Nena Sudar iz Perjasice, sela tridesetak kilometara udaljenog od Karlovca, vratila se u Hrvatsku još prije deset godina, ali i danas živi uz petrolejku i svijeće i svaku večer s čežnjom gleda u osvijetljena hrvatska sela:
„Gledamo kako susjedi svijetle. Nemamo ni puta. Obećavaju nam ga. Put je tako jadan da auto ne može proći. Da bar imamo struju, da pogledamo televiziju ili neki film, da ubijemo zimsko vrijeme. Razumijem da za to sve trebaju ogromni novci, ali nismo daleko od struje, 500 metara zračne linije.“
Zbog katastrofalne infrastrukture i nemogućnosti dobivanja posla, mnogi Srbi povratnici ponovo odlaze. Nena je završila višu ekonomsku, ali nakon povratka pokušava preživjeti uzgojem ovaca:
„Jedini nam je izlaz što imamo svoju zemlju i poljoprivredu. Niti jedan povratnik Srbin u širem okruženju se nije zaposlio. Netko je možda uspio nešto privatno otvoriti, a svi ostali se bave poljoprivredom. Moj sin je bio ovdje sa nama, ali pošto nije imao uvjeta, otišao je u Italiju. U naše selo se vratila jedna mlada familija sa dvoje male djece školskog uzrasta, ali su ponovo otišli odavde jer nema škole bliže od 20 kilometara.“
Đuro Milošević iz Građanskog odbora za ljudska prava u Karlovcu:
„Dobivamo odgovor da su u pitanju financije. Ali nama nije jasno kako su se, kada se radilo o devastiranim hrvatskim selima, sredstva odmah našla. Kada se radi o srpskim selima, evo već 10 godina imamo preko 220 domaćinstava koja još uvijek nemaju struju.“
Milka Đukić iz Lapca tvrdi da bi se vratilo još dosta Srba da imaju kamo, ali mnogi, kaže, ne mogu ni ući u Hrvatsku jer nemaju dokumente:
„U ono vrijeme, kada su se mogli podići papiri u Vukovaru ili negdje drugdje, većina njih nije imala uslove da ode tamo, da putuje i da sredi te papire. Sada mnogi nemaju uslove da srede papire tamo gdje žive. Kako će ući u državu bez dokumenta.“
Predsjednik Srpske narodne stranke i općinskog vijeća u Donjem Lapcu, Milan Đukić, posebno ističe problem bivših nositelja stanarskih prava:
„Oni su stavljeni Ad Acta. Ne mogu se vratiti. To im je osporeno jer nisu imali zauzetu kuću koja bi im se vratila. Imali su samo i jedino stan koji su izgubili i po toj osnovi oni nemaju povratka. Trend koji se zamjećuje je taj da Srbi odlaze, mahom napuštaju Hrvatsku jer se nisu desili najelementarniji uvjeti ostanka i opstanka. Nije se desila ni trećina obnove.“
Unatoč svemu, zaključuje Đukić, pitanje položaja Srba nije više na dnevnom redu, ni Hrvatske, niti Srbije i Crne Gore, a ni Europske zajednice:
„Jednostavno se više ne spominju, kao da je ta preuzeta obveza završena.“
Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, doktor Žarko Puhovski - Gorka je istina, ali moglo bi se reći - tko se vratio –vratio:
„To se općenito prihvaća kao obavljeno. Obje strane su dosta marljivo širile propagandu da se izbjeglice i raseljena lica ne vrate. Bilo je i dobrih razloga što se ljudi nisu htjeli vraćati.“
Problem povratka Srba, zaključuje Puhovski, očito više neće biti sporno pitanje ni na relaciji Hrvatska - Europska unija:
„Ako ni Srbi ne insistiraju, onda će ostali to ritualno spominjati tu i tamo, ali neće pretjerivati, ako se ne dogode nekakvi skandalozni pojedinačni događaji na koje bi se onda medijski drugačije reagiralo.“
„Gledamo kako susjedi svijetle. Nemamo ni puta. Obećavaju nam ga. Put je tako jadan da auto ne može proći. Da bar imamo struju, da pogledamo televiziju ili neki film, da ubijemo zimsko vrijeme. Razumijem da za to sve trebaju ogromni novci, ali nismo daleko od struje, 500 metara zračne linije.“
Zbog katastrofalne infrastrukture i nemogućnosti dobivanja posla, mnogi Srbi povratnici ponovo odlaze. Nena je završila višu ekonomsku, ali nakon povratka pokušava preživjeti uzgojem ovaca:
„Jedini nam je izlaz što imamo svoju zemlju i poljoprivredu. Niti jedan povratnik Srbin u širem okruženju se nije zaposlio. Netko je možda uspio nešto privatno otvoriti, a svi ostali se bave poljoprivredom. Moj sin je bio ovdje sa nama, ali pošto nije imao uvjeta, otišao je u Italiju. U naše selo se vratila jedna mlada familija sa dvoje male djece školskog uzrasta, ali su ponovo otišli odavde jer nema škole bliže od 20 kilometara.“
Đuro Milošević iz Građanskog odbora za ljudska prava u Karlovcu:
„Dobivamo odgovor da su u pitanju financije. Ali nama nije jasno kako su se, kada se radilo o devastiranim hrvatskim selima, sredstva odmah našla. Kada se radi o srpskim selima, evo već 10 godina imamo preko 220 domaćinstava koja još uvijek nemaju struju.“
Milka Đukić iz Lapca tvrdi da bi se vratilo još dosta Srba da imaju kamo, ali mnogi, kaže, ne mogu ni ući u Hrvatsku jer nemaju dokumente:
„U ono vrijeme, kada su se mogli podići papiri u Vukovaru ili negdje drugdje, većina njih nije imala uslove da ode tamo, da putuje i da sredi te papire. Sada mnogi nemaju uslove da srede papire tamo gdje žive. Kako će ući u državu bez dokumenta.“
Predsjednik Srpske narodne stranke i općinskog vijeća u Donjem Lapcu, Milan Đukić, posebno ističe problem bivših nositelja stanarskih prava:
„Oni su stavljeni Ad Acta. Ne mogu se vratiti. To im je osporeno jer nisu imali zauzetu kuću koja bi im se vratila. Imali su samo i jedino stan koji su izgubili i po toj osnovi oni nemaju povratka. Trend koji se zamjećuje je taj da Srbi odlaze, mahom napuštaju Hrvatsku jer se nisu desili najelementarniji uvjeti ostanka i opstanka. Nije se desila ni trećina obnove.“
Unatoč svemu, zaključuje Đukić, pitanje položaja Srba nije više na dnevnom redu, ni Hrvatske, niti Srbije i Crne Gore, a ni Europske zajednice:
„Jednostavno se više ne spominju, kao da je ta preuzeta obveza završena.“
Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, doktor Žarko Puhovski - Gorka je istina, ali moglo bi se reći - tko se vratio –vratio:
„To se općenito prihvaća kao obavljeno. Obje strane su dosta marljivo širile propagandu da se izbjeglice i raseljena lica ne vrate. Bilo je i dobrih razloga što se ljudi nisu htjeli vraćati.“
Problem povratka Srba, zaključuje Puhovski, očito više neće biti sporno pitanje ni na relaciji Hrvatska - Europska unija:
„Ako ni Srbi ne insistiraju, onda će ostali to ritualno spominjati tu i tamo, ali neće pretjerivati, ako se ne dogode nekakvi skandalozni pojedinačni događaji na koje bi se onda medijski drugačije reagiralo.“
