RSE: Za par dana počinje novi sajam knjige. Možda bi za početak bilo najbolje našim slušaocima dati osnovne podatke o tome o kakvoj se to manifestaciji radi, koliko će biti učesnika i odakle dolaze?
ŠAHINPAŠIĆ: Ove godine, sajam knjiga i učila u Sarajevu je manifestacija koja će primiti u goste prije svega naše susjedne izdavače iz Srbije i Crne Gore i Hrvatske, te preko predstavnika i distributera i izdavače iz Sjedinjenih Američkih Država, Engleske, Italije, Austrije, Njemačke i Francuske, te preko kulturnih centara „André Malraux“, British Councila, Goethe Instituta i Iranskog kulturnog centra. To su na neki način naši tradicionalni izlagači. Ove godine je sajam knjiga i učila najveća manifestacija koja se ikad održala u Bosni i Hercegovini sa ovom tematikom. Od pet hiljada kvadratnih metara dvorane iskorišteno je dvije hiljade i četiristo, na kojima izlaže više od 170 štandova, sa više od 200 izdavača. To znači da u odnosu na prošlu godinu imamo povećanje od 22 posto.
RSE: Pominješ naše susjede. Možemo li porediti izdavačke djelatnosti u zemljama u kojima se i piše i čita srodnim i svima razumljivim jezicima?
ŠAHINPAŠIĆ: U posljednjih par godina se dešava da se neke stvari čak i tripliraju – da se objave u Bosni, u Hrvatskoj i u Srbiji. Nosioci autorskih prava ili agenti prodaju i prava za jezik, tako da ste jednostavno prisiljeni, ako je neki naslov prodat u Srbiji, a vi ga želite imati ovdje, da kupite prava za bosanski jezik. Znači, vrlo često se prepliće jedno izdanje u tri prevoda. Međutim, postoje i koprodukcijska izdanja, gdje otkupljujemo prava za sva tri jezika i objavljujemo knjige za cijeli region. Ja takvo iskustvo imam recimo sa jednim serijalom od Oxford University Pressa.
RSE: Meni se čini da smo mi u nešto malo boljoj poziciji upravo u odnosu na susjede, zato što su kod nas sva tri ova jezika zvanična i mogu zadovoljavati potrebe naše publike.
ŠAHINPAŠIĆ: Baš tako. Moram biti iskren, pojedine naslove kupujem ili za bosanski jezik ili pak za hrvatski. Ako procijenim da je veći potencijal na hrvatskom tržištu, onda kupim prava za hrvatski jezik. Jer, pravo na jezik se prodaje na teritoriji cijelog svijeta. Tako da ako sam ja kupio prava za objavljivanje u Hrvatskoj, konkurencija ne može objaviti taj naslov.
RSE: Iz iskustva ovih prethodnih sajmova imam dojam da su izdavači recimo u Srbiji ili Hrvatskoj nekako vitalniji, da imaju neke možda bolje uslove, u Hrvatskoj posebno. U čemu je zapravo prednost izdavača u Srbiji i u Hrvatskoj, ukoliko je moj dojam utemeljen?
ŠAHINPAŠIĆ: Dojam je utemeljen. Prednost Srbije je prije svega u tržištu. Srpski izdavači imaju tržište od osam miliona čitalaca u samim granicama svoje zemlje. Dalje, imaju puno nižu cijenu intelektualnih usluga, prije svega mislim na troškove prevoda. Cijena prevoda je čak tri puta niža, za jednu karticu, nego u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. I to se onda automatski i direktno odražava na smanjenje prodajne cijene knjige. Dalje, u Srbiji štampaju knjige na nižem tehničkom nivou da bi imali što nižu proizvodnu cijenu, a samim tim i prodajnu. U Hrvatskoj je, opet, sve to suprotno. U Hrvatskoj su cijene za prevod jedne kartice tri-četiri puta veće nego u Srbiji. U Hrvatskoj se štampa na najkvalitetnijoj opremi, najčešće u tvrdom povezu, šivane i tako dalje. Tako da su hrvatske knjige i u proizvodnji skupe, a samim tim su jako skupe i u prodaji. Bosna i Hercegovina je tu negdje u sredini, iako su i naše cijene za prevod dosta visoke, što je nama hendikep, jer je naše tržište svega dva miliona siromašnih ljudi, ljudi koji baš i nemaju preveliku naviku da kupuju knjige, nažalost.
RSE: Negdje pred kraj prošle godine, izdavači su bili rezolutni kako je uvođenje PDV-a zapravo smrt za domaće izdavaštvo. Meni se to sad ne čini baš do te mjere dramatičnim. A moram reći da ima i zločestih ljudi koji kažu da je ta velika gužva oko toga bila neutemeljena.
ŠAHINPAŠIĆ: Mi znamo koliko smo, u odnosu na isti period prošle godine, ostvarili manje rezultate, dakle u prva tri mjeseca ove godine u odnosu na prošlu godinu. Također, ljudi koji smatraju da su naši stavovi neutemeljeni, ne poznaju tu problematiku i zato su nešto takvo i govorili. Da nije ovih sredstava Fondacije za izdavaštvo, koja koliko-toliko održavaju izdavaštvo, ne bi ni postojali. Ako se nešto ne promijeni, u smislu formiranja fondacije za otkup knjiga ili nekog organizovanijeg načina komuniciranja sa izdavačima, nemamo izgleda da preživimo na slobodnom tržištu. Ko god neutralan hoće da uđe u poslovne knjige izdavača, vidjeće da ja govorim istinu.
RSE: Iskreno se nadam da ćemo i narednih godina imati naše drage sajmove, da će se moći družiti i čitaoci i izdavači i kupci i razni poslovni partneri, da izdavačka djelatnost u Bosni i Hercegovini neće utihnuti. Valjda još uvijek ima razumnih ljudi.
ŠAHINPAŠIĆ: Ja se također nadam. Trideset i šest godina radim ovaj posao. Uistinu svu svoju energiju, svo svoje znanje želim dati do kraja da uspijemo preživjeti. Valjda će razum prevladati, valjda će se pojaviti neko ko će reći – to državu toliko ne košta, ali odražava da država postoji. Jer, ne može biti države bez izdavaštva. Ko god kaže da može, nije u pravu. Nema države, nema jezika. Ako vi ne štampate na maternjem jeziku u svojoj državi, vi ćete izgubiti taj jezik, asimiliraće ga drugi jezici. Može pričati ko šta hoće, ali to je tako.
ŠAHINPAŠIĆ: Ove godine, sajam knjiga i učila u Sarajevu je manifestacija koja će primiti u goste prije svega naše susjedne izdavače iz Srbije i Crne Gore i Hrvatske, te preko predstavnika i distributera i izdavače iz Sjedinjenih Američkih Država, Engleske, Italije, Austrije, Njemačke i Francuske, te preko kulturnih centara „André Malraux“, British Councila, Goethe Instituta i Iranskog kulturnog centra. To su na neki način naši tradicionalni izlagači. Ove godine je sajam knjiga i učila najveća manifestacija koja se ikad održala u Bosni i Hercegovini sa ovom tematikom. Od pet hiljada kvadratnih metara dvorane iskorišteno je dvije hiljade i četiristo, na kojima izlaže više od 170 štandova, sa više od 200 izdavača. To znači da u odnosu na prošlu godinu imamo povećanje od 22 posto.
RSE: Pominješ naše susjede. Možemo li porediti izdavačke djelatnosti u zemljama u kojima se i piše i čita srodnim i svima razumljivim jezicima?
ŠAHINPAŠIĆ: U posljednjih par godina se dešava da se neke stvari čak i tripliraju – da se objave u Bosni, u Hrvatskoj i u Srbiji. Nosioci autorskih prava ili agenti prodaju i prava za jezik, tako da ste jednostavno prisiljeni, ako je neki naslov prodat u Srbiji, a vi ga želite imati ovdje, da kupite prava za bosanski jezik. Znači, vrlo često se prepliće jedno izdanje u tri prevoda. Međutim, postoje i koprodukcijska izdanja, gdje otkupljujemo prava za sva tri jezika i objavljujemo knjige za cijeli region. Ja takvo iskustvo imam recimo sa jednim serijalom od Oxford University Pressa.
RSE: Meni se čini da smo mi u nešto malo boljoj poziciji upravo u odnosu na susjede, zato što su kod nas sva tri ova jezika zvanična i mogu zadovoljavati potrebe naše publike.
ŠAHINPAŠIĆ: Baš tako. Moram biti iskren, pojedine naslove kupujem ili za bosanski jezik ili pak za hrvatski. Ako procijenim da je veći potencijal na hrvatskom tržištu, onda kupim prava za hrvatski jezik. Jer, pravo na jezik se prodaje na teritoriji cijelog svijeta. Tako da ako sam ja kupio prava za objavljivanje u Hrvatskoj, konkurencija ne može objaviti taj naslov.
RSE: Iz iskustva ovih prethodnih sajmova imam dojam da su izdavači recimo u Srbiji ili Hrvatskoj nekako vitalniji, da imaju neke možda bolje uslove, u Hrvatskoj posebno. U čemu je zapravo prednost izdavača u Srbiji i u Hrvatskoj, ukoliko je moj dojam utemeljen?
ŠAHINPAŠIĆ: Dojam je utemeljen. Prednost Srbije je prije svega u tržištu. Srpski izdavači imaju tržište od osam miliona čitalaca u samim granicama svoje zemlje. Dalje, imaju puno nižu cijenu intelektualnih usluga, prije svega mislim na troškove prevoda. Cijena prevoda je čak tri puta niža, za jednu karticu, nego u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. I to se onda automatski i direktno odražava na smanjenje prodajne cijene knjige. Dalje, u Srbiji štampaju knjige na nižem tehničkom nivou da bi imali što nižu proizvodnu cijenu, a samim tim i prodajnu. U Hrvatskoj je, opet, sve to suprotno. U Hrvatskoj su cijene za prevod jedne kartice tri-četiri puta veće nego u Srbiji. U Hrvatskoj se štampa na najkvalitetnijoj opremi, najčešće u tvrdom povezu, šivane i tako dalje. Tako da su hrvatske knjige i u proizvodnji skupe, a samim tim su jako skupe i u prodaji. Bosna i Hercegovina je tu negdje u sredini, iako su i naše cijene za prevod dosta visoke, što je nama hendikep, jer je naše tržište svega dva miliona siromašnih ljudi, ljudi koji baš i nemaju preveliku naviku da kupuju knjige, nažalost.
RSE: Negdje pred kraj prošle godine, izdavači su bili rezolutni kako je uvođenje PDV-a zapravo smrt za domaće izdavaštvo. Meni se to sad ne čini baš do te mjere dramatičnim. A moram reći da ima i zločestih ljudi koji kažu da je ta velika gužva oko toga bila neutemeljena.
ŠAHINPAŠIĆ: Mi znamo koliko smo, u odnosu na isti period prošle godine, ostvarili manje rezultate, dakle u prva tri mjeseca ove godine u odnosu na prošlu godinu. Također, ljudi koji smatraju da su naši stavovi neutemeljeni, ne poznaju tu problematiku i zato su nešto takvo i govorili. Da nije ovih sredstava Fondacije za izdavaštvo, koja koliko-toliko održavaju izdavaštvo, ne bi ni postojali. Ako se nešto ne promijeni, u smislu formiranja fondacije za otkup knjiga ili nekog organizovanijeg načina komuniciranja sa izdavačima, nemamo izgleda da preživimo na slobodnom tržištu. Ko god neutralan hoće da uđe u poslovne knjige izdavača, vidjeće da ja govorim istinu.
RSE: Iskreno se nadam da ćemo i narednih godina imati naše drage sajmove, da će se moći družiti i čitaoci i izdavači i kupci i razni poslovni partneri, da izdavačka djelatnost u Bosni i Hercegovini neće utihnuti. Valjda još uvijek ima razumnih ljudi.
ŠAHINPAŠIĆ: Ja se također nadam. Trideset i šest godina radim ovaj posao. Uistinu svu svoju energiju, svo svoje znanje želim dati do kraja da uspijemo preživjeti. Valjda će razum prevladati, valjda će se pojaviti neko ko će reći – to državu toliko ne košta, ali odražava da država postoji. Jer, ne može biti države bez izdavaštva. Ko god kaže da može, nije u pravu. Nema države, nema jezika. Ako vi ne štampate na maternjem jeziku u svojoj državi, vi ćete izgubiti taj jezik, asimiliraće ga drugi jezici. Može pričati ko šta hoće, ali to je tako.
