Sve do početka devedesetih godina prošlog vijeka na prostorima bivše Jugoslavije, ali i Evrope, Banja Luka je bila čuvena po rukometu. Rukometni klub “Borac” iz Banje Luke najbolji je i najtrofejniji rukometni klub Bosne i Hercegovine svih vremena i jedan od tri najbolja rukometna kluba bivše države. Osvajanje velikog broja šampionskih trofeja, koje krase prostorije kluba, vezano je za ime legendarnog golmana Abasa Arslanagića.
Sa “Borcom”, za koga je zvanično odigrao 232 utakmice, osvojio je kup evropskih prvaka, četiri titule prvaka tadašnje države - zaredom, te pet puta nacionalni kup. Kao igrač osvojio je i zlatnu olimpijsku medalju u Minhenu 1972. godine i dvije bronzane medalje na svjetskim prvenstvima. Arslanagić je dva puta nastupao za reprezentaciju svijeta i važio je za jednog od najboljih rukometnih golmana tog vremena:
“Medalja ima puno, ali, ja kažem, ono što je najvažnije je taj rukomet koji je meni ostao u srcu, a medalje su samo znak priznanja tom mom peredanom radu rukometnom sportu, koji je meni u životu sve značio. Imao sam sreću da sam kao klinac u Derventi počeo neke davne godine, 1958. Po završetku srednje škole otišao sam u Beograd, u “Partizan”, i bio sam godinu dana. I onda me je moj profesor Pero Bošković, pošto je on prešao u Banju Luku raditi, vratio iz Beograda i, na moju sreću, došao sam u pravi klub, klub koji je imao veliku tradiciju, klub u kome sam doživio potpunu afirmaciju i kao sportista i kao čovjek.”
No rat je učinio svoje. Lopte su zamijenile puške, a za ljude koji nisu htjeli prihvatiti logiku ratnih zakona, u Banjoj Luci više nije bilo mjesta. O tome Abaz Arslanagić danas nerado govori:
“U tom ratnom vihoru nestalo je puno. I ja ne bih rekao da je Banja Luka se riješila, već su ljudi bježali da ne izgube glavu. Ja bih to tako shvatio. Ne bih rekao da se možda Banja Luka njih odrekla. Dosta tih sportista je - ako ćemo po toj nacionalnoj strukturi nekome je odgovaralo da ostanu u ovoj sredini - otišlo. Tražili su neka mirnija rješenja i neke mirnije puteve, gdje su se i skrasili.”
Boravak van Banje Luke, međutim, nije značio i odustajanje od svog grada i njegove najveće ljubavi - rukometa. Iako se dokazao i kao rukometni trener, Arslanagiću se bilo mnogo lakše samo fizički vratiti u Banju Luku nego se ponovo uključiti u sportski život grada i svog kluba:
“Ja nisam nijednog trenutka dvojio da li se vratiti ili ne. Na moju žalost, ja sam prije tri godine pokušavao da se vratim. Međutim, izvjesne strukture su osporavale moj dolazak i povratak u Banju Luku. Žalosno je da su to ljudi koji su sa mnom osvajali te svjetske i jugoslovenske medalje.”
Nedavno je završeno još jedno evropsko rukometno prvenstvo. Bosne i Hercegovine ni ovoga puta nije bilo među najboljim rukometnim selekcijama starog kontinenta:
“Mi smo bili perjanica u jugoslovenskom rukometu, radili smo za cijelu Jugoslaviju, rekao bih i za svijet. Ovog trenutka u svijetu u sedam reprezentacija igrači “Borca” su zastupljeni. Prema tome, pravili smo za sve igrače, a, nažalost, mi smo ostali bez igrača.”
Afirmacija rukometa, ali i sporta, koji se u BiH pretvorio u oružje političkih podjela i manipulacija, bit će u narednim godinama mukotrpan posao u kojem će ostati samo istinski entuzijasti. Dok gledamo kako od potpuno posrnulog RK “Borac” stvara novu ekipu uvjereni smo da je Abaz Arslanagić jedan od tih ljudi. Jedan od rijetkih koji kaže da je sretan zbog odluke što se vratio:
“Pa, jeste, ja sam sretan. Ja bih volio U ovoj dvorani, u ovom “Boriku, sam najljepše trenutke sportske doživio i ovdje provodio dane, na moju sreću stotitanjak, dvesta metara stanujem odavdje. Radim u svom timu koji sam volio, koji sam najviše na svijetu volio. Osjećam se svoj na svome. Jako mi je dobro, prijatno mi je tu.”
Sa “Borcom”, za koga je zvanično odigrao 232 utakmice, osvojio je kup evropskih prvaka, četiri titule prvaka tadašnje države - zaredom, te pet puta nacionalni kup. Kao igrač osvojio je i zlatnu olimpijsku medalju u Minhenu 1972. godine i dvije bronzane medalje na svjetskim prvenstvima. Arslanagić je dva puta nastupao za reprezentaciju svijeta i važio je za jednog od najboljih rukometnih golmana tog vremena:
“Medalja ima puno, ali, ja kažem, ono što je najvažnije je taj rukomet koji je meni ostao u srcu, a medalje su samo znak priznanja tom mom peredanom radu rukometnom sportu, koji je meni u životu sve značio. Imao sam sreću da sam kao klinac u Derventi počeo neke davne godine, 1958. Po završetku srednje škole otišao sam u Beograd, u “Partizan”, i bio sam godinu dana. I onda me je moj profesor Pero Bošković, pošto je on prešao u Banju Luku raditi, vratio iz Beograda i, na moju sreću, došao sam u pravi klub, klub koji je imao veliku tradiciju, klub u kome sam doživio potpunu afirmaciju i kao sportista i kao čovjek.”
No rat je učinio svoje. Lopte su zamijenile puške, a za ljude koji nisu htjeli prihvatiti logiku ratnih zakona, u Banjoj Luci više nije bilo mjesta. O tome Abaz Arslanagić danas nerado govori:
“U tom ratnom vihoru nestalo je puno. I ja ne bih rekao da je Banja Luka se riješila, već su ljudi bježali da ne izgube glavu. Ja bih to tako shvatio. Ne bih rekao da se možda Banja Luka njih odrekla. Dosta tih sportista je - ako ćemo po toj nacionalnoj strukturi nekome je odgovaralo da ostanu u ovoj sredini - otišlo. Tražili su neka mirnija rješenja i neke mirnije puteve, gdje su se i skrasili.”
Boravak van Banje Luke, međutim, nije značio i odustajanje od svog grada i njegove najveće ljubavi - rukometa. Iako se dokazao i kao rukometni trener, Arslanagiću se bilo mnogo lakše samo fizički vratiti u Banju Luku nego se ponovo uključiti u sportski život grada i svog kluba:
“Ja nisam nijednog trenutka dvojio da li se vratiti ili ne. Na moju žalost, ja sam prije tri godine pokušavao da se vratim. Međutim, izvjesne strukture su osporavale moj dolazak i povratak u Banju Luku. Žalosno je da su to ljudi koji su sa mnom osvajali te svjetske i jugoslovenske medalje.”
Nedavno je završeno još jedno evropsko rukometno prvenstvo. Bosne i Hercegovine ni ovoga puta nije bilo među najboljim rukometnim selekcijama starog kontinenta:
“Mi smo bili perjanica u jugoslovenskom rukometu, radili smo za cijelu Jugoslaviju, rekao bih i za svijet. Ovog trenutka u svijetu u sedam reprezentacija igrači “Borca” su zastupljeni. Prema tome, pravili smo za sve igrače, a, nažalost, mi smo ostali bez igrača.”
Afirmacija rukometa, ali i sporta, koji se u BiH pretvorio u oružje političkih podjela i manipulacija, bit će u narednim godinama mukotrpan posao u kojem će ostati samo istinski entuzijasti. Dok gledamo kako od potpuno posrnulog RK “Borac” stvara novu ekipu uvjereni smo da je Abaz Arslanagić jedan od tih ljudi. Jedan od rijetkih koji kaže da je sretan zbog odluke što se vratio:
“Pa, jeste, ja sam sretan. Ja bih volio U ovoj dvorani, u ovom “Boriku, sam najljepše trenutke sportske doživio i ovdje provodio dane, na moju sreću stotitanjak, dvesta metara stanujem odavdje. Radim u svom timu koji sam volio, koji sam najviše na svijetu volio. Osjećam se svoj na svome. Jako mi je dobro, prijatno mi je tu.”
