Ovo je pitanje nedavno otvorio Vuk Drašković, ministar spoljnih poslova državne zajednice. Ukoliko se najtraženiji haški bjegunac nađe u Hagu prije 21. maja – Drašković smatra da bi to moglo, u osvit refernduma, da donese odlučujuću prevagu u korist zajedničke države. Saradnja sa Hagom otvorila bi sva evropska vrata, državna zajednica bi ekspresno postala član mnogih međunarodnih institucija i Drašković vjeruje da bi veliki dio crnogorskih građana teško prihvatio da krene sve iz početka, u nezavisnoj Crnoj Gori.
Od brojnih razloga za opstanak zajedničke države ovaj posljednji - koji je javno naslutio Drašković ali koji se tajno i ranije mogao čuti – vjerovatno je najmorbidniji plan držanja Crne Gore u zagrljaju Srbije.
Prije svega, bila bi to nečasna politička trgovina Beograda i Brisela, neka vrsta kompezacije - vi nama Mladića, mi vama Crnu Goru. General smrti Srebrenice, čovjek koji je bombardovao Sarajevo, bio bi tako posljednja srpska karta za ulazak u međunarodnu zajednicu, ali i posljednja prepreka za nastanak nezavisne crnogorske države.
Drugim riječima: Beograd bi bio nagrađen što je uradio ono što je odavno morao da uradi, a Podgorica bi plaćala kaznu iako je uradila sve što se od nje tražilo.
Ko zna, možda u glavama nekih evropskih mudraca i nekih nacionalista u Srbiji, ima i takvih kalkulacija; da se unovči haški ulog i da se od generala Mladića zatraži posljednja velika žrtva, kako bi se djelovalo protiv crnogorskog referenduma.Evropski komesar Oli Ren zagonetno je najavio kako ima indicija da bi Beograd mogao Mladića izručiti desetak dana prije crnogorskog referenduma.
Međutim, problem sa ovom računicom je što ona nema utemeljenje na crnogorskom političkom terenu.
Istini za volju, crnogorski zagovornici zajedničke države stalno se pozivaju na evropske integracije, govore o evropskim vrijednostima i kritikuju ideju crnogorske suverenosti kao projekat koji je nesaglasan sa idejom ujedinjene Evrope.
Međutim, brojne proevopske izjave ne mogu sakriti surovu realnost unionista. Ogromna većina pristalica zajedničke države bili su, i danas su, sljedbenici lika i djela Ratka Mladića. Ne samo što i dalje oplakuju propast projekta velike Srbije, nego većina unionistoičkih stranaka u svojim programima ni danas ne prizanje ni crnogorsku naciju ni prava manjinama da budu ravnopravne.
Uostalom, dovoljno je i ovlaš slušati nacionalističke parole i prijetnje da bi se otkrila puna istina. Kada unionisti govore o Evropi - oni govore o Evropi francuskog naconaliste Le Pena ili austrijskog neofašiste Hajdera. Uostalom, većina današnjih unionističkih lidera bili su saveznici Miloševića i bili su protivnici moderne evropske ideje jednakosti nacija.
Dakle, sasvim je pogrešna računica da bi izručenje Mladića pomoglo opstanak zajedničke države i brži ulazak u Evropu. Crnogorska stvarnost je sasvim drugačija: saradnja Beograda sa Tribunalom bila bi, za mnoge unioniste u Crnoj Gori, kraj istorije, ona tačka poslije koje se raspada njihov politički program.
Za većinsku i modernu Crnu Goru, hapšenje Mladića bio bi, makar i simboličan, znak da se Srbija oporavlja od nacionalstičke opijenosti.
Drugim riječima, ako zvanični Beograd zaista želi da učini dobro djelo - neka slobodno i mirne duše isporuči generala Mladića: možda će mnogi nacionalistički sanjari popiti još jednu gorku pilulu, možda će neki zagriženi ratnici biti užasno razočarani ali - biće to, na kraju krajeva, korisno i za Srbiju i za Crnu Goru ali i za odluku na crnogorskom referendumu.
Od brojnih razloga za opstanak zajedničke države ovaj posljednji - koji je javno naslutio Drašković ali koji se tajno i ranije mogao čuti – vjerovatno je najmorbidniji plan držanja Crne Gore u zagrljaju Srbije.
Prije svega, bila bi to nečasna politička trgovina Beograda i Brisela, neka vrsta kompezacije - vi nama Mladića, mi vama Crnu Goru. General smrti Srebrenice, čovjek koji je bombardovao Sarajevo, bio bi tako posljednja srpska karta za ulazak u međunarodnu zajednicu, ali i posljednja prepreka za nastanak nezavisne crnogorske države.
Drugim riječima: Beograd bi bio nagrađen što je uradio ono što je odavno morao da uradi, a Podgorica bi plaćala kaznu iako je uradila sve što se od nje tražilo.
Ko zna, možda u glavama nekih evropskih mudraca i nekih nacionalista u Srbiji, ima i takvih kalkulacija; da se unovči haški ulog i da se od generala Mladića zatraži posljednja velika žrtva, kako bi se djelovalo protiv crnogorskog referenduma.Evropski komesar Oli Ren zagonetno je najavio kako ima indicija da bi Beograd mogao Mladića izručiti desetak dana prije crnogorskog referenduma.
Međutim, problem sa ovom računicom je što ona nema utemeljenje na crnogorskom političkom terenu.
Istini za volju, crnogorski zagovornici zajedničke države stalno se pozivaju na evropske integracije, govore o evropskim vrijednostima i kritikuju ideju crnogorske suverenosti kao projekat koji je nesaglasan sa idejom ujedinjene Evrope.
Međutim, brojne proevopske izjave ne mogu sakriti surovu realnost unionista. Ogromna većina pristalica zajedničke države bili su, i danas su, sljedbenici lika i djela Ratka Mladića. Ne samo što i dalje oplakuju propast projekta velike Srbije, nego većina unionistoičkih stranaka u svojim programima ni danas ne prizanje ni crnogorsku naciju ni prava manjinama da budu ravnopravne.
Uostalom, dovoljno je i ovlaš slušati nacionalističke parole i prijetnje da bi se otkrila puna istina. Kada unionisti govore o Evropi - oni govore o Evropi francuskog naconaliste Le Pena ili austrijskog neofašiste Hajdera. Uostalom, većina današnjih unionističkih lidera bili su saveznici Miloševića i bili su protivnici moderne evropske ideje jednakosti nacija.
Dakle, sasvim je pogrešna računica da bi izručenje Mladića pomoglo opstanak zajedničke države i brži ulazak u Evropu. Crnogorska stvarnost je sasvim drugačija: saradnja Beograda sa Tribunalom bila bi, za mnoge unioniste u Crnoj Gori, kraj istorije, ona tačka poslije koje se raspada njihov politički program.
Za većinsku i modernu Crnu Goru, hapšenje Mladića bio bi, makar i simboličan, znak da se Srbija oporavlja od nacionalstičke opijenosti.
Drugim riječima, ako zvanični Beograd zaista želi da učini dobro djelo - neka slobodno i mirne duše isporuči generala Mladića: možda će mnogi nacionalistički sanjari popiti još jednu gorku pilulu, možda će neki zagriženi ratnici biti užasno razočarani ali - biće to, na kraju krajeva, korisno i za Srbiju i za Crnu Goru ali i za odluku na crnogorskom referendumu.
