Uspostava povjerenja među ljudima i zemljama koje su donedavno bile zaraćene strane moguća je samo ukoliko se o zločinima i progovori, stav je učesnika okruglog stola „Ratni zločini i mediji„. Jedini ispravan način jeste priznanje, koje mora doći iznutra sa jasnom svijesti o počinjenim zločinima vlastitog naroda, vjeruje Nataša Kandić, direktorica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda:
„Da sve ono štop se dogodilo u prošlosti posmatraju kao nešto što se dogodilo, što se mora priznati i prihvatiti i priznati i druge žrtve i ono što je već utvrđeno u Hagu.“
Drago Hedl, autor filma „Završni rez“ koji govori o stradanju Vukovara, smatra da nije moguće objektivno govoriti o zločinima drugih, a zaobići vlastiti korpus. Odgovornost prema žrtvama se mora pokazati, kaže Hedl:
„Sigurno da u Zagrebu nije bilo ugodno gledati ljudima ono što se događalo Srbima u Vukovaru, nestancima, likvidacijama, plivanjima u Dunavu, miniranju srpskih kuća i kafića. A jednako tako nije bilo lako gledati ni ljudima u Beogradu ono što su govorili srpski dobrovoljci koji su sudjelovali u napadima na grad, dakle onu palež, pljačku, ubojstva, jedan užasan teror koji se provodio nad civilima kada su Jugoslavenska narodna armija i srpske paravojne formacije ušle u grad.“
Međutim, specifičnost stanja u BiH i činjenica da se oko 10.000 hiljada osoba nalazi pod sumnjom da su počinili ratni zločin, nalaže lustraciju, jer se u pojedinim državnim strukturama ograničava rad medija i pristup informacijama. Emir Suljagić, novinar:
„I oni koji bi trebali goniti zločince su zločinci. I ja kad sam govorio o lustraciji, mislio sam na neku vrstu testiranja tih ljudi na temelju cijelog niza kriterija, od kojih će temeljni biti gdje su bili i šta su radili između 1992 i 1995.“
Refik Hodžić, bivši portparol Suda BiH:
„Jedan od članova te radne grupe koja treba da kreira komisiju za istinu u BiH je Mile Mutić, čovjek koji je iz Prijedora i predstavlja Socijalističku partiju RS, koji je bio član kriznog štaba u Prijedoru 1992. godine. Dakle, čovjek koji se direktno pominje u presudi Milomiru Stakiću kao jedan od direktnih učesnika u organizaciji genocida u Prijedoru.“
Manipulacija žrtvama je jedan od efikasnih načina da se zaobiđe istina i stvori vlastita slika, te je stoga najveći problem ovih prostora prihvatiti istinu, smatra Mirsad Tokača , direktor Istraživačko dokumentacionog centra. Podaci o broju stradalih tokom rata u BiH koje je prikupio Centar ruše ovu koncepciju, što mnogima ne odgovara, kaže Tokača:
„Umjesto da se nama pomogne, umjesto da intelektualni krugovi koji bi trebalo da zapravo budu na našoj strani, oni su se okrenuli protiv nas. Zato što je ovdje i nauka dugo bila u službi politike. Nema neupitnih istina. To je stvar koja će pomoći da mi iz sfere manipulacije i korištenja u politikanske svrhe onoga što je onoga što se zaista desilo, pređemo u sferu hladnog promišljanja i naravno pomaganja procesuiranju, ali i suočavanju s prošlošću i ostavljanja prošlosti iza nas. „
U procesu stvaranja pomirenja i zrelog medijskog okruženja nužno se pozabaviti i kolektivnom odgovornošću, smatraju učesnici okruglog stola. Odgovornost pri tome treba ograditi od krivice, jer se odgovornima smatraju svi koji su pomogli nacionalističke elite u njihovom etabliranju, pa i građani koji su ih birali.
„Da sve ono štop se dogodilo u prošlosti posmatraju kao nešto što se dogodilo, što se mora priznati i prihvatiti i priznati i druge žrtve i ono što je već utvrđeno u Hagu.“
Drago Hedl, autor filma „Završni rez“ koji govori o stradanju Vukovara, smatra da nije moguće objektivno govoriti o zločinima drugih, a zaobići vlastiti korpus. Odgovornost prema žrtvama se mora pokazati, kaže Hedl:
„Sigurno da u Zagrebu nije bilo ugodno gledati ljudima ono što se događalo Srbima u Vukovaru, nestancima, likvidacijama, plivanjima u Dunavu, miniranju srpskih kuća i kafića. A jednako tako nije bilo lako gledati ni ljudima u Beogradu ono što su govorili srpski dobrovoljci koji su sudjelovali u napadima na grad, dakle onu palež, pljačku, ubojstva, jedan užasan teror koji se provodio nad civilima kada su Jugoslavenska narodna armija i srpske paravojne formacije ušle u grad.“
Međutim, specifičnost stanja u BiH i činjenica da se oko 10.000 hiljada osoba nalazi pod sumnjom da su počinili ratni zločin, nalaže lustraciju, jer se u pojedinim državnim strukturama ograničava rad medija i pristup informacijama. Emir Suljagić, novinar:
„I oni koji bi trebali goniti zločince su zločinci. I ja kad sam govorio o lustraciji, mislio sam na neku vrstu testiranja tih ljudi na temelju cijelog niza kriterija, od kojih će temeljni biti gdje su bili i šta su radili između 1992 i 1995.“
Refik Hodžić, bivši portparol Suda BiH:
„Jedan od članova te radne grupe koja treba da kreira komisiju za istinu u BiH je Mile Mutić, čovjek koji je iz Prijedora i predstavlja Socijalističku partiju RS, koji je bio član kriznog štaba u Prijedoru 1992. godine. Dakle, čovjek koji se direktno pominje u presudi Milomiru Stakiću kao jedan od direktnih učesnika u organizaciji genocida u Prijedoru.“
Manipulacija žrtvama je jedan od efikasnih načina da se zaobiđe istina i stvori vlastita slika, te je stoga najveći problem ovih prostora prihvatiti istinu, smatra Mirsad Tokača , direktor Istraživačko dokumentacionog centra. Podaci o broju stradalih tokom rata u BiH koje je prikupio Centar ruše ovu koncepciju, što mnogima ne odgovara, kaže Tokača:
„Umjesto da se nama pomogne, umjesto da intelektualni krugovi koji bi trebalo da zapravo budu na našoj strani, oni su se okrenuli protiv nas. Zato što je ovdje i nauka dugo bila u službi politike. Nema neupitnih istina. To je stvar koja će pomoći da mi iz sfere manipulacije i korištenja u politikanske svrhe onoga što je onoga što se zaista desilo, pređemo u sferu hladnog promišljanja i naravno pomaganja procesuiranju, ali i suočavanju s prošlošću i ostavljanja prošlosti iza nas. „
U procesu stvaranja pomirenja i zrelog medijskog okruženja nužno se pozabaviti i kolektivnom odgovornošću, smatraju učesnici okruglog stola. Odgovornost pri tome treba ograditi od krivice, jer se odgovornima smatraju svi koji su pomogli nacionalističke elite u njihovom etabliranju, pa i građani koji su ih birali.
