Draško ÐURANOVC
Dakle, Crna Gora i Srbija postaju dvije nezavisne države, srpsko-crnogorska državna zajednica je prošlost i nova crnogorska istorija počinje da se piše od 21. maja.U danima koji dolaze Crnogorci mogu da uživaju u slici o soptvenoj važnosti i veličini: svojim glasovima osvojili su, ne samo crnogorsku suverenost već i odredili nezavisnost Srbije i budućnost Balkana. Za malu državu to je velika uloga u novijoj istoriji.
I ne samo to: Crna Gora je sinoć spasila obraz Evropskoj uniji. Ko zna što bi evropski mudraci radili da je, nekim spletom okolnosti, sve ostalo u sivoj zoni. Političke tenzije koje su se vidjele sinoć i nagomilani politički gnijev govore da bi rezultat u sivoj zoni bio povod za sukobe unutar Crne Gore, čime bi se otvorila zona nesigurnosti na Balkanu. Srećom, pobijedila je većinska Crna Gora i sada birokrate u Briselu mogu da famozni model 55:45 pohrane u arhivu neuspjelih i opasnih ekperimenata.
Dakle, nezavisna Crna Gora. Neki će reći da je sve moglo drugačije, da je moglo ranije, da je moralo ubjedljivije...Ali, nema dana osim onog što je došao: crnogorsko stablo nezavisnosti mnogo puta je u prošlom vijeku kidano, sakaćeno, uništavano ali ipak je opstajalo kao dokaz neuništivosti jednog malog naroda...
Ipak, treba trezveno pogledati u crnogorsku stvarnost nakon 21. maja. Umjesto da se raduju što su najzad svoji na svome, mnogim Crnogorcima sinoć je bilo muka od crnogorske samostalnosti a lider unionista, rođeni Crnogorac, moraće da podnese ostavku samo zato što je njegova Crna Gora postala država. Sve su to slike koje govore o dubini bezdana u kojem je bila Crna Gora.
To je, istovremeno, dokaz i o veličini pobjede moderne Crne Gore. Prošle decenije u crnogorskm parlamentu sjedjelo je jedva desetak poslanika suverenističke opcije, kao podstanari u sopstvenoj kući i ljudi koji su optuživani da su izdajnici jer žele nezavisnost. Sinoć je većinska Crna Gora konačno slavila nezavisnost a skoro dvije trećine poslanika crnogorskog parlamenta dokazivalo svoj patriotizam kroz pripadnost Crnoj Gori.
Takav istorijski preokret - bez ratova i velikih žrtava - nezabilježen je u modernoj istoriji Evrope. To je i dokaz da je, negdje duboko unutar Crne Gore, bila sačuvana klica normalnosti.
Ali, danas je već novi dan i Crna Gora tek mora da se suoči sa najvećim izazovima. Nije to samo problem male većine, niti podijeljenosti. Crna Gora nema sposobne državne institucije, nema svijest o svojoj kulturi, još nije nučila mnoge svoje generacije o svojoj istoriji. Crna Gora nije još izronila iz taloga prljave privatizacije, korumpiranih državnih ustanova, robovanja partijskim interesima....
Politička harizma Mila Đukanovića i umješnost državne i partijske mašinerije bili su dovoljni da se Crna Gora na mišiće izbori za samostalnost države. Ali, da bi Crna Gora postala ozbiljna, sređena država, biće potrebno mnogo više. Prije svega, posvećenost reformama, sposobnost da se stvori društvo koje će cijeniti slobodu pojedinca ali i spremnost da se gradi sistem u kojem za napredovanje neće biti najvažnije da pripadate partiji ili moćnoj interesnoj grupi...
Tako treba shvatiti i 21. maj, Dan nezavisnosti – kao korak na dugom putu istinskog uspravljanja Crne Gore. Uostalom, tako i kreću najveća i najljepša putovanja – uvijek prvim korakom.
