Branka MIHAJLOVIC (Saradnja: Nebojša GRABEŽ, Ankica BARBIR MLADINOVIC, Budo VUKOBRAT, Gëzim BAXHAKU, Biljana JOVICEVIC)
*****Miroljub Vučković, umetnički direktor Festivala, kaže o programu festivala:
U proteklih nekoliko godina, u okviru programske celine FEST-a, Tamo daleko, gledaoci su imali priliku da se upoznaju sa novim filmovima snimljenim u regionu. Naziv te programske celine, na neki način, predstavlja ironičan, ali istovremeno i čežnjiv, pogled preko ograde, odnosno u dvorište suseda. Ove godine, saglasno promenama koje su se dogodile u strukturi FEST-a, saglasno nameri da se ojača i industrijska strana festivala, osniva se projekt BTB BTB, Back to Belgrade, Back to business, u okviru koga će biti razmatrano deset projekata reditelja i producenata iz zemalja koje ne pripadaju Evropskoj uniji, ili koje su van Evrope, a u kojima je primetna, ili veoma izražena, evropska tradicija.
Poslovni deo FEST-a prati i filmski program koji zovemo Evropa van Evrope, u okviru koga će biti prikazano nekoliko filmova, kao što je izuzetan film Ognjena Sviličića, koji je dobio nagradu na festivalu u Puli i Varšavi, koji se bavi problemom povratka na rodnu grudu posle ratova koji su se dešavali na ovim prostorima. Film je vrlo izbalansiran, ali ne matematički ili hemijski, nego je odnos prema ksenofobiji prikazan na način koji je zanimljiv i prihvatljiv za sredinu u kojoj je film napravljen, a istovremeno ne izaziva jedan ružan pogled sa strane. U okviru ovoga programa prikazujemo film Magično oko, izuzetnog albanskog reditelja, Kutjima Cashku, koji je poznat našoj sredini po filmu Pukovnik Bunker. Magično oko se bavi problemom istine i manipulacije istinom na jedan vrlo hrabar umetnički i politički način. Drago mi je što ćemo taj film videti i kod nas.
U okviru drugih programskih celina iz regiona, spomenuo bih film iz Hrvatske, Hrvoja Hribara, koji je napravljen na osnovu knjige Muškarac bez brkova, Ante Tomića, kolumniste Jutarnjeg lista. Jedna briljantna komedija, film začinjen svim sokovima da bi lakše mogao da se pogleda i da privuče gledaoce. Film se bavi problemom odnosa prema stvarnosti, politici, vojsci, religiji i neposrednom okruženju.
Od naših filmova, koji su napravljeni u Republici Srbiji, izdvojio bih film za koji neko može da kaže - zašto festival koji predstavlja nove filmove prikazuje film iz 1971. godine? Film Jovana Jovanovića, Mlad i zdrav kao ruža, je snimljen 1971. godine i imao je premijeru u Puli. Posle toga su bile vrlo diskretne i slabo obeležene projekcije u Beogradu. Izvlačimo film koji odražava jednu epohu i koji iskustvo ideološkog, političkog i medijskog pamćenja stavlja pred oči naših gledalaca u velikoj dvorani Sava centra. Prikazaćemo i film Aporia, Arisa Movsesijana. On je jedan zanimljiv filozofski eksperiment s izuzetnim scenografskim radom jedne rafinirane ličnosti, Vesne Golubović, slikarke koja je dugo godina radila u Njujorku i koja je po prvi put sarađivala na realizaciji filma.
U programu će biti i projekt Činjenice i slagalice, koji predstavlja dugometražne dokumentarne filmove. Biće dve svetske premijere. Film Olega Novkovića, Rudarska opera, se bavi postavljanjem na scenu predstave Opera za tri groša, u Majdanpeku, u sredini koja trpi, ili preživljava, sve probleme tranzicije. Janko Baljak je napravio film Vukovar - poslednji rez, koji će imati svetsku premijeru u okviru ove programske celine.
*****
Domaći film Mlad i zdrav kao ruža, Jovana Jovanovića, je nastao pre 35 godina. Jovanovićev film snimljen je 1971. godine. Posle samo jedne projekcije na Festivalu u Puli i nešto kasnije na Maloj Puli, u beogradskom Domu omladine, zabranjen je bez zvanične zabrane. Nikad nije bio u domaćim bioskopima. Projekcija na FEST-u će zapravo biti premijera posle tri i po decenije.
Autor filma, Jovan Jovanović, već dvadesetak godina živi u Ljubljani.
RSE: Jedan od fenomena ovogodišnjeg FEST-a je upravo vaš film Mlad i zdrav kao ruža. Nastao je pre 35 godina. Premijerno je izveden u Puli i od tog trenutka gubi mu se svaki trag. Šta se dešavalo sa vašim filmom?
JOVANOVIĆ: Tema filma je rađanje kriminala krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina u Beogradu. Različite organizovane grupe mladih kriminalaca je vrbovala Služba državne bezbednosti i oni su radili za njih. Kasnije se to saznalo, ali tada o tome niko nije znao. Taj podatak je bio šokantan. Zbog toga je film praktično zabranjen. Najviše su reagovali članovi Saveza boraca. Bili su različiti neformalni pritisci na distributera. Film je posle Pule prikazan na Maloj Puli u Beogradu, u Domu omladine. Bila je neviđena gužva oko Doma omladine od publike koja je trebala da uđe u salu. Tada je bila tabu tema da Služba državne bezbednosti regrutuje kriminalce u svoje redove. Na kraju filma, Dragan Nikolić, koji igra tog tipa, kaže da pravde ima samo u filmovima, a ne i u životu i dodaje: "Nadam se da ćemo se ponovo sresti. Ja sam vaša budućnost". Film je na neki način prorok toga da će Srbija postati država organizovanog kriminala.
RSE: Možete li da nam date malo više detalja o filmu? Kako je izgledao Beograd i tadašnja Jugoslavija u to vreme i šta je u vama probudilo sumnju da to može da ima takav razvojni karakter?
JOVANOVIĆ: Pravim filmove po američkoj metodi istraživanja stvarnosti. Posmatram stvarnost kroz ono o čemu ne pišu novine, gledam realnost. Video sam kako se pojavljuje jedna generacija. To je počelo ranih šezdesetih sa mojim diplomskim filmom, Izrazito ja. Dečko koji je igrao u filmu je bio prijatelj grupe telohranitelja oko Alena Deleona. Iz te grupe je ostao živ samo neki Miličević koji je živeo u Amsterdamu. Imao sam istraživanje iz prve ruke o psihologiji i mentalitetu takvih ljudi.
RSE: Da li ste osećali neke pritiske tih dana, pogotovo kada je film nestao i kada je sazrela svest da je on posebno opasan i da ga ne bi trebalo prikazivati?
JOVANOVIĆ: Neki ljudi su mi rekli da nisam normalan. To je bilo ružičasto vreme Titoizma. Na festivalu u Puli je jedna žena borac dobila histeričan napad. Onda mi je prišao jedan čovek iz Pule, malo stariji, i počeo da me drmusa. Bio je penzionisani član Službe državne bezbednosti. Rekao je da je aktivan, direktno bi me sproveo na Goli otok. Imao je jedan monolog, unoseći mi se u lice na pet cantimetara. Rekao je da će prikazati film na pulskom stadionu pred deset hiljada mladih ljudi koji će tražiti da odem na Goli otok. Takvih incidenata sam imao dosta.
*****
Na beogradskom FEST-u, 28. februara, bit će prikazan trenutno najgledaniji hrvatski film - Što je muškarac bez brkova?, kojeg je redatelj Hrvoje Hribar snimio prema istoimenom romanu Ante Tomića. Hribarovu ljubavnu priču, kroz duhovitu ironiju crkve i vojske, letos je već nagradila sarajevska publika, a u nepunih mesec dana prikazivanja u hrvatskim kinima, potukao je sve dosadašnje rekorde gledanosti i vratio Hrvate domaćem filmu.
Mlada udovica, povratnik iz Njemačke i svećenik, u siromašnoj Dalmatinskoj zagori - romantična komedija u okružju surovog mentaliteta i predrasuda, ne prestaje puniti hrvatske kino dvorane. U manje od mjesec dana više od 100 tisuća gledatelja, za Hrvatsku gotovo nezapamćeno. Režiser Hrvoje Hribar:
„Napravo sam ljubavnu priču u patrijarhalnom kraju. Film priču o zaljubljenom katoličkom svećeniku, mladoj udovici i ljubomori bivšeg gastarbajtera, velikog rodoljuba. Tu se kapitalno upliće i general pobjedničke Hrvatske vojske.“
Sjajna glumačka ekipa - Leon Lučev, Zrinka Cvitešić, Ivica Vidović, Goran Navojec, Ivo Gregurević. Vrhunska etno jazz glazba Tamare Obrovac. Filmom je zadovoljan i Ante Tomić, autor romana Muškarac bez brkova, po kojem je film i snimljen:
„Svidjelo mi se kako je nastavio tu priču. Dok sam gledao film osjećao sam se kao da sjedim u kavani sa prijateljima, kažem nešto smiješno, a oni mi to vrate. U samom filmu nema niti jedan lik koji nije u knjizi, samo što je jednom promijenjen spol. Moj ministar obrane je ministrica.“
Hribarov film nije prvi hrvatski film kojeg će na FEST-u vidjeti beogradska publika:
„Još je Milošević bio na vlasti kada sam s Puškom za uspavljivanje bio gost Filmskog festivala na Paliću. Jedan od prvih ljudi koji je prikazivao svoj film u Beogradu je bio Zrinko Ogresta, redatelj kojeg su mnogi ogovarali da je konzervativne hrvatske orijentacije. U zadnjih pet godina Srbijom vrve hrvatski filmovi, pa jednako tako i Festival na Paliću, kao što i srpski filmovi dolaze u Motovun i na Zagreb film festival.“
Filmsku suradnju u regiji ocjenjuje vrlo dobrom:
„Čak su i rukometaši igrali a da se nisu potukli.“
Dosad je Muškarac bez brkova bio na festivalima u Sarajevu i Solunu, a nakon FEST-a ide u distribuciju u Srbiju i Crnu Goru, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu i Sloveniju, u ožujku i u Austriju:
„Šta će biti u Srbiji, ne znam. Mi 28. veljače imamo projekciju u Sava centru pred mnogobrojnom beogradskom publikom. Kakva će biti recepcija u Beogradu, ne znam. Mlađi, liberalniji Beograđani, vole taj film i obično dolaze sa sjajnim predviđanjima za srpsku distribuciju. Čini mi se da konzervativni u Srbiji u mom filmu manje vide ironizaciju kapitalnih hrvatskih vrijednosti kao što su patriotizam, vojska i crkva, a više vide sam patriotizam vojske i crkve. Ionako im se čini da je film odveć hrvatski.“
*****
U tek završenom filmskom projektu u Sarajevu, filmu Grbavica, mlade rediteljke Jasmile Žbanić, igra beogradska glumica Mirjana Karanović. Film je pozvan na Festival u Berlinu, a možda će da stigne na sledeći FEST. Ko zna?
Činjenica da je film Grbavica, prvijenac mlade Sarajke Jasmile Žbanić, uvršten u zvanični program Festivala u Berlinu, pomalo je zatekla ovdašnju stručnu javnost. Žbanić je svoj film snimala u medijskoj sjenci nekolicine drugih filmova, kontraverznog Go Westa prije svih, ali je prva dobila poziv za učešće na jednoj od filmskih smotri najviše kategorije:
"Film govori o Sarajevu danas, o mami Esmi i kćerki Sari, koje žive na Grbavici i njihovom svakodnevnom životu. Djevojčica Sara treba da ide na ekskurziju. Pošto vjeruje da joj je otac Šehid, kao šehidsko dijete ima popust. Trebaju joj papiri da to dokaže, ali papira nema. Esma je nastojala da sakrije istinu o Sarinom ocu, a to je da je ona bila silovana na Grbavici i da je morala roditi to dijete, kćerku Saru."
Ko se imalo sjeća bliske prošlosti, lako će dokučiti šta bi se ispod naslova moglo kriti, ali autorica svjedoči o mnogo dubljoj simbolici:
"Etimološki, Grbavica znači žena sa grbom. Grbavica je jedan mikro svijet u kojem se dešava radnja filma. Kada smo razmišljali o naslovu filma, mislili smo na to da ga niko od stranaca neće moći izgovoriti. Ali težina tih slova u naslovu i način na koji se oni izgovaraju, za mene opisuju Esmin svijet. Zbog toga smo odlučili da ostane naslov Grbavica, koji je malo neatraktivan, kakva je i sama tema."
Mlada se rediteljka uhvatila u koštac sa tabu temom koja se radije zaobilazi, ne samo zbog silne mučnine koju strašni istovremeni zločin nad ljudskim tijelom i ljudskom dušom izaziva, nego i zbog permanentne opasnosti da se sklizne u patetiku, ili u neku drugu estetsku stranputicu:
"Nema ni mrve patetike, bar tako kažu ljudi koji su gledali film. Svi smo osjećali vrlo važnim da govorimo o tome, o onome što nas je sve boljelo. Zbog toga je film rađen totalno iskreno. Ispitivali smo sami sebe do granica naših vlastitih osjećaja."
Jasmila Žbanić, baš zbog toga, apostrofira specifičnu ulogu protagonistice Mirajane Karanović, velike umjetnice od koje je, tvrdi, mnogo naučila:
"Za nju je to imalo i duplu dozu težine zbog toga što je iz Beograda. Ona je divna žena i osjeća se odgovornom za nešto što nije napravila i u čemu nije učestvovala, naprotiv, zbog onoga protiv čega se cijeli rat borila. Sve nas je ujedinio osjećaj da ipak govorimo o ženama, o nečemu što je iznad bilo koje nacije, bilo koje države. Zato je ona došla u film."
O hrabrosti mlade rediteljice svjedoči način kako je film produciran. Kloneći se klanova i moćnika, poltrona i patrona, važnih prijatelja i nevažnih savjetodavaca, Jasmila je film snimila u vlastitoj produkciji. Mala početna sredstva od domaćih kulturnih vlasti, teško da bi pokrila i troškove voznog parka, ali to ju je tek ohrabrilo da vlastiti scenarij iznese na tržište i provjeri koliko zaista vrijedi, ne samo scenarij:
"Izabrala sam takvu poziciju skupa sa svojim kolegama. Imamo producentsku kuću koja se zove Deblokada. Samo ime govori da želimo da probijamo neke opsade. Ne želimo da budemo ni u kakvim klanovima, niti u nekim političkim vezama. Na taj način smo radili film. Smatram ga nekom dobrom nužnošću jer ispitujete koliko je vaš scenarij vrijedan u određenim zemljama, da li je ova priča lokalna ili zanima i svijet. Po meni, to je bila dobra suradnja.
Ako ni zbog čega, onda je i ovo dobar razlog da svi ljubitelji filmske umjetnici istinski požele lijepe vijesti iz Berlina.
*****
Sa Kosova, priča o filmu koji je sa uspehom prikazan na Sarajevskom filmskom festivalu. Prvo o tome kakva je ovogodišnja filmska produkcija na siromašnom Kosovu.
Tokom prošle godine na Kosovu su snimljena tri igrana filma. Film Kokumi, u režiji Isa Qosja-e, predstavlja prvi projekt produkcije Kosova film, organizacije za proizvodnju filmova, poznate osamdesetih godina po kvalitetnim filmovima i po sedam škola kosovskog filma. Režiser Isa Qosja kaže kako je priča filma smeštena u poratno vreme na Kosovu, kada je iz jedne ustanove za umobolne izlaze trojica bolesnika:
"Izlaze kako bi proslavili slobodu koja dolazi na Kosovo. U to vreme, dok traje slavlje, oni polako počinju da gube tlo pod nogama i polako gube kontakt sa prirodom, sa ljudima, sa susretima. To slavlje ih, kao bumerang, vraća u njihovo raspoloženje i njihove skromne želje da i oni nešto znače u ovom svetu. Nakon svega toga, razočarani, vraćaju se ponovo u centar odakle su otišli."
Film je prikazan i van Kosova:
"Spomenuo bih svetsku premijeru filma u Sarajevu gde je zaista dobro primljen. Nastavak je sledio u Veneciji, gde je film prikazivan tri puta i gde je dobio nagradu. Zatim su sledili neki festivali u evropskim zemljama, kao što su festivali u Mađarskoj, Grčoj, Turskoj. Film je prikazan i u Berlinu, u Italiji, u Ljubljani. Sada sledi San Hoze u Americi."
Na svim tim festivalima film je ocenjen izuzetno dobro i filmski kritičari su o njemu imali izvanredne kritike. Qosja ocjenjuje da je ovo nastavak stare poznate produkcije osamdesetih godina, koja je, ipak, bila nešto bolja:
"Ukoliko bude i drugih filmova, biće i nastavak. Ako se ostane na jednom filmu, to ne bi značilo ništa."
Sada se na Kosovu pojavila nova generacija mladih filmskih stvaralaca:
"Tu je generacija koja obećava. Nju treba podržavati, ne samo moralno, nego i finansijski. Bojim se da finansijski nismo u stanju to da uradimo jer je naša kultura uopšte, ne samo kinematografska, dosta marginalizovana."
Na Kosovu su tokom prošle godine snimljena još dva filma čiju je produkciju finansiralo Ministarstvo kulture Kosova, koje je finansiralo i film Kokumi:
"Deo para je dalo Ministarstva kulture, a drugi deo sam osigurao putem Jadran filma, koji je bio koproducent. On je iznajmio tehniku u vrednosti od 200 do 250 hiljada eura. Film je snimljen sa 480 hiljada eura."
Filmu, kao i drugim kulturnim delatnostima, je potrebna podrška. U tome, prema Qosji, poseban doprinos mogu dati mediji:
"Filmskim stvaraocima ovde je veoma važno da barem svet medija bude zainteresovan za njih jer i to bi značilo nešto kada bi ljudi, zahvaljujući medijima, shvatili umetnost kao nešto važno u ovom društvu."
*****
Na FEST-u će biti prikazan dokumentarac o Vukovaru, koji su zajedno radili dva autora - iz Hrvatske novinar Ferala i Radija Slobodna Evropa, Drago Hedl i iz Srbije poznati autor Janko Baljak.
To je autentična priča koja se, možda, neće svima svidjeti jer ima i drugu stranu, ali priča koja nema i drugu stranu, nije do kraja ispričana, kaže novinar Feral Tribuna i jedan od autora najnovijeg dokumentarca o Vukovaru, Drago Hedl:
„Riječ je o filmu Vukovar – posljednji rez, u produkciji Televizije B92. Film je sniman gotovo godinu dana, najvećim dijelom u Vukovaru i na drugim lokacijama u Hrvatskoj i Srbiji. To je praktično prvi pokušaj da se napravi jedna sveobuhvatna filmska priča o Vukovaru, u kojoj, uz sudionike događanja, dakle osobe koje su izravno sudjelovale u vukovarskoj tragičnoj priči, imamo po prvi put i neke dokumentarne filmske snimke koji će biti sastavni dio filma.“
Uz dokumentarni materijal o zbivanjima u Vukovaru, od prvih višestranačkih izbora devedesete, do pokolja na Ovčari i nedavno završenog beogradskog suđenja počiniteljima tog zločina, govori više od sedamdeset sudionika vukovarske tragedije, s jedne i druge strane:
"Naravno, nismo željeli raditi nikakvu ekvidistanciju, niti smo željeli relativizirati ono što se u Vukovaru dogodilo. Bila je želja da se čuje i ono što se događalo na drugoj strani, dakle da se čuju akteri, oni koji su sudjelovali u napadu na Vukovar, da se čuju njihovi motivi zbog kojih su to činili."
Povjerenik hrvatske vlade za Vukovar, Marin Vidić Bili, sjeća se prvih naoružavanja.
Beogradski režiser Janko Baljak kaže da je sugovornike na srpskoj strani bilo puno teže dobiti:
"Naročito u Srbiji, gde je gotovo ceo politički i vojni vrh odgovoran za dešavanja na tom prostoru sada pred Haškim tribunalom. Teško je naći sagovornike, čak i one koji nisu završili u zatvoru jer se svi boje moguće reperkusije. Naročito je teško bilo nakon objavljivanja kasete iz Srebrenice, koju je Nataša Kandić na velika vrata izbacila ovde u javnost i koja je izazvala veliki šok u Srbiji. Tada su praktično i neki sagovornici, dobrovoljci i paravojni komandanti, odbili saradnju, a prethodno su bili pristali da učestvuju u filmu."
Zahvaljujući naporima beogradskog dijela ekipe, u dokumentarcu Vukovar – posljednji rez, bit će po prvi put objavljeni i neki nemontirani filmski materijali Televizije Beograd, te sačuvani snimci iz tog doba iz srbijanskih vojnih arhiva:
"Neke vojne snimke sam uspeo da izvučem, a tiču se događaja prilikom predaje Vukovara, samog sastanka oko predaje Vukovara i nekih arhiva koji do sada još nisu viđeni. Mislim da će i deo oko Ovčare biti uzbudljiv i potresan. Pošto smo pratili i suđenje i presudu, beogradski deo ekipe je razgovarao sa majkama koje su dolazile ovamo."
Osječki novinar, Drago Hedl:
"Bit će zanimljivih snimaka. Jedan od njih je dokumentarni zapis u kojem se vidi doktorica Bosanac kako, nakon ulaska JNA i srpskih paravojnih formacija, u vojnoj kompanjoli odlazi na pregovore i usput koristi priliku da pronađe svoju majku. U tom ratnom kaosu i trenutku jednog sveopćeg rasula, koje je vladalo na ulicama Vukovara, panično traži svoju majku i nalazi je. Vidjeti ćemo i zanimljive snimke iz vukovarske bolnice, po prvi put objavljene, kada je jedna ogromna avionska bomba, od 250 kilograma, probila kompletan krov bolnice i završila u suterenu, i pokušaj osoblja bolnice da tu bombu, nekakvim priručnim kolicima, izvuku i uklone, kako ne bi došlo do eksplozije i stradavanja ranjenika koji su u to vrijeme bili u bolnici."
Režiser Janko Baljak: „I nakon toliko godina o Vukovaru se može govoriti kao o civilizacijskom slomu – jedno bezumlje i užas“:
„Puno vremena sam proveo u tom gradu, sada, nakon svega ovoga, snimajući sagovornike i prizore koji su nam bili zanimljivi. U Vukovaru se još uvek oseća, bez obzira što se grad obnavlja, metaforičko prisustvo smrti. To je poraz jedne katastrofalne politike, u kojoj su jedni odgovorni, a i drugi na svoj način. Mislim da su obični ljudi, građani, najveći gubitnici svega toga. Pa čak i oni koji su nastavili da žive u Vukovaru i koji su se vratili u Vukovar, osećaju teret svega toga što se dogodilo. Nemam pravi odgovor na to koliko će vremena morati da prođe da taj grad bude ono što je bio 1990. godine – jedan od najlepših i najbogatijih gradova u bivšoj Jugoslaviji.“
*****
Crnogorska filmska produkcija praktično nije postojala desetak godina, da bi u poslednje vreme, pojavljivanjem dva filma, počela da nagoveštava svoj oporavak. Ali, bioskopske publike, manje-više, nema u filmskim dvoranama. Umesto priče o dva crnogorska filma, mnogo puta ispričane, donosimo priču o crnogorskoj publici.
Buđenje iz mrtvih, Miše Radivojevića, posljednji film u kojem je igrao Ljuba Tadić, prije nedjelju dana prikazivao se u Kulturno informativnom centru Budo Tomović, u jednoj od dvije bioskopske dvorane u Podgorici. Sa projekcije koja je počela u 19:00 sati, izašlo je ukupno 11 gledalaca, a na projekciju u 21:00 sat, jedan od sedam gledalaca bila je i vaš reporter koja se, zajedno sa ostalima, sve do početka predstave pribojavala da će predstava, zbog manjka publike, biti otkazana. Na našu sreću, nije. Ovo je samo sličica za okvir o bioskopskoj publici u Podgorici, izuzimajući dane kada su na repertoaru filmovi koje prati ogromna medijska pompa, recimo na TV PINK-u, kao što je to bio slučaj sa Mi nismo anđeli, drugi dio, ili sa Ivkovom slavom. Tada se traži karta više. Što se ostalih filmova tiče, može se reći da su samo dva, nakon dugo vremena snimljena, crnogorska filma - Opet pakujemo majmune, Marije Perović i Pogled sa Ajfelovog tornja, Nikole Vučkevića, imali bioskopski život. Filmove iz regiona, crnogorski ljubitelji filma mogu da pogledaju u okviru EX YU Festa, koji je u tu svrhu i organizovan u Podgorici prije nekoliko godina. Direktor bioskopa Kultura, Radosav Cico Popović:
"Mi smo firma koja je prva na prostiru bivše Jugoslavije ustanovila jednu filmsku manifestaciju koja se zove EX YU Fest. Ona egzistira već šest godina. Ove godine tu organizaciju smo registrovali kao nevladinu organizaciju. Sedmi EX YU Fest biće pod istom firmom, pod istim sloganom, na zadovoljstvo svih aktera, svih ljudi koji su na prostoru bivše Jugoslavije sarađivali u pravom smislu riječi i pravili filmove, one koji su igrali u Zagrebu, Ljubljani, Podgorici, Skoplju ili drugdje. Svake godine okupljamo te ljude. Imamo jedan izvanredan savjet koji radi na prostoru bivše Jugoslavije. Možemo pomenuti jednog Emira Kusturicu, Šerbedžiju, Lordana Zafranovića. Oni su članovi našeg savjeta. Svake godine okupimo sve ono što je najbolje u bivšim jugoslovenskim republikama."
Da li su ti filmovi nakon festivala imali svoj život?
"Ne svi, ali većina, sve ono što distributere interesuje. Nema zabrane. Ono što interesuje gledaoce u Beogradu, Podgorici ili Zagrebu, distributer će da kupi. Isto tako oni kupuju i naše filmove. Nije to neki veliki broj filmova, ali nije ni veliki broj snimljenih filmova. Nema tu neke velike produkcije, a to je zlo."
Prema riječima Radosava Popovića, na drugoj strani, crnogorski filmovi prikazuju se sa uspjehom u regionu:
"Na sarajevski festival redovno odlaze crnogorski filmovi. Imali smo sreću da smo prošle godine predstavili tri crnogorska filma, dva su već eksploatisana. Pogled sa Ajfelovog tornja je bio u Sarajevu na festivalu. Ove godine će, vjerovatno, ići film Opet pakujemo majmune."
Direktor najstarije podgoričke bioskopske institucije kaže da im najveći problem u radu predstavlja piraterija:
"Na žalost, ali je to sada jedna druga priča. Posjeta je mnogo slaba, nije tolika da se može napraviti nekakav dinar, da se makar pokriju elementarni troškovi. Nećemo posustati. Izašao je i Zakon o pirateriji i o autorskim pravima. Nadamo se da ćemo i tome da stavimo tačku."
Sedmi EX YU Fest u Podgorici održaće se u martu. Kako je kazao Popović, osim planiranog programa iz bivših država, sačekaće da vide šta će se prikazivati na beogradskom FEST-u, kako bi lakše došli do kopija filmova.
