Enis ZEBIC, Zoran PRERADOVIC
Nekadašnji skladištar, rodom iz Vinkovaca, premijer pa predsjednik samoproglašene Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj, zatim stanovnik vile u Novom Sadu, a od sredine 2004. godine haški bjegunac, nakon što je, kako je to bijesno izjavila glavna haška tužiteljica, očito ranije bio upozoren na tjeralicu. To je kratak portret Gorana Hadžića, kojeg haško Tužiteljstvo, zajedno sa Martićem, Simatovićem, Stanišićem, Šešeljem i ostalima, tereti za udruživanje u zločinačku organizaciju i ratne zločine nad Hrvatima i drugim nesrbima, ubojstvo više stotina ljudi, zatvaranje, mučenje, protjerivanja u Dalju, Erdutu, Vukovaru, Lovasu.Logoraš logora u Sremskoj Mitrovici, Danijel Rehak, jedan od onih koje Hadžić, na sreću, nije osobno ispitivao:
„U Sremskoj Mitrovici je bio pakao. Pokušali smo organizirati štrajk glađu, da skrenemo pozornost na nas. Mene su odmah odveli u samicu jer sam, navodno, bio njegov organizator. Dugo sam bio u samici. U petnaest dana, pet puta sam dnevno dobivao batine svaki dan. Tijelo mi je izgledalo kao kora od hrasta. Sve je bilo modro od udaraca i puno oteklina.“
Po čemu ćemo, osim po haškoj optužnici, pamtiti Hadžića? Zagrebački povjesničar i ekspert za samoproglašenu Krajinu, Nikica Barić:
„Hadžića karakterizira u cijelom političkom djelovanju u Republici Srpskoj Krajini potpuna lojalnost Miloševiću. Dio Krajine u istočnoj Slavoniji je i geografski bio izravno povezan sa Srbijom. Tu je Milošević uvijek imao mogućnost, putem svojih struktura, potpune kontrole. Dok su neki u Kninu, koji je geografski bio malo dalji, znali koristiti i svoju samostalnu politiku.“
Što je bilo najteže u devetomjesečnom boravku u Mitrovici? Danijel Rehak:
„Nekada je bilo teže gledati kako tuku i maltretiraju druge. Čovjek psihički proživljava tu traumu, a ne možete nikome pomoći. Nismo smjeli reagirati, inače bi svi dobili batine, a pitanje je ko će umrijeti od tih batina. Osjećali ste se kao sukrivac ako bi netko umro od batina. Morali smo odolijevati sudbini onakva kakva je i onome što nam je suđeno.“
Dok je bio vlast u samoproglašenoj Krajini, Hadžić se pobrinuo i za sigurniju starost i financiranje bijega pred pravdom, koja je kad-tad morala pokucati na njegova vrata. Nikica Barić:
„I na srpskoj strani se često spominjala njegova umiješanost u krijumčarenju nafte, u krađi drvne građe, u krijumčarenju automobila. Na tom području istočne Slavonije, koje su držali Srbi, bili su naftni izvori i određeni prirodni resursi. Često se spominjalo da je to zloupotrebljavao i iz toga izvlačio financijsku korist. Bio je vrlo blizak sa Arkanom, koji je imao sjedište svoje Srpske dobrovoljačke garde u Rtutu.“
Rehak je svjestan da su ga jedni tukli u logorima, a drugi to naređivali i želi da odgovaraju oni koji su u hijerarhiji bili na što višim funkcijama:
„Ipak je čovjeku satisfakcija da za ono što je učinjeno netko odgovara, bez obzira što to nije neka velika pomoć za nas. Nama nitko naše zdravlje, koje smo izgubili od batina, neće vratiti. Nitko ne može vratiti one ljude koji su umrli u logoru od batina. Ipak, važna je pravda. Netko mora odgovarati za ono što se dogodilo u tim logorima.“
* * * * *
Pokušali smo proverimo navode da je Goran Hadžić u Belorusiji. Novinari našeg beloruskog servisa nisu dobili nikakve potvrde te informacije. U Beogradu je odgovor na isto pitanje bio ovakav:
Nemamo nikakvih podataka o tome gde se nalazi bivši predsednik Republike Srpske Krajine, Goran Hadžić, kažu u Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu. Portparol Tužilaštva, Bruno Vekarić, napominje da pronalaženje i hapšenje haških optuženika spada u ovlašćenja bezbedonosnih službi.
Podsećamo da je Goran Hadžić, koji je optužen za ratne zločine u istočnoj Slavoniji, nestao iz svoje kuće u Novom Sadu 13. jula 2004. godine, istog dana kada je Haško tužilaštvo otpečatilo optužnicu protiv njega. Glavna tužiteljka Tribunala, Carla del Ponte, izjavila je da su predstavnici Tužilaštva pažljivo nadzirali Hadžićevu kuću i fotografisali trenutak kada odlazi u nepoznatom pravcu.
Istovremeno, Vekarić naglašava da bi pitanje optuženog policijskog generala, Vlastimira Đorđevića, mogao da reši sam Haški tribunal:
„Postoje poternice i u principu bi na svaku od njih trebala da reaguje zemlja u kojoj se taj neko nalazi, posebno što svi znaju da je taj neko tamo. Zašto Hag ne pita Rusiju da ga isporuči. Oni mogu da uspostave neposredne komunikacije sa državom.“
S druge strane, portparol Haškog suda, Aleksandra Milenov, kaže da su sve zemlje članice UN u obavezi da izruče optužene za ratne zločine, a ukoliko se uspostavi da se optuženo lice krije na teritoriji pojedine države, tužilac i predsednik Tribunala imaju na raspolaganju određene mehanizme kojima bi mogli inicirati izručenje:
„Tužilac može da obavesti predsednika Tribunala o koracima koje je poduzeo da ta osoba bude prebačena u nadležnost Tribunala i o tome kako je ta država reagovala na te korake. Onda Predsedništvo Tribunala može da preduzme prikladne mere. Najozbiljnija mera koju on može da preduzme je da obavesti Savet bezbednosti da država ne sarađuje. Ta mogućnost postoji, ali ne možemo da spekulišemo.“
Profesor Pravnog fakulteta, Oliver Antić, koji je govorio na nedavnom mitingu Srpske radikalne stranke za podršku Vojislavu Šešelju, na pitanje - kako se može dogoditi da određena država ne izručuje optuženika za kojim postoji poternica, ovako odgovara:
„Danas je, na žalost, sve manje prava u svetu. Danas je čak u međunarodnom javnom pravu sve manje prava, a sve više nekog kritičko sociološkog stava o nekim pitanjima. Prema tome, na žalost, danas dominira politika nad pravom i to su sve posledice toga.“
