovine, a s druge strane masovnu prodaju, i svi ovi koji su dobili stan se u pravilu vraćaju tamo gdje su oni većinski kao etnička grupa. Bojim se da će sada biti vrlo teško uraditi nešto na toj multietničnosti u Bosni i Hercegovini. A posebno s čime se mi kao ombudsmani ne slažemo, to je, po našoj ocjeni, pogrešna interpretacija Dejtonskog sporazuma. Aneks sedam kaže da se izbjeglica odnosno raseljeno lice ima pravo vratiti ili dobrovoljno promijeniti svoje boravište. A to dobrovoljno je moglo biti samo da su blagovremeno stvoreni politički, gospodarski, socijalni uvjeti. Sloboda odlučivanja je svakako jedno od temeljnih ljudskih prava i ja u svojoj državi mogu slobodno odlučiti gdje ću živjeti. Međutim, ako ja tu svoju odluku ne mogu donijeti dobrovoljno, odnosno nisam u prilici jer nemam uvjete da mogu donijeti takvu odluku, onda, naravno, od dva zla biram ono manje – prodat ću svoju imovinu i vratit ću se tamo gdje imam to svoje okruženje.
RSE: Ukazali ste u izvještaju na neku vrstu tihog pritiska kojem su još uvijek izloženi povratnici. Na osnovu čega ste do tih procjena došli?
RAGUZ: To vidimo iz raznih predmeta građana koji nam se obraćaju. Imamo sada jedan ambijent gdje se šalju poruke povratniku da on nije dobrodošao u tu svoju sredinu. To su vrlo suptilne poruke i njih treba jednostavno prepoznati, od naziva ulica, raznih manifestacija, pa i od lokalnih radio stanica. Dakle, nešto što se ne eksponira onako drastično kao što je to bilo u ranijim oblicima, ali je to još uvijek prisutno i naravno da još uvijek postoji masa neriješenih stvari. Mislim da vrijeme čini svoje i da je sve više razloga, naravno to gledam sa stajališta izbjeglih i raseljenih osoba, da se ne vrate. U ovom kontekstu također želim naglasiti jedan veliki problem, a to je problem takozvanih ruševinaca. I oni će potvrditi ovo o čemu mi stalno govorimo, a to je o papirnati povratak. Složićete se da ima jako veliki broj građana Bosne i Hercegovine koji su dobili one certifikate, da li od CRPC-a, da li od organa vlasti Bosne i Hercegovine, sasvim je svejedno, i njima se na papiru kaže da imaju pravo na kuću ili stan, ali te kuće ili stana zapravo nemaju. Vode se kao pozitivno riješeni, odnosno da su dobili to rješenje, međutim pitanje je kad i kako se mogu vratiti i hoće li se uopće moći vratiti. Na nivou BiH se radi o velikom broju građana koji se još uvijek ne mogu vratiti. Kao ilustraciju ću vam navesti nekoliko načina da se izigra taj povratak. Svjež je primjer iz Republike Srpske gdje je jedna osoba imala privatnu kuću u centru Modriče, za koju ima zemljišno-knjižni izvadak i sve ostalo. Međutim, neko je na to zemljište bacio oko, jer se radi o centru grada, i onda su izmislili da treba srušiti kuću jer zaboga ugrožava građane. Uglavnom, kuća je srušena i onda se to pretvorilo u neizgrađeno građevinsko zemljište. Ovoj protjeranoj osobi, odnosno izbjeglici, pošto ne znaju gdje je, odredio se privremeni staratelj – advokat, koji sa općinom Modriča potpisuje sporazum i prima tri tisuće maraka kao naknadu za izuzeto građevinsko zemljište. To je samo jedan, najsvježiji primjer, a ovakvih i sličnih primjera, vjerute, ima bezbroj.
RSE: Takođe ste uočili jednu novu negativnu pojavu, o kojoj mislim da bi trebalo češće govoriti.
RAGUZ: Imamo već znatan broj građana koji nam se žale. Naime, privremeni korisnici, koji su dobivali rješenja, odnosno tu ima i bespravnih i ovih koji su imali rješenja, sada su podigli tužbe protiv stvarnih nositelja stanarskog prava. Imamo jednu praksu koja, po našoj ocjeni, može zabrinjavati. Sudovi su, naime, sad uveli pravilo da izdaju privremene mjere i uknjižuje se zabrana otuđenja tih nekretnina koje su otkupljene dok vlasnik ne izmiri ono što je privremeni korisnik navodno uložio u te stanove. Paradoksalan je, recimo, primjer gdje se radi o bespravnom korisniku koji donosi razne potvrde i račune i ta šteta se sada popela na 32. 472 KM, sa zateznom kamatom. Osoba koja se nama obratila je vrlo teškog socijalnog imovnog stanja i plačući nam je rekla: „Ja ovaj novac ne mogu vratiti, sve što mogu da uradim je da mu dam stan, odnosno prisiljava me da stan prodam“. Ovakvih slučajeva smo imali recimo u Sudu Zavidovići – sud izdaje privremenu mjeru zabrane da se stan ne može prodati dok se privremenom korisniku ne isplati tri tisuće maraka jer je promijenio parket. Mi još uvijek u ovoj oblasti nemamo ustaljenu sudsku praksu, ali čini mi se da, ovo je moja osobna ocjena, ovdje treba dobro razmisliti da li sam ja kao raniji, prijeratni korisnik stanarskog prava uopće dužna ovo platiti. Kako se sad može postavljati pitanje – a zakon je bio diskriminirajući – odgovornosti za naknadu štete vlasnika koji se vratio, koji je četiri-pet godina imao mukotrpnih problema da vrati svoj stan. Nažalost moram naglasiti da imamo dosta slučajeva i primjera gdje se putem vještaka, kojekakvih raznih računa i tako dalje, nastoje od vlasnika, odnosno prijeratnih korisnika izvući enormni iznosi. Nisam sigurna da li je to s osnovom ili bez osnova. Ovdje posebno želim naglasiti da je zakon rekao „najnužniji troškovi“, a po mom mišljenju su najnužniji troškovi vrata, prozori, parket, kupatila i ostalo. Međutim, kažem, još uvijek u tom smislu sudska praksa nije izgrađena.
* * * * *
Objavljujemo odgovore na pitanja naših slušalaca.
PITANJE: Radio sam u građevinskoj firmi u Sarajevu, koja je prestala sa radom tokom rata. Poslije se raspala, ne postoji više. Ovih dana sam, na osnovu izmjena zakona o Penzijsko-invalidskom osiguranju (PIO), sređivao dokumentaciju, kako bih predao zahtjev za odlazak u penziju. Međutim, ustanovljeno je da mi za uslove nedostaje pet mjeseci staža. Postoji li bilo kakav način da prikupim ovaj staž – otkupom ili uplatom dobrovoljnog osiguranja? Naime, ja nemam nikakvih šansi da se ponovo zaposlim i to nisam uspio svih ovih godina nakon rata. Do pune penzije mi nedostaju dvije i po godine radnog staža. Šta da radim?
Odgovor pripremila Safeta Zeba, pravnica u Udruženju „Vaša prava“ kancelarija u Sarajevu:
ODGOVOR: U svom obraćanju niste naveli da li se trenutno nalazite na evidenciji Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo, a što je jako bitna činjenica. Naime, članom 31. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba propisano je da se penzijsko i invalidsko osiguranje osigurava nezaposlenoj osobi kojoj nedostaju tri godine do sticanja uslova za starosnu penziju, a koji uslovi su propisani Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju. Članom 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba, predviđeno je da se penzijsko i invalidsko osiguranje osigurava nezaposlenoj osobi kojoj nedostaju do tri godine penzijskog staža do sticanja uslova za starosnu penziju u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju. Imajući uvidu citiranu zakonsku odredbu vi imate mogućnost da ostvarite „dokup“ penzijskog i invalidskog staža do tri godine ukoliko se nalazite na evidenciji Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo. Da biste ostvarili ovo pravo, morate podnijeti zahtjev za dokup staža koji ćete uputiti birou za zapošljavanje na čijoj se evidenciji nezaposlenih nalazite.
PITANJE: Do prije nekoliko mjeseci živjela sam u vikendici, u Tuzlanskom kantonu, koju su mi ljubazno ostavili gotovo nepoznati ljudi, kada sam ostala bez doma tokom rata. Oni žive u Kanadi i povremeno dođu. Naš dogovor je bio da tu stanujem do sredine naredne godine. Međutim, ja sam zahvaljujući donatorskim sredstvima uspjela popraviti svoju kuću i preseliti u nju – to je uostalom tražio donator, da stanujem tamo, za šta su mi dali sredstva. Sada imam novi problem – kako sačuvati vikendicu, jer nije u mojoj blizini. Nažalost, nemam niti adresu, niti broj telefona ovih izuzetnih ljudi koji su mi olakšali izbjeglištvo. Kome bih mogla predati ovu vikendicu uz zapisnik u kakvom je stanju ostavljam? Šta bi bilo najbolje, jer ne želim da ove dobrotvore iznevjerim?
Na ovo pitanje odgovor je pripremljen takođe u Udruženju „Vaša prava“, kancelarija u Tuzli. Govori pravnica Amela Durić:
ODGOVOR: Prije svega u vašem pitanju niste detaljno istakli kako i na koji način je ugovoren odnos između vas kao korisnika vikendice i lica koji su vlasnici iste, a trenutno se nalaze u Kanadi. Budući da iz pitanja proizlazi da ste interno raseljena osoba, to osnovano dovodi u sumnju da ste i kao takva bili prijavljeni kao raseljena osoba u nadležnoj općinskoj Službi za raseljena lica i izbjeglice, te da ste navedenu vikendicu mogli dobiti na korištenje kao alternativni smještaj kojom prilikom je uvođenje u posjed trebalo biti zapisnički konstatovano. Međutim, u daljem sadržaju pitanja navodite da su vam nepoznati ljudi ljubazno ostavili vikendicu na korištenje, a time i čuvanja iste. Po svemu sudeći, iz tog dijela pitanja proizlazi da ulazak u posjed vikendice nije išao preko nadležne općinske službe, nego na osnovu sporazuma između vas i vlasnika vikendice. U takvom slučaju, dakle ukoliko ste vi primili vikendicu na korištenje, a time i čuvanje, samo na osnovu usmenog dogovora sa vlasnikom iste, a da tom prilikom nije upoznata nadležna općinska služba, onda postoji vaša moralna i zakonska obaveza da pazite i čuvate vikendicu dok na neki način ne stupite u kontakt sa vlasnicima iste, a način na koji ćete čuvati vikendicu od eventualne štete, vi trebate odrediti sami. Međutim, druga varijanta, ukoliko ste stupili u posjed vikendice, kao u alternativni smještaj preko nadležne Službe za raseljena lica i izbjeglice na području općine, a koji ulazak je zapisnički konstatovan, onda se u takvoj situaciji možete ponovo obratiti nadležnoj službi radi izlaska određene komisije na teren, konstatovanja da vi izlazite iz posjeda vikendice, a samim tim i sačinjavanja zapisnika o svim bitnim činjenicama vezanim za korištenje i napuštanje vikendice od strane vas. Budući da se iz Vašeg pitanja ne može izvesti zaključak o potpunom i tačnom činjeničnom stanju, stoga vam dajemo dvije varijante odgovora, zavisno od Vaše situacije, ali vi svako detaljnije pitanje možete postaviti, te se obratiti u najbližu kancelariju Udruženja „Vaša prava“ BiH, radi davanja adekvatnog pravnog savjeta i pomoći.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje