Srdan KUSOVAC, Dženana Halimovic, Ðorde VOJNOVIC i Goran Vežic
HRVATSKA: ZONA ČEDNOSTI NA KRKUMsgr. Ivan Kordić, vikar Krčke nadbiskupije, formalno drugi po rangu sveštenik Rimokatoličke crkve u tom području, zatražio je od gradskih vlasti da stanu na put kretanju turista ulicama starog dela grada u odeći koju taj sveštenik smatra oskudnom. Msgr. Kordić je doduše naveo u dopisu da to traži kao "privatna osoba", ali u zaglavlju pisma stoji njegova titula.
Načelnik općine Baška dr. Milivoj Dujmović kaže da unekoliko deli mišljenje msgr. Kordića, ali dodaje da ne vidi način kako taj problem rešiti:
"Razumijem intervenciju generalnog vikara koji je na taj način protestirao protiv ponašanja ljudi na ulicama. Ti ljudi, turisti, sigurno da u svojim zemljama neće poći u trgovinu u kupaćem kostimu. Ja ne znam što poduzeti, na koji način to smanjiti, makar na glavnim ulicama koje su udaljene od plaža ili nisu neposredno uz plažu. Ne znamo na koji način to riješiti."
RSE: U svakom slučaju, oštre zabrane ne bi išle?
DUJMOVIĆ: Ne, oštre zabrane ne. Nemamo ni podloge za to. Gdje je granica oblačenja ili svlačenja koja se može tolerirati i onoga što se ne može tolerirati, gdje je granica između pojedinih područja gdje bi se to moglo tolerirati, gdje ne, to je jako teško odrediti.
Ideja vikara Krčke nadbiskupije problematična je iz nekoliko razloga. Jedan od njih je činjenica da stiže iz grada, regije, ili čak šire – iz države, koji praktično žive od turista. Turizam je i formalno – po opredeljenju Vlade, i suštinski – po količini novca koji donosi, najvažnija privredna grana Hrvatske. Šta onda na ideju kažu ljudi koji se bave turizmom? Ivica Bogović, direktor Turističke zajednice Krka kaže da idejom msgr. Kordića Krk nije dobio ništa pozitivno:
"Mislim da to nije neka pozitivna reklama za Krk. Ja se svakako slažem da bi tu trebalo napraviti nekog reda, odnosno ograničiti kretanje u kupaćim kostimima u sakralnim objektima, pa i javnim objektima – restoranima i tako dalje. Ali mislim da u samom centru bikini nikomu ne smeta. Mislim da to ne stvara nikakvu negativnu reklamu."
Šta na ideju msgr. Kordića o proglašenju „zone čednosti“, kako je predlog nazvalo nekoliko hrvatskih medija, kažu građani Krka? Goran Vežić je o tome razgovarao sa Mladenom Trinajstićem, dopisnikom riječkog „Novog lista“ sa Krka.
TRINAJSTIĆ: Teško je govoriti tuđe ime, ali dojam je da se većina građana Krka ipak načelno ne slaže sa ovom inicijativom, i to uglavnom u onom dijelu koji se odnosi na pitanja zabrane. Mislim da većina ljudi zapravo shvaća, možda mogu čak i reći podržava onaj dio koji se odnosi na nekakvu potrebu izbjegavanja izlaska u centar mjesta u nepriličnoj odjeći. Ali ono što, čini mi se, većina ljudi teško može prihvatiti i ne želi prihvatiti, to je nekakvo nametanje drugačijih pravila ponašanja odnosno odijevanja. Ne vjerujem da je to otišlo do te mjere da bi trebalo nekakvim organiziranim akcijama ići protiv toga.
RSE: Da li ste ikada bili svjedok neke situacije da je netko od gostiju bio toliko razodjeven da je neki domaćin reagirao primjedbom, ili da netko nije htio poslužiti u samoposluzi ili u restoranu neprilično odjevenu osobu?
TRINAJSTIĆ: Ima situacija gdje ljudi ulaze u pošte, u kancelarije i tako dalje, neprilično odjeveni. Ali mislim da njihova reakcija, kad ih netko uljudno zamoli i ukaže im na to da možda nisu primjereno odjeveni u prostorijama u kojima se nalaze, nije problematična. Mislim da se ipak ne mogu napraviti nekakvi kontrolni punktovi gdje bi se izdvajali ljudi koji mogu ući unutra i koji ne mogu. Mislim da na javnim površinama teško da bi to moglo rezultirati nekakvim shvaćanjem namjere provoditelja.
RSE: Određivanje granica onoga što bi trebalo biti tolerisano i onoga što ne bi smelo biti tolerisano, drugi je zapravo problem. Naravno, pitanje je, kao što će se pokazati i u narednim slučajevima iz Srbije i Bosne i Hercegovine, ko je zapravo taj ko bi trebalo da određuje granice?
Što se slučaja Krka tiče, nesumnjivo je, naravno, da eventualni ulazak oskudno odevenih osoba u sakralne objekte ne bi trebalo dopustiti, ako je to već protivno uobičajenim uzusima ponašanja. Ali zar takav kodeks treba proširiti i na ulice? Gde je onda kraj? Na jednom hrvatskom internet blogu je vest o zahtevu msg. Kordića objavljena pod naslovom „Crkva Krk pretvara u Teheran“. O slučaju Krka Radiju Slobodna Evropa govori don Ivan Grubišić, katolički sveštenik, po obrazovanju doktor sociologije:
"Crkva nema pravo u društvenom i javnom sektoru bilo što propisivati i naređivati. Može tražiti dolično vladanje, ponašanje i oblačenje, ali kao i bilo koja druga građanska udruga, bez nametanja pozicija vlasti. Također, i u drugim segmentima društva, ja jesam za to da Crkva ima svoje stavove i da ih ona brani, ali da ih brani samo argumentima, da ih ne nameće snagom sprege određenih krugova u Crkvi i određenih političkih ili državnih institucija. Protiv toga sam, dakle, da se Crkva služi institucijama civilnog društva da bi nametala stavove. A da ih ona brani i da ih zastupa, ima pravo kao i svaka druga udruga. Jer to nije propis samo vjernicima, već je to očekivanje ponašanja bilo koga u javnom prostoru. To Crkva nema pravo propisivati. Dakle, kako će se tko vladati u javnom prostoru, društvenom prostoru, s obzirom na njegov svjetonazor i tako dalje, Crkva može propisivati svojim vjernicima, ako će je poslušati, ali nema pravo propisivati građanima kao takvima, jer nisu svi građani vjernici jedne crkve, niti imaju isti svjetonazor. Mislim da to treba razlučiti – da Crkva svojima može savjetovati kako će se vladati u društvu i na ulici, ali da ne može propisivati svima, bez obzira na svjetonazor.“
SRBIJA: PANTALONE I KOBASICE – JERES
Donekle sličan slučaj zahteva zabrane pojavio se u Srbiji pre nekoliko meseci. Široj javnosti je tada, zahvaljujući jednoj nevladinoj organizaciji iz Zrenjanina, postao poznat stav poglavara Srpske pravoslavne crkve patrijarha Pavla (Stojčevića), objavljen u knjizi pod naslovom „Neka pitanja naše vere“, da žene ne bi trebalo u vreme menstruacije da ulaze u crkvene objekte kako ih ne bi „onečistile“. Iako je ovaj stav bio ono na šta su neke nevladine organizacije i neki mediji najžešće reagovali, u knjizi među ostalim postoji i predlog da žene ne nose pantalone.
„Pravoslavna crkva nije protiv toga da žene nose pantalone zbog prirode posla koji vrše, na primer u fabrikama ili putovanja zimi na konjima, motociklu, skijanju i tako dalje... Crkva je protiv takvog oblačenja kad je ono zbog mode i pogrešnog shvatanja jednakosti polova“, stoji u knjizi „Neka pitanja naše vere“, autora Pavla Stojčevića, patrijarha Srpske pravoslavne crkve.
No ovi slučajevi ipak su, koliko god bili drastični, ostali u senci jednog događaja od pre dve godine kada su rigidni stavovi nekih sveštenika došli u Srbiji u najžešću koliziju sa do tada uobičajenim ponašanjem većine građana, ovog puta jednog manjeg mesta u Vojvodini. Mesto događaja je selo Turija, kako ponosno na svojoj internet stranici ističu žitelji tog mesta u središtu Bačke – kobasičarski centar sveta. Grupa prijatelja, lovaca, naime je pre gotovo četvrt veka počela da se međusobno takmiči u tome ko će od njih napraviti bolju kobasicu. Iz te ideje iznikla je Kobasicijada – jedna od vodećih turističkih atrakcija Vojvodine. Dolazili su stranci, organizovana su stručna predavanja o divljači, mesu, stoci itd. Degustacija kobasica se, dakako, podrazumevala.
Tako je bilo, međutim, sve dok se 2004. godine jedan mesni sveštenik nije dosetio da se sve zapravo događa u vreme uskršnjeg posta. U zahtevu da termin Kobasicijade bude pomeren, pridružili su mu se i visokorangirani zvaničnici Srpske pravoslavne crkve, uključujući i vladiku Bačke episkopije Irineja (Bulovića), jednog od najmoćnijih ljudi Srpske pravoslavne crkve. Zapretio je organizatorima jubilarne 20. Kobasicijade da će biti privremeno odlučeni od crkvene zajednice, odnosno od svetog pričešća i da će im biti uskraćena svaka molitva Crkve, kao i da godinu dana sveštenik neće ulaziti u njihov dom, ukoliko ne pomere rok održavanja te manifestacije.
Ni tada, kao ni danas, niko iz Crkve nije bio spreman da komentariše ovaj slučaj. Druga strana je istovremeno insistirala da javnost bude upoznata sa ovim skandalom koji je tih dana imao veliki publicitet. Epilog slučaja Kobasicijade, da to tako nazovemo, je nesumnjiva šteta učinjena Crkvi i mesnom svešteniku Dragomiru Trifunoviću. Sagovornik Slobodne Evrope i danas je, kao i pre dve godine, Miroslav Medurić - Čika, jedan od organizatora ove turističke i gastronomske manifestacije:
"Otkako se to desilo, selo nije htelo da ga primi, a baš je Turijac. Došao je drugi pop, i sad ih više ima kod ovog drugog popa nego kod njega, a on je Turijac. Zamisli koliko je sam sebi skočio u stomak."
Pre dve godine Medurić je ovako govorio Radiju Slobodna Evropa nakon što je Crkva zatražila odlaganje manifestacije:
"Ne može se to odjaviti. Kako mi sada da odjavimo Grke, Turke, Bugare, Rumune, Mađare… Imamo oko 50 hiljada ljudi. Imamo i nagoveštaj ruskog ambasadora. Dolazi nam predsednik Đorđe Đukić. Dolaze nam ljudi iz Amerike koji su nam generalni sponzori. Mi smo bili u Rusiji gde smo promovisali Kobasicijadu. Kobasicijada se održava sada u Johanesburgu, gde imamo našeg predstavnika. Pa zamislite u kojoj smo mi velikoj mašini."
Dodatni pokušaj uoči početka manifestacije bila je pretnja Crkve da će taj početak označiti mrtvačka zvona koja će zazvoniti sa tornja mesne crkve. Na šta su Turjani odgovorili takođe pretnjom da će, ukoliko ne popusti, Irineju Buloviću ubuduće biti zabranjen ulazak u selo i da će mesni sveštenik biti bojkotovan, što se delimično i obistinilo.
MERUDIĆ: Ne može on komandovati selom. Zamislite ako mu više nijedan vernik ne uđe u pravoslavni hram.
Te godine je, ipak, napravljena kobasica za Ginisa – duža od dva kilometra. Meštani Turije oglušili su se o pretnje episkopa Bulovića:
MEDURIĆ: Kobasicijada je uvek bila u postu, da li na kraju ili na završetku posta. Ona je ušla u kalendar da je uvek zadnji vikend u februaru. I to nikom nije smetalo. Ne znam zbog čega ovo smeta patrijaršiji. Stvarno ne znam. Ne mogu to da objasnim. Svako se pita – šta oni imaju veze sa Kobasicijadom. Kobasicijada ide svojim tokom. Ko želi da posti, imaće posne hrane, ko ne želi, može da jede kobasice. Mi drugog izbora nemamo.
Zašto se ovo događa? Ljubiša Rajić, profesor Fililoškog fakulteta u Beogradu:
"Srpska pravoslavna crkva je već odavno prestala da se bavi samo verom. Ona se bavi politikom, ona se praktično transformiše u političku stranku koja želi da učestvuje u upravljanju državom i u krajnjoj perspektivi može da je pretvori u neku crkvenu državu. Sveštenici su prisutni u svemu i svačemu što se ovde dešava. Srbija se u velikoj meri polako klerikalizuje i vraća se, ustvari, na neki način, u mentalno stanje iz perioda pre balkanskih ratova. Dakle, jedna srednjevekovna Srbija, sa Crkvom na prvom mestu, najradije sa nerazlikovanjem Crkve i države, sa potpunim odricanjem od tekovina moderne civilizacije, između ostalog i od tekovina građanskog društva i parlamentarne demokratije."
BiH: „ŠERIJATSKA POLICIJA“ „BRANI“ JAVNI MORAL
Prije petnaestak dana takozvana „šerijatska policija“ je rastjerala grupu zaljubljenih parova koji su se nalazili u vozilima na jednom sarajevskom parkingu. Kako prenose banjalučke „Nezavisne novine“, petnaestak bradatih muškaraca je kombijem blokiralo izlaz sa parkinga i povicima „Allahu ekber!“ i „Gorićete u džehenemu!“ rastjeralo parove koji su u strahu automobile vozili preko livade. Razularene bradonje, koji sebe nazivaju „šerijatskim policajcima“, pripadaju vehabijskom pokretu koji prakticira radikalni islam. Oni, niti bilo koja druga vjerska organizacija, nemaju pravo nasilno širiti svoje uvjerenja, smatra travnički župnik don Anto Ledić:
"Svaki radikalizam je poguban i kod ljudi najvećim dijelom nailazi na otpor. Trebalo bi dobro preispitati tko stoji iza takvih organizacija i da li one imaju pravo tako nastupati, jer je to, ipak, atak na nečiju slobodu. Pravom vjerniku ne treba govoriti kako se treba ponašati na ulici, u vjerskom objektu, u kazalištu ili nekim drugim javnim institucijama, jer je taj čovjek odgojen i sam po sebi će činiti ono što je u skladu sa njegovim vjerskim uvjerenjem."
Za davanje odgovora o pravilima u islamu u Bosni i Hercegovini je zaduženo isključivo Vijeće za fetve pri Islamskoj zajednici BiH. Fetvi emin dr. Enes Ljevaković ograđuje se od ovakvih izgrednika koji su, prema njegovim riječima, spoznaju islama dobili po kućnim sijelima i od osoba koje dolaze s područja Bliskog istoka:
"To su metodi koji su uvezeni izvana i zapravo najčešće donose kontra rezultate, suprotne onim koji se žele postići takvim reagovanjem. Ti mladići ili te osobe imaju pravo da porazgovaraju na lijep način, da obave razgovor i tako dalje, ali nikakva primjena sile neće donijeti dobre rezultate. Ako neko treba primijeniti silu, to su državni organi koji su nadležni za očuvanje javnog reda i mira. A kada se reaguje na nešto što neko smatra da nije u redu, treba voditi računa da taj njegov postupak ne izazove još veće zlo nego što je sam taj postupak."
Uz samozvane „vjerske policajce“, u svakodnevni život građana u Bosni i Hercegovini nerijetko se miješaju i vjerske zajednice i njihovi službenici. Nije tajna da se pred izbore na džuma namazi ili na službama u crkvama svojevremeno diktiralo za koga vjernici moraju glasati. Mišljenje građana o tome koliko im se vjerske zajednice miješaju u svakodnevni život, podijeljeno je:
"Direktno ne utiču, ali indirektno sigurno jako mnogo. Okupljanjem ljudi, vođenjem određenih dijaloga sa svijetom, utiču na njihovu građansku svijest."
"Na mene lično ne, ali na druge ne znam."
"Miješaju se, ali je ipak individualno na ljudima koliko će se braniti od svega toga. Mislim da čovjek ima svoj razum i treba da vlada sobom i svojim ponašanjem."
"Miješaju se u političke odnose, miješaju se u sportske odnose, miješaju se čak i u to da li moje dijete pohađa vjeronauk ili ne."
Vjerske institucije svih konfesija ulaze u sve životne sfere građana. To je moje mišljenje. Od toga da ne podržavaju miješane brakove, upliću se u politiku, sprječavaju donošenje mnogih važnih odluka koje su bitne za narod, bez obzira kojoj konfesiji narod pripada.
Zašto postoje ovako radikalna tumačenja vere u mnogim područjima nekadašnje Jugoslavije? Da li verske zajednice, i onako već dovoljno, po mnogima i previše uticajne u visokoj politici, pokušavaju da prigrabe još više uticaja i na običan, svakodnevni život običnih ljudi, bez obzira bili oni vernici ili ateisti? O tome Radiju Slobodna Evropa govori don Ivan Grubišić, katolički sveštenik, po obrazovanju doktor sociologije. Zbog, za verske zajednice neobičnih stavova, ali više zbog slobodnog duha, oštrog uma i britkih reči, u Crkvi je krajnje marginalizovan, ali nije marginalzovan u društvu. Piše, govori, drži predavanja koja su dobro posećena mada na njima retko ima ljudi iz Crkve. Jer don Ivan Grubišić javno godinama govori, naprimer, o „apsurdu uvođenja veronauke u dečje vrtiće“ ili recimo o tome da je Crkva prešla prag svojih kompetencija. Zbog stava da političari zapravo verskim zajednicama pružaju više nego što čak one same traže, nije omiljen ni u mainstream političkim krugovima.
GRUBIŠIĆ: S jedne strane, sigurno da postoji niz, prvenstveno civilnih udruga koje dižu svoj glas na pretenzije određenih ljudi da kontroliraju društvom i institucijama društva, ali najgore što su nositelji vlasti Crkvi – posebno prije 2004. godine – nudili čak više nego što je ona tražila, kako bi imali njenu naklonost. Ta tendencija da se vlast ne želi zamjeriti Crkvi i da nastoji maksimalno udovoljiti crkvenim zahtjevima, to je gora situacija nego što bi sama Crkva imala određene apetite. Dakle, pitanje je takozvanih političkih elita, interesnih grupa koje – bile lijeve ili desne, a posebno desne – na taj način žele imati uz sebe Crkvu i ne žele da joj se zamjere.
RSE: Kako izići iz te situacije iz koje bi zapravo i verske zajednice i društva trebalo da traže izlaz? Da li je moguće iz te situacije izaći nekim konkretnim aktima, na primer zakonima kojima bi precizno bila regulisana uloga i mesto verskih zajednica, ili je pak reč o jednom dugotrajnom procesu u kojem će određena verska zajednica tražiti izlaz?
GRUBIŠIĆ: Pa mislim da je ona osuđena na traženja, a gdje su god traženja, tu su često puta i lutanja. Tako da su lutanja sastavni dio traženja, bilo na kojem području, pa i na području javnog morala. Ili danas ako se govori da je kardinal Martini liberalniji u odnosu na kondome i na preventivu u slučaju side, to je, kažu, jedan pokušaj da se izađe iz Crkve i da se priprema taj novi dokument. Dakle, nije svaki stav Crkve niti Bogom dan, niti Duhom svetim nadahnut, nego je to institucija koja pokušava možda uzeti malo više prostora nego što je svjesna da joj pripada. Ali opet kažem da te tendencije ne bi bile takve da se ne nailazi na podršku određenih službenih struktura u političkom životu. I onda se smatraju – a to ja vidim kao problem – izvrsnim odnosi Crkve i politike, ali vrlo napetim odnosi Crkve i naroda, posebno civilnog sektora. To je problem.
Po mom mišljenju, to sam rekao i u zadnjem intervjuu, bilo bi bolje da Crkva ima bolje odnose sa civilnim sektorom, sa narodom, sa udrugama civilnog društva, i da se s njima udružuje u traženju odgovornosti od političara u bilo kojem segmentu, nego što ima dobre odnose sa političkim strankama ili sa vladajućom strankom. No, to je crkveni izbor. Ona je to prihvatila. Ja sam imao razgovor s jednim biskupom kada sam to rekao. On je rekao: ,Bez politike se ne može. Bez politike nema ništa‘. To njihovo opredjeljenje. Po mom mišljenju nije dobro, ali po mišljenju onih koji odlučuju, izgleda da je dobro.
Dakle, problem je što se Crkva veže uz politiku koja je na vlasti, bilo jedna ili druga, kako bi zaštitila svoje interese koje je ona zapravo ostvarila, ali ne vidimo da je takva prisutnost u društvu, preko politike i institucija, dovela do rehabilitacije morala, do pravednijeg društva, do otvaranja više radnih mjesta, nego se radi o stanju koje je vrlo, vrlo teško. Mislim da je to proces vrlo malih koraka, pokušaja, sa još uvijek u bližoj budućnosti neizvjesnim ishodom. Tako da treba puno strpljenja. Ne mogu se problemi rješavati nacionalnim pjesmama iz 19. stoljeća, nego otvaranjem radnih mjesta. To je suvremena politička propaganda. A mi se vraćamo u prošlost, sa tamburicama, sa budnicama. Na žalost dosta svijeta u to vjeruje, bilo da su s one strane Drine ili s ove.
