Nakon što su u Beogradu uhapšeni pukovnik Jovan Đogo i Saša Badnjar, obojica bivši pripadnici Vojske RS, a zbog sumnje da su pomagači haškog optuženika Ratka Mladića, mediji u BiH plasirali su tezu da mrežu Mladićevih pomagača čine pretežno ljudi iz njegovog rodnog mjesta - Kalinovika i okolnih sela. Pozivajući se na neimenovane međunarodne izvore, mediji su objavili da je potpuno pogrešna teza da se Mladić osjeća sigurnim u Beogradu ili Valjevu, te da je ovaj haški optuženik zbog straha da ga službeni Beograd, kako su naveli, "ne proda" Hagu, jedino siguran upravo u kalinovičkim selima. Bivši rukovodilac Službe državne bezbjednosti RS Predrag Ćeranić potvrđuje da ima mjesta sumnjama da mrežu Mladićevih pomagača čine ljudi iz njegovog rodnog kraja, ali istovremeno osporava tezu da bi se Mladić mogao lakše skrivati u ovim mjestima:
“Ali, s druge strane, to je ograničavajući faktor kada je u pitanju mjesto skrivanja - baš to što su Kalinovik i niz drugih mjesta u okolini mala mjesta, s malim brojem stanovništva. Takva mjesta nisu pogodna za skrivanje. Mnogo više mogućnosti pružaju veliki gradovi.”
Vojni analitičar Ostoja Barašin smatra da su medijski izvještaji o mreži podrške ratnim zločincima ponekad u funkciji ispitivanja pulsa onih na koje se te informacije i odnose:
“Pisanje tog lista ne treba uvijek shvatiti ozbiljno. A s druge strane, treba ih shvatiti ozbiljno u onoj mjeri da oni često služe nekim institucijama, prije svega međunarodnoj zajednici, za sondiranje terena i za praćenje reakcije onih koji budu tu prozvani. To se, uostalom, pokazalo već u nekoliko prethodnih akcija. Ta mreža onih koji ga pokrivaju ili koji ga skrivaju mislim da je daleko komplikovanija i manje prisutna u javnosti i mislim da niko ne može sa dovoljno argumentacije baš o tome govoriti. Konačno, da ima dovoljno argumentacije ili preciznih podataka, onda bi njegovo skrivanje bilo daleko jednostavnije i dosad bi se završilo.”
Predrag Ćeranić kaže da se u priči o mreži podrške haškim optuženicima uporno prećutkuje uloga vojne bezbjednosti:
“Vojna bezbjednost je nepromijenjena. Od Drugog svjetskog rata ona nije trpjela značajnije izmjene - kad je u pitanju državna. Oni su imali tu potrese i 1966. i 1974. i kasnije 1990., pa i do dan-danas često su na udaru političkih struktura koje preuzimaju vlast i slično, ali u onoj bezbjednosti nije bilo ozbiljnijih promjena. Kad se i promijeni prvi čovjek, načelnici uprava, odjeljenja ostaju gotovo isti. Kadrovski i tehnički vojna bezbjednost je danas veoma opremljena. A ono što odgovara, recimo, Mladiću u ovom momentu je jedan segment koji radi ta služba - a to su poturanja informacija i tim skrivanja traga. Visokotiražni mediji si idealni za to.”
S obzirom na činjenicu da se u medijima često špekuliše o imenima ljudi koji pomažu skrivanje haških bjegunaca, analitičari opominju da se ovim informacijama treba pristupiti oprezno kako mediji i novinari ne bi bili predmet manipulacije.
“Ali, s druge strane, to je ograničavajući faktor kada je u pitanju mjesto skrivanja - baš to što su Kalinovik i niz drugih mjesta u okolini mala mjesta, s malim brojem stanovništva. Takva mjesta nisu pogodna za skrivanje. Mnogo više mogućnosti pružaju veliki gradovi.”
Vojni analitičar Ostoja Barašin smatra da su medijski izvještaji o mreži podrške ratnim zločincima ponekad u funkciji ispitivanja pulsa onih na koje se te informacije i odnose:
“Pisanje tog lista ne treba uvijek shvatiti ozbiljno. A s druge strane, treba ih shvatiti ozbiljno u onoj mjeri da oni često služe nekim institucijama, prije svega međunarodnoj zajednici, za sondiranje terena i za praćenje reakcije onih koji budu tu prozvani. To se, uostalom, pokazalo već u nekoliko prethodnih akcija. Ta mreža onih koji ga pokrivaju ili koji ga skrivaju mislim da je daleko komplikovanija i manje prisutna u javnosti i mislim da niko ne može sa dovoljno argumentacije baš o tome govoriti. Konačno, da ima dovoljno argumentacije ili preciznih podataka, onda bi njegovo skrivanje bilo daleko jednostavnije i dosad bi se završilo.”
Predrag Ćeranić kaže da se u priči o mreži podrške haškim optuženicima uporno prećutkuje uloga vojne bezbjednosti:
“Vojna bezbjednost je nepromijenjena. Od Drugog svjetskog rata ona nije trpjela značajnije izmjene - kad je u pitanju državna. Oni su imali tu potrese i 1966. i 1974. i kasnije 1990., pa i do dan-danas često su na udaru političkih struktura koje preuzimaju vlast i slično, ali u onoj bezbjednosti nije bilo ozbiljnijih promjena. Kad se i promijeni prvi čovjek, načelnici uprava, odjeljenja ostaju gotovo isti. Kadrovski i tehnički vojna bezbjednost je danas veoma opremljena. A ono što odgovara, recimo, Mladiću u ovom momentu je jedan segment koji radi ta služba - a to su poturanja informacija i tim skrivanja traga. Visokotiražni mediji si idealni za to.”
S obzirom na činjenicu da se u medijima često špekuliše o imenima ljudi koji pomažu skrivanje haških bjegunaca, analitičari opominju da se ovim informacijama treba pristupiti oprezno kako mediji i novinari ne bi bili predmet manipulacije.
