„Moj muž je unuk Kate Pejnović, narodnog heroja, i sin Mile Počuča, koji je također bio narodni heroj. Njemu je pola familije pobijeno u Drugom svjetskom ratu od fašista. Mi nismo krivi zbog toga. Moj muž se nikada nije isticao time, niti je pokazivao čiji je sin ili unuk. To je bila poznata familija u Jugoslaviji. Tek sada sam svjesna da smo zbog toga loše prošli jer su neki ljudi zapamtili to prezime. Moj sin, koji se zove Počuča, je tek sada, prije dvije godine, dobio pravi posao.“
Beba Počuča, rođena Očić, Hrvatica, Zagrepčanka, teško priča bez suza jer duboko u sebi nosi nepravdu koja se dogodila njezinoj obitelji i kroz koju su, samo zbog očeva porijekla, prolazila i njihova djeca:
„Kćer je prekinula studije i otišla živjeti u Italiju kao bebysiterka, a govori tri jezika. Mislim da su se sada malo sredili i to me tješi. Mi još nismo sređeni i nismo se oporavili od šoka. Moj muž nikada nije počeo raditi. Ponekada sam imala osjećaj da ga vučem na leđima, ali mislim da je to moja dužnost jer sam se tako zavjetovala kada sam se udala. Još uvijek sam žalosna jer Zagreb je moj grad. Nemam drugog grada, nemam drugi stan. Stan smo morali prodati da bi preživjeli.“
Beba je devedesetih prisilno morala otići u mirovinu, a suprug Veljko ostao bez posla:
„Radila sam kao šef prodaje u jednoj velikoj firmi, a moj muž je bio kontrolor u deviznoj direkciji u Zagrebačkoj banci. Zbog svih zbivanja koja su se desila, morala sam otići u penziju jer novi gazda nije trpio i nije podnio način kako ja razmišljam. Cijenili smo neke druge vrijednosti - poštenje, ljubav među ljudima, nije bilo netrpeljivosti. Moj muž je srpskog porijekla. Danas se tek malo oporavljamo, ali ništa ne može zacijeliti rane.“
Počeli su najprije nešto privatno, ali potpuno neiskusni –bankrotirali:
„Bili smo nevješti u svemu tome, bili smo izgubljeni ljudi kada se to sve počelo dešavati, kada smo ostali na mojoj penziji, kada je muž ostao bez posla, kada su djeca morala prekinuti studije.“
Sajam starina na zagrebačkom Britanskom trgu ukazao se kao jedina prilika:
„Otkada je moj muž ostao bez posla, bori se tako što se preorijentirao. Ne može čovjek od 50 godina ništa ne raditi. Počeo je obnavljati neke drvene stvari kada smo prodali sve iz kuće. Drvo ga je uvijek zanimalo kao hobi. Onda je odjedanput shvatio da mu je izvor krupniji otpad. Tamo je nalazio stare odbačene stvari koje su skorojevići bacali jer su mislili da to nije vrijedno. On to njeguje i uredi. Na taj način pokušavamo dalje živjeti.“
Veljko Počuča priznaje da ga je Britanac vratio u život. Od prvotne nelagode postao je, kaže, pravi ovisnik o nedjeljnoj atmosferi na sve popularnijem zagrebačkom sajmu antikviteta:
„Stvarno se ovdje može naći svega – novog, dobrog, lošeg, originalnog, kopija, smeća. Atmosfera je fantazija, bar meni koji sam njom zaražen. Nekima to ništa ne predstavlja, ali ja, ako ne dođem na Britanac, propala mi je nedjelja.“
Osim toga, upoznao je mnogo ljudi sa sličnim sudbinama:
„Većinom su ovdje, ili ljudi koji su ostali bez posla, ili ljudi koji su u mirovini, pa nemaju za kruh. Ovo im je izlaz. Za nekoga koji ima 1200 kuna mirovine, ako ovdje svaki puta zaradi 200 kuna, to mu je još jedna mirovina.“
No, sve to nije dovoljno i za život u Zagrebu, pa su Beba i Veljko Počuča, od dijela novca od prodanog stana, kupili zemlju u Zagorju i tamo upravo obnavljaju staru drvenu kuću u koju uskoro sele:
„To me boli jer moje djevojačko prezime je Očići i moji su već deset generacija iz Zagreba. Moj grad više nije moj grad. Nadam se da ćemo uspjeti sa tim što imamo živjeti u toj kućici i da ćemo na kraju ipak srediti naš život, bez obzira što ova nepravda ostaje. Bili smo prestari da nam se to sve desi. Pokušavam ponovo sabrati i složiti svoj život, da ovo što nam je preostalo, proživimo normalno.“
Beba Počuča, rođena Očić, Hrvatica, Zagrepčanka, teško priča bez suza jer duboko u sebi nosi nepravdu koja se dogodila njezinoj obitelji i kroz koju su, samo zbog očeva porijekla, prolazila i njihova djeca:
„Kćer je prekinula studije i otišla živjeti u Italiju kao bebysiterka, a govori tri jezika. Mislim da su se sada malo sredili i to me tješi. Mi još nismo sređeni i nismo se oporavili od šoka. Moj muž nikada nije počeo raditi. Ponekada sam imala osjećaj da ga vučem na leđima, ali mislim da je to moja dužnost jer sam se tako zavjetovala kada sam se udala. Još uvijek sam žalosna jer Zagreb je moj grad. Nemam drugog grada, nemam drugi stan. Stan smo morali prodati da bi preživjeli.“
Beba je devedesetih prisilno morala otići u mirovinu, a suprug Veljko ostao bez posla:
„Radila sam kao šef prodaje u jednoj velikoj firmi, a moj muž je bio kontrolor u deviznoj direkciji u Zagrebačkoj banci. Zbog svih zbivanja koja su se desila, morala sam otići u penziju jer novi gazda nije trpio i nije podnio način kako ja razmišljam. Cijenili smo neke druge vrijednosti - poštenje, ljubav među ljudima, nije bilo netrpeljivosti. Moj muž je srpskog porijekla. Danas se tek malo oporavljamo, ali ništa ne može zacijeliti rane.“
Počeli su najprije nešto privatno, ali potpuno neiskusni –bankrotirali:
„Bili smo nevješti u svemu tome, bili smo izgubljeni ljudi kada se to sve počelo dešavati, kada smo ostali na mojoj penziji, kada je muž ostao bez posla, kada su djeca morala prekinuti studije.“
Sajam starina na zagrebačkom Britanskom trgu ukazao se kao jedina prilika:
„Otkada je moj muž ostao bez posla, bori se tako što se preorijentirao. Ne može čovjek od 50 godina ništa ne raditi. Počeo je obnavljati neke drvene stvari kada smo prodali sve iz kuće. Drvo ga je uvijek zanimalo kao hobi. Onda je odjedanput shvatio da mu je izvor krupniji otpad. Tamo je nalazio stare odbačene stvari koje su skorojevići bacali jer su mislili da to nije vrijedno. On to njeguje i uredi. Na taj način pokušavamo dalje živjeti.“
Veljko Počuča priznaje da ga je Britanac vratio u život. Od prvotne nelagode postao je, kaže, pravi ovisnik o nedjeljnoj atmosferi na sve popularnijem zagrebačkom sajmu antikviteta:
„Stvarno se ovdje može naći svega – novog, dobrog, lošeg, originalnog, kopija, smeća. Atmosfera je fantazija, bar meni koji sam njom zaražen. Nekima to ništa ne predstavlja, ali ja, ako ne dođem na Britanac, propala mi je nedjelja.“
Osim toga, upoznao je mnogo ljudi sa sličnim sudbinama:
„Većinom su ovdje, ili ljudi koji su ostali bez posla, ili ljudi koji su u mirovini, pa nemaju za kruh. Ovo im je izlaz. Za nekoga koji ima 1200 kuna mirovine, ako ovdje svaki puta zaradi 200 kuna, to mu je još jedna mirovina.“
No, sve to nije dovoljno i za život u Zagrebu, pa su Beba i Veljko Počuča, od dijela novca od prodanog stana, kupili zemlju u Zagorju i tamo upravo obnavljaju staru drvenu kuću u koju uskoro sele:
„To me boli jer moje djevojačko prezime je Očići i moji su već deset generacija iz Zagreba. Moj grad više nije moj grad. Nadam se da ćemo uspjeti sa tim što imamo živjeti u toj kućici i da ćemo na kraju ipak srediti naš život, bez obzira što ova nepravda ostaje. Bili smo prestari da nam se to sve desi. Pokušavam ponovo sabrati i složiti svoj život, da ovo što nam je preostalo, proživimo normalno.“
