Andrew TULLY
Od proteklog vikenda u američkoj se javnosti vodi polemika o mogućoj vojnoj intervenciji protiv Irana, koji uporno odbija prihvatiti zahtjeve da stavi svoj nuklearni program pod međunarodnu kontrolu.Časopis "New Yorker" i dnevnik "Washington Post" sugerirali su, pozivajući se na izvore u administraciji, kako Bijela kuća traži od vojnih zapovjednika da razviju plan zračnih udara na iranska nuklearna postrojenja, a koji bi uključio i upotrebu taktičkog nuklearnog naoružanja, namijenjenog unistenju objekata ukopanih duboko u zemlju. U tekstu u "New Yorkeru", navodi se kako je Pentagon upozorio da bi koristenje nuklearnog oružja bilo pretjerano, ali da je Bijela kuća zatražila da ono bude zadržano kao jedna od opcija. Administracija predsjednika Busha službeno je ponovila kako želi krizu rijesiti diplomatskim putem. Unatoč tome, opći je dojam u Washingtonu kako se vojna opcija ozbiljno razmatra.
Ovakav je razvoj prilika potakao dio analitičara da zaključe kako se čini da su američki političari skloniji koristiti vojnu silu, nego li je to sama vojska. Larry Wilkerson, umirovljeni pukovnik američke vojske i bivši savjetnik ranijeg državnog tajnika Colina Powella, kaže da su civilni čelnici poput ministra obrane Donalda Rumsfelda i potpredsjednika Dicka Cheneya uvjerili predsjednika Busha da je neophodno koristiti vojsku kako bi se postigli vanjskopolitički ciljevi:
"Donald Rumsfeld je zapravo uzurpirao toliko vlasti da je sam postao vlast. U tome uživa zaštitu još jednog bivšeg ministra obrane, sada potpredsjednika Amerike Dicka Cheneya, koji živi u Bijeloj kući i koji je najmoćniji potpredsjednik u povijesti Sjedinjenih Država. Njegova je moć bez presedana."
U govoru što ga je održao u washingtonskom Institutu za Bliski istok, američki je pukovnik podsjetio kako trend da civilni lideri potiču vojne zapovjednike da koriste silu, nije specifičan samo za administraciju predsjednika Busha. Wilkerson podsjeća da su tokom '90-ih godina prošloga stoljeća, u vrijeme administracije predsjednika Billa Clintona, on i njegove kolege u Pentagonu bili zabrinuti zbog pritiska koji je državna tajnica Madeleine Albright vršila na predsjednika kako bi koristio silu:
"Madeleine nas je također htjela poslati u rat. Znate, mi nerado ratujemo. Ne volimo proljevati vlastitu krv i ginuti."
Većina uglednih američkih časnika suglasna je s ocjenom da su politički čelnici te zemlje skloniji slati vojsku u rat, i više nego li bi ona sama to željela. Umirovljeni pukovnik američke vojne obavjestajne službe Kenneth Allard kaže da glavni razlog za takav odnos leži u činjenici što Pentagon, kao i svaka druga institucija, želi zaštititi svoje osoblje od odlaska u rat, iako se ono uvježbava baš za tu namjenu. Osim toga, kaže Allard, postoji još jedan razlog zbog kojeg se čini da američki političari s lakoćom šalju vojsku u rat. To je pretjerani oslonac na naprednu tehnologiju, koja kod civilnih čelnika stvara dojam da se zadani vojni ciljevi mogu postići lako i bez ljudskih žrtava. Ministar obrane Donald Rumsfeld i za Allarda je tipičan primjer:
"Rumsfeld više vjeruje u tehnologiju, nego li u vojnika. Nemamo dovoljno vojnika u Iraku, nikad ih nismo ni imali dovoljno. Sve je to tako zato što je Rumsfeld jednostavno rekao: 'Možemo se transformirati, možemo postići tehnologijom ono što smo ranije uspijevali postići vojnicima'. No, to se nije dogodilo. Ovakav je stav vrlo nadmen."
Kritike na ručun ministra obrane Donalda Rumsfelda posljednjih su sedmica u Washingtonu sve glasnije, i to upravo iz vojnih krugova. Početkom sedmice, umirovljeni general John Baptiste postao je četvrti visoki časnik američke vojske koji je, u manje od mjesec dana, zatražio od Rumsfelda da podnese ostavku zbog lošeg vođenja irakog rata. No, dio vojnih čelnika i dalje brani ministra i tvrdi kako on čini sve što može kako bi pomogao američkim vojnicima. Nema sumnje da će se debata o ovom pitanju nastaviti i dalje, uporedo sa spekulacijama o mogućem američkom vojnom udaru na Iran.
