Dostupni linkovi

Cjelodnevni rad na dva posla


Marijana je profesorica hrvatskog jezika u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi, sin joj studira, a suprug je prije nekoliko godina, radi bolesti, morao otići u nepodnošljivo malu invalidsku mirovinu. Otada je, kaže, iz nužde postala prava radoholičarka:

„Ustajem u 5:45, odem u prodavaonicu, a poslije pripremam užinu. Ako radim u jutro, odlazim na nastavu u školi. Popodne, iza kuhanja ručka, lektoriram do besvijesti nešto što je moralo biti gotovo još jučer. Nakon toga dajem instrukcije. Nakon instrukcija pročitam mail gdje me čeka novi posao, prijevod s talijanskog brošura neke tehničke robe za jednog Slovenca. Naravno, i to žuri. Poslije toga se opet vraćam na lekturu. Kada distribuiram knjige, onda mi se zna dogoditi da mi dan počinje sa distribucijom koju radim do 15:00. Nakon toga odem u školu. Poslije škole opet instrukcije, lektura ili i jedno i drugo. Radim do kasno u noć.“

Osnovni motiv je – novac:

„Moja primanja i suprugova ne pokrivaju ni najosnovnije životne troškove. Subote i nedjelje su za mene radni dani.“

Iako kao profesorica ima velik godišnji, ne zna kad ga je iskoristila:

„Godišnji gotovo da i ne koristim, možda ukupno 15 dana tokom godine.“

I krug se zatvara. Počela je raditi na više poslova da bi mogla bolje živjeti, a zbog pretjeranog posla život joj izmiče:

„Nisam stigla uplatiti Master u banku jer nemam vremena.“

Naravno da takav tempo narušava kvalitetu života, ističe sociologinja Helena Štimac Radin:

„Ako čovjek radi cijeli dan, naravno da nema vremena niti za obiteljske odnose, niti za druženje. Naravno da će mnogi reći da to nije njihov slobodan izbor jer su na to prinuđeni kako bi podmirili potrebe obitelji. Stvar potreba je stvar subjektivne procjene i stvar izbora prioriteta.“

Sigurno je da među 200.000 ljudi koji rade na dva ili više poslova ima radoholičara i osoba koje posao jednostavno ispunjava, ali velika većina to čini jer se naprosto ne želi pomiriti sa siromaštvom, ili, kako kaže Zlatan iz Pule - žele doseći jednu stepenicu više:

„Da, jedan skalin više.“

Zlatan je stalno zaposlen na održavanju u Istarskoj banci, ali ne pamti kad uz taj posao nije imao barem još jedan:

„U vrijeme rata mi je kuća bila puna izbjeglica iz Bosne. Radio sam noću u fast-food-ovima, danju u banci, u kafiću za šankom. Ljeti radim u auto-kampu po cijelu noć.“

Jednostavno ne želi da mu obitelj oskudijeva:

„Sin studira u Zagrebu i on mjesečno treba 3000 kuna. Imamo kredit od 1200 kuna za auto. U Bosni imamo bolesnu mamu kojoj moramo slati 100 maraka mjesečno jer mora platiti ženi koja vodi računa o njoj. Živimo pristojno.“

Zanimljivo je da kod više od 300.000 nezaposlenih Hrvata, koji nemaju nijedan posao, čak 200.000 njihovih sugrađana uspijeva naći po dva ili više. Sociologinja Štimac-Radin:

„Taj broj raste, ali se ovdje radi o manjem broju ljudi koji imaju jednu vrstu poduzetničkih sposobnosti.“

No, naši sugovornici priznaju da se takav ritam ipak ne može predugo izdržati:

„Moram nekada biti u istom momentu na dva mjesta. Tada je stres najveći. Tlak si kontroliram tabletama jer mi je povišen.“

„Kompliciramo si život toliko da je postao pakao, umjesto da nam bude zadovoljstvo.“
XS
SM
MD
LG