Na suđenju u Hagu, kao zaštićeni svjedok o torturi koju je u Foči doživjela kao 15-godišnja djevojčica, žrtva ratnog silovanja iznijela je stravične detalje:
“Kada bi završio silovanje, sjeo bi i zapalio cigaretu i rekao da bi možda mogao da mi uradi više, mnogo više, ali da neće jer ja sam istih godina kao i njegova kćerka, pa u ovom trenutku neće uraditi ništa više.”
Četrnaest godina kasnije, BiH nije je prepoznala kao žrtvu rata, iako je Haški tribunal sistematska silovanja okarakterisao kao metod ostvarenja ratnih ciljeva. Patnju ovih žena vlasti ni danas ne razumiju, kaže Saliha Džuderija, iz Ministarstva za ljudska prava BiH:
“Ono što se tiče njih kao žena žrtava rata, kao žrtava posebne torture ne odgovara njihovim individualnim potrebama i takav vid zaštite ne postoji u BiH, ne samo za njih nego za mnoge kategorije žrtava rata u BiH.”
U zakonu o civilnim žrtvama rata RS-a postoji termin silovanje, dok se u federalnom spominju tek kao žrtve torture i zlostavljanja, što im onemogućava da se prepoznaju kao zasebna kategorija i budu zaštićene. Djelomično ih štiti zakon u Kantonu Sarajevo. Svrstane su u šestu kategoriju kao osobe sa invaliditetom od 60 posto, onu sa najnižim primanjima, koja u prosjeku iznose 90 konvertibilnih maraka. Drugi kantoni nemaju sredstava za isplate, pa žene i ne mogu ostvariti bilo kakvo pravo. Nerijetko im se određuje i manji procenat invaliditeta koji ne podliježe isplati. Rješenja o invaliditetu nisu trajna, a u obzir se često ne uzimaju zdravstvene komplikacije koje, kao posljedica silovanja, nastaju godinama kasnije.
Slučaj članice Udruženja Žene žrtve rata, koja je sa dvoje malodobne djece u logoru u Foči provela 58 dana, najbolje ilustruje odnos prema silovanim ženama, kaže Mirsada Tabaković, dopredsjednica Udruženja:
“Prošle godine je otišla na procjenu invalidnosti, moram naglasiti da je ta žena preko sto puta silovana, i znam da je došla ovdje u kancelariju kod nas sva uplakana i bila je zaista nemoćna, bilo joj je dosta svega. Pitali smo je zašto se tako osjeća, šta joj se desilo. Kaže: ’Kako da se ne osjećam ovako? Evo, bila sam na komisiji i danas su mi rekli pa šta ti fali, eto nisi invalid, imaš ruke, imaš noge, nije ti ništa.’ I ta žena je prije mjesec i po dana podlegla upravo od posljedica ratnih silovanja u Foči.”
Više od 20.000 silovanih žena, od kojih je nekoliko hiljada haških svjedoka, danas žive na ivici siromaštva, dodaje Tabaković:
“Mnoge od njih su samohrane majke, što su bez ikakvih primanja. Školuju po dvoje, troje, četvero i više djece iz tih nekih minimalnih primanja, nekih 150 maraka - to je ona penzija od muža koji je poginuo i to za djecu dok se školuju. Ima žena koje su ostvarile pravo na poginulog muža. I to je isto nekih 300 maraka. Mnoge žene nemaju krova nad glavom, mnoge su u alternativnom smještaju, pod kiriju, mnoge su faktički po šupama.”
Program Evropske komisije koji je okupio tim za izradu amandmana na federalni zakon o civilnim žrtvama rata, kroz debatu sa žrtvama i predstavnicima vlasti u svih 10 kantona, otkrio je da su mnoge žene, pored egzistencijalne, i u porodičnoj krizi, kaže član tima Borislav Petrović:
“Ona se zadesila u takvom logoru koji nije evidentiran na haškoj listi, nije neki od ovih evidentiranih logora nego onaj logor - kuća, logor - stan, koji na listi Crvenog krsta nigdje, a ’prošla sam’, kaže, ’sve torture. Sada moj suprug, moja djeca - nikako ne mogu da im dokažem da sam ja to. Ja ću sad, nakon ovih tortura i rata, izgubiti i brak i porodicu zato što oni misle bogzna gdje sam ja bila’.”
Nakon 10 godina ignorisanja žrtava ratnih silovanja, vlasti konačno moraju naći način da preduprijede predrasude, nezrelost sredine i ponovnu viktimizaciju, napominje Petrović:
“Kako ovdje da dođe sin ili kćerka silovane žene, recimo kad treba da se upiše na fakultet, a da ne plaća troškove? Kako će on na šalteru pokazati, kako će on to dokazati?”
Vijeće ministara BiH je donijelo zaključak da se ove godine počne izrađivati zakon o civilnim žrtvama rata i torture. Ukoliko ne bude jedinstvene prakse, kao što je slučaj sa BiH, upozoravaju stručnjaci, čak i savršen zakon kao i da ne postoji.
“Kada bi završio silovanje, sjeo bi i zapalio cigaretu i rekao da bi možda mogao da mi uradi više, mnogo više, ali da neće jer ja sam istih godina kao i njegova kćerka, pa u ovom trenutku neće uraditi ništa više.”
Četrnaest godina kasnije, BiH nije je prepoznala kao žrtvu rata, iako je Haški tribunal sistematska silovanja okarakterisao kao metod ostvarenja ratnih ciljeva. Patnju ovih žena vlasti ni danas ne razumiju, kaže Saliha Džuderija, iz Ministarstva za ljudska prava BiH:
“Ono što se tiče njih kao žena žrtava rata, kao žrtava posebne torture ne odgovara njihovim individualnim potrebama i takav vid zaštite ne postoji u BiH, ne samo za njih nego za mnoge kategorije žrtava rata u BiH.”
U zakonu o civilnim žrtvama rata RS-a postoji termin silovanje, dok se u federalnom spominju tek kao žrtve torture i zlostavljanja, što im onemogućava da se prepoznaju kao zasebna kategorija i budu zaštićene. Djelomično ih štiti zakon u Kantonu Sarajevo. Svrstane su u šestu kategoriju kao osobe sa invaliditetom od 60 posto, onu sa najnižim primanjima, koja u prosjeku iznose 90 konvertibilnih maraka. Drugi kantoni nemaju sredstava za isplate, pa žene i ne mogu ostvariti bilo kakvo pravo. Nerijetko im se određuje i manji procenat invaliditeta koji ne podliježe isplati. Rješenja o invaliditetu nisu trajna, a u obzir se često ne uzimaju zdravstvene komplikacije koje, kao posljedica silovanja, nastaju godinama kasnije.
Slučaj članice Udruženja Žene žrtve rata, koja je sa dvoje malodobne djece u logoru u Foči provela 58 dana, najbolje ilustruje odnos prema silovanim ženama, kaže Mirsada Tabaković, dopredsjednica Udruženja:
“Prošle godine je otišla na procjenu invalidnosti, moram naglasiti da je ta žena preko sto puta silovana, i znam da je došla ovdje u kancelariju kod nas sva uplakana i bila je zaista nemoćna, bilo joj je dosta svega. Pitali smo je zašto se tako osjeća, šta joj se desilo. Kaže: ’Kako da se ne osjećam ovako? Evo, bila sam na komisiji i danas su mi rekli pa šta ti fali, eto nisi invalid, imaš ruke, imaš noge, nije ti ništa.’ I ta žena je prije mjesec i po dana podlegla upravo od posljedica ratnih silovanja u Foči.”
Više od 20.000 silovanih žena, od kojih je nekoliko hiljada haških svjedoka, danas žive na ivici siromaštva, dodaje Tabaković:
“Mnoge od njih su samohrane majke, što su bez ikakvih primanja. Školuju po dvoje, troje, četvero i više djece iz tih nekih minimalnih primanja, nekih 150 maraka - to je ona penzija od muža koji je poginuo i to za djecu dok se školuju. Ima žena koje su ostvarile pravo na poginulog muža. I to je isto nekih 300 maraka. Mnoge žene nemaju krova nad glavom, mnoge su u alternativnom smještaju, pod kiriju, mnoge su faktički po šupama.”
Program Evropske komisije koji je okupio tim za izradu amandmana na federalni zakon o civilnim žrtvama rata, kroz debatu sa žrtvama i predstavnicima vlasti u svih 10 kantona, otkrio je da su mnoge žene, pored egzistencijalne, i u porodičnoj krizi, kaže član tima Borislav Petrović:
“Ona se zadesila u takvom logoru koji nije evidentiran na haškoj listi, nije neki od ovih evidentiranih logora nego onaj logor - kuća, logor - stan, koji na listi Crvenog krsta nigdje, a ’prošla sam’, kaže, ’sve torture. Sada moj suprug, moja djeca - nikako ne mogu da im dokažem da sam ja to. Ja ću sad, nakon ovih tortura i rata, izgubiti i brak i porodicu zato što oni misle bogzna gdje sam ja bila’.”
Nakon 10 godina ignorisanja žrtava ratnih silovanja, vlasti konačno moraju naći način da preduprijede predrasude, nezrelost sredine i ponovnu viktimizaciju, napominje Petrović:
“Kako ovdje da dođe sin ili kćerka silovane žene, recimo kad treba da se upiše na fakultet, a da ne plaća troškove? Kako će on na šalteru pokazati, kako će on to dokazati?”
Vijeće ministara BiH je donijelo zaključak da se ove godine počne izrađivati zakon o civilnim žrtvama rata i torture. Ukoliko ne bude jedinstvene prakse, kao što je slučaj sa BiH, upozoravaju stručnjaci, čak i savršen zakon kao i da ne postoji.
