I dok se na državnom nivou političari iz Republike Srpske nastoje prikazati kao kooperativni na evropskom putu Bosne i Hercegovine, s druge strane, na entitetskom nivou imaju sasvim drugu priču predstavljajući se, prije svega, zaštitnicima srpskih nacionalnih interesa. Sa približavanjem izbora, obično se ova retorika pojačava. Zbog toga nikoga nije ni iznenadila jučerašnja ponuda predsjednika Republike Srpske i Srpske demokratske stranke Dragan Čavića, upućena premijeru i lideru Saveza nezavisnih socijaldemokrata Miloradu Dodiku da raskine koaliciju sa Strankom demokratske akcije i Strankom za Bosnu i Hercegovinu i izbaci njihove ministre iz Vlade, za koje on smatra da djeluju protiv interesa Republike Srpske:
„Da im damo podršku da se riješe tih protivnika RS-a, da ih izbace iz Vlade, isključe iz skupštinske većine, da im SDS da podršku bez ikakvih zahtjeva, samo da se riješe onih koji na ovaj način politički djeluju protiv RS-a.“
Čavićevo nezadovoljstvo proisteklo je iz posljednje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, kojom su simboli oba entiteta proglašeni neustavnim, jer ne odražavaju interese sva tri konstitutivna naroda. Ovu inicijativu pokrenuo je predsjednik SDA i član Predsjedništva BiH Sulejman Tihić. U ozbiljnost ove ponude premijer Dodik ne vjeruje, a za nju, kaže, nema ni potrebe:
„Gdje god primjetim, bez obzira ko bio, da radi na štetu interesa RS-a a nalazi se u Vladi, istog trenutka neće biti u Vladi - bio on Srbin, Bošnjak, Hrvat ili marsovac. U svakom slučaju, mislim da je to za dnevno-političke potrebe plasirano.“
U Stranci demokratske akcije u najavama SDS-a ne vide ozbiljnu prijetnju. Radi se samo o političkom marketingu i žalu za izgubljenom vlašću, kaže poslanik SDA u Narodnoj skupštini Tarik Sadović:
„Predsjednik Čavić je, izgleda, sa zakašnjenjem shvatio da je SDS diletantski prepusti vlast u RS-u opoziciji. I sada žaliti za onim za šta su oni sami krivi, šest mjeseci prije izbora okrivljavati SDA i druge stranke sa bošnjačkim predznakom, jednostavno nije tačno.“
Drago Kalabić, poslanik Demokratskog narodnog saveza, smatra da se radi o jeftinom političkom triku:
„Sve u funkciji pokušaja popravljanja katastrofalnog imidža SDS-a na tom polju gdje su oni nekada bili najjači - nacionalnom.“
Istog mišljenja je i Tihomir Gligorić, poslanik u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine:
„Koja ima za cilj da unutar BiH svako u svom entitetskom prostoru zadrži svoje biračko tijelo i imaju različitu retoriku u odnosu na ono što oficijelno, službeno rade kao državnici, da tako kažem.“
Istovremeno, Gligorić podsjeća da su lideri tri najveće stranke iz Republike Srpske - SDS-a, SNSD-a i PDP-a, Dragan Čavić, Milorad Dodik i Mladen Ivanić stavili svoje potpise na sporazum o promjenama ustava BiH kojim bi se trebale ojačati državne institucije, dok su, s druge strane, potpuno saglasni da odluku jedne državne institucije, odnosno Ustavnog suda BiH, ne treba prihvatiti:
„Te izjave su, praktično, samo oni anulirali, s tim da su bukvalno u roku od 48 sati otišli u Predsjedništvo i dodatno potvrdili ono što su potpisali i zajedno, nasmijani, izašli i poslali, praktično, poruku da parlamentarci to prihvate.“
Kontradiktorne izjave političara iz Republike Srpske na državnom i entitetskom nivou, Zekerijah Osmić, iz Socijaldemokraske partije BiH, vidi u različitom shvatanju realne političke situacije političara i njihovih glasača:
„U razgovorima sa nama, šefovima političkih grupacija u Narodnoj skupštini, naravno izjavljuju da je posve jasno i logično da svi konstitutivni narodi moraju se osjetiti i na zastavi, na grbu i u himni kako bi Republiki Srpsku doživljavali svojom. Međutim, svi oni izjavljuju da je vrijeme, u kojem oni sada rade i politički djeluju, još uvijek takvo da biračko tijelo, na koje oni uglavnom računaju, još uvijek takvo da neće to prihvatiti. Dakle, sve njihove izjave su u funkciji birača, u funkciji oktobarskih izbora.“
Psiholog Srđan Puhalo vjeruje da je problem u tome što je političarima iz Republike Srpske, deset godina nakon krvavog rata, veoma teško priznati građanima da ono za što su se borili nije bilo ispravno ili se neće ostvariti:
„S te strane oni igraju neku dvostruku ulogu, a to je da, s jedne strane, polaku pristaju na sve ono na šta se mora pristati i oni su toga svjesni, a s druge strane, prosto nemaju hrabrosti, političke hrabrosti da to javno kažu svojim biračima, već onako na kašičicu im daju, s vremena na vrijeme.“
Problem je, kaže Puhalo, i što još uvijek veliki broj građana ne želi da prihvati realnost u kojoj živi, već još uvijek živi u nekom prošlom vremenu - sa svojim željama.
„Da im damo podršku da se riješe tih protivnika RS-a, da ih izbace iz Vlade, isključe iz skupštinske većine, da im SDS da podršku bez ikakvih zahtjeva, samo da se riješe onih koji na ovaj način politički djeluju protiv RS-a.“
Čavićevo nezadovoljstvo proisteklo je iz posljednje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, kojom su simboli oba entiteta proglašeni neustavnim, jer ne odražavaju interese sva tri konstitutivna naroda. Ovu inicijativu pokrenuo je predsjednik SDA i član Predsjedništva BiH Sulejman Tihić. U ozbiljnost ove ponude premijer Dodik ne vjeruje, a za nju, kaže, nema ni potrebe:
„Gdje god primjetim, bez obzira ko bio, da radi na štetu interesa RS-a a nalazi se u Vladi, istog trenutka neće biti u Vladi - bio on Srbin, Bošnjak, Hrvat ili marsovac. U svakom slučaju, mislim da je to za dnevno-političke potrebe plasirano.“
U Stranci demokratske akcije u najavama SDS-a ne vide ozbiljnu prijetnju. Radi se samo o političkom marketingu i žalu za izgubljenom vlašću, kaže poslanik SDA u Narodnoj skupštini Tarik Sadović:
„Predsjednik Čavić je, izgleda, sa zakašnjenjem shvatio da je SDS diletantski prepusti vlast u RS-u opoziciji. I sada žaliti za onim za šta su oni sami krivi, šest mjeseci prije izbora okrivljavati SDA i druge stranke sa bošnjačkim predznakom, jednostavno nije tačno.“
Drago Kalabić, poslanik Demokratskog narodnog saveza, smatra da se radi o jeftinom političkom triku:
„Sve u funkciji pokušaja popravljanja katastrofalnog imidža SDS-a na tom polju gdje su oni nekada bili najjači - nacionalnom.“
Istog mišljenja je i Tihomir Gligorić, poslanik u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine:
„Koja ima za cilj da unutar BiH svako u svom entitetskom prostoru zadrži svoje biračko tijelo i imaju različitu retoriku u odnosu na ono što oficijelno, službeno rade kao državnici, da tako kažem.“
Istovremeno, Gligorić podsjeća da su lideri tri najveće stranke iz Republike Srpske - SDS-a, SNSD-a i PDP-a, Dragan Čavić, Milorad Dodik i Mladen Ivanić stavili svoje potpise na sporazum o promjenama ustava BiH kojim bi se trebale ojačati državne institucije, dok su, s druge strane, potpuno saglasni da odluku jedne državne institucije, odnosno Ustavnog suda BiH, ne treba prihvatiti:
„Te izjave su, praktično, samo oni anulirali, s tim da su bukvalno u roku od 48 sati otišli u Predsjedništvo i dodatno potvrdili ono što su potpisali i zajedno, nasmijani, izašli i poslali, praktično, poruku da parlamentarci to prihvate.“
Kontradiktorne izjave političara iz Republike Srpske na državnom i entitetskom nivou, Zekerijah Osmić, iz Socijaldemokraske partije BiH, vidi u različitom shvatanju realne političke situacije političara i njihovih glasača:
„U razgovorima sa nama, šefovima političkih grupacija u Narodnoj skupštini, naravno izjavljuju da je posve jasno i logično da svi konstitutivni narodi moraju se osjetiti i na zastavi, na grbu i u himni kako bi Republiki Srpsku doživljavali svojom. Međutim, svi oni izjavljuju da je vrijeme, u kojem oni sada rade i politički djeluju, još uvijek takvo da biračko tijelo, na koje oni uglavnom računaju, još uvijek takvo da neće to prihvatiti. Dakle, sve njihove izjave su u funkciji birača, u funkciji oktobarskih izbora.“
Psiholog Srđan Puhalo vjeruje da je problem u tome što je političarima iz Republike Srpske, deset godina nakon krvavog rata, veoma teško priznati građanima da ono za što su se borili nije bilo ispravno ili se neće ostvariti:
„S te strane oni igraju neku dvostruku ulogu, a to je da, s jedne strane, polaku pristaju na sve ono na šta se mora pristati i oni su toga svjesni, a s druge strane, prosto nemaju hrabrosti, političke hrabrosti da to javno kažu svojim biračima, već onako na kašičicu im daju, s vremena na vrijeme.“
Problem je, kaže Puhalo, i što još uvijek veliki broj građana ne želi da prihvati realnost u kojoj živi, već još uvijek živi u nekom prošlom vremenu - sa svojim željama.
