Stvari su konačno postavljene na mjesto. Tako u razgovoru za Radio Slobodna Evropa, najnoviji razvoj događaja u odnosima Hrvatske i euroatlantskih integracija, ocjenjuje profesor međunarodnih odnosa na zagrebačkom Sveučilištu Radovan Vukadinović:
„Mislim da je sada, zapravo, došlo do jednog konačnog, ako možemo tako reći, shvaćanja činjenice da je pravi redoslijed stvari – ulazak u NATO i tek nakon toga, ili paralelno s tim ako hoćete, može se govoriti o ulasku u Evropsku uniju. Mi smo imali jednu situaciju koja je bila prilično čudna, da se godinama stalno govorilo o Evropskoj uniji, dok je NATO bio ponekad spominjan ili je uglavnom bio negdje u prikrajku. Ako je do toga došlo, mislim da je to jedna faza sazrijevanja hrvatske politike i da je to jedno ispravno ocjenjivanje onoga što Hrvatska može ostvariti.“
Naime, i posfrankistička Španjolska i zemlje bivšeg realsocijalizma, prvo su ušle u sigurnosne, a tek onda u ekonomske integracije, podsjeća profesor Vukadinović:
„Prema tome, redoslijed stvari je kod nas bio na neki način izokrenut – htjelo se najprije u ekonomsku integraciju, jer je nju, naravno, relativno lakše građanima prodati.“
Koji su razlozi za to? Vukadinović podsjeća da je snažna potpora NATO-u kod hrvatskih građana početkom devedesetih pala nakon što NATO nije zaustavio rat na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a sada se u hrvatskoj javnosti NATO pogrešno percipira većinom kao isključivo vojna organizacija u službi Amerike:
„Te argumente vlast i neka sredstva priopćavanja do sada nisu baš previše nastojali negirati, i na taj način je NATO bio u drugom planu, dok je Evropska unija, u koju je mnogo teže i kompliciranije ući nego u NATO, bila ono što se želi ovoga trenutka ostvariti. Vjerovalo se da se može dogoditi čudo da Hrvatska bude primljena u Evropsku uniju, a da ne bude članica NATO-a.“
Umirovljeni general i glavni tajnik Liberalne strane Karl Gorinšek, u izjavi za naš radio kaže kako se radi samo o zamagljivanju stvari:
„Očigledno je da naši domaći političari žele na neki način prikriti da im je propao plan u približavanju Evropskoj uniji pojedinačnim pristupom i sad hoće, gurajući u prvi plan NATO savez, na neki način da zamagle stvari. A što se tiče NATO saveza, to nam apsolutno nije prioritet.“
Hoće li posvećivanje više pozornosti uključenju u NATO značiti i slanje hrvatskih vojnika u Irak? Profesor Vukadinović u to ne vjeruje:
„Hrvatska se angažirala u peacekeepingu sasvim dovoljno. Od trinaest peacekeeping operacija koje postoje, Hrvatska sudjeluje u deset – od vojnog bataljuna u Afganistanu pa do generala u Pakistanu u promatračkoj misiji. S druge strane imate zemlje koje su članice NATO-a, a koje ne sudjeluju u operaciji u Iraku. Dakle, ne vjerujem da bi Irak bio nešto što bi se od Hrvatske tražilo.“
Ono što će se svakako tražiti je ono što se traži i od drugih – modernizacija vojske, uređivanje civilno-vojnih odnosa i sve druge obveze koje NATO stavlja pred svoje nove članice, zaključuje profesor Vukadinović.
„Mislim da je sada, zapravo, došlo do jednog konačnog, ako možemo tako reći, shvaćanja činjenice da je pravi redoslijed stvari – ulazak u NATO i tek nakon toga, ili paralelno s tim ako hoćete, može se govoriti o ulasku u Evropsku uniju. Mi smo imali jednu situaciju koja je bila prilično čudna, da se godinama stalno govorilo o Evropskoj uniji, dok je NATO bio ponekad spominjan ili je uglavnom bio negdje u prikrajku. Ako je do toga došlo, mislim da je to jedna faza sazrijevanja hrvatske politike i da je to jedno ispravno ocjenjivanje onoga što Hrvatska može ostvariti.“
Naime, i posfrankistička Španjolska i zemlje bivšeg realsocijalizma, prvo su ušle u sigurnosne, a tek onda u ekonomske integracije, podsjeća profesor Vukadinović:
„Prema tome, redoslijed stvari je kod nas bio na neki način izokrenut – htjelo se najprije u ekonomsku integraciju, jer je nju, naravno, relativno lakše građanima prodati.“
Koji su razlozi za to? Vukadinović podsjeća da je snažna potpora NATO-u kod hrvatskih građana početkom devedesetih pala nakon što NATO nije zaustavio rat na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a sada se u hrvatskoj javnosti NATO pogrešno percipira većinom kao isključivo vojna organizacija u službi Amerike:
„Te argumente vlast i neka sredstva priopćavanja do sada nisu baš previše nastojali negirati, i na taj način je NATO bio u drugom planu, dok je Evropska unija, u koju je mnogo teže i kompliciranije ući nego u NATO, bila ono što se želi ovoga trenutka ostvariti. Vjerovalo se da se može dogoditi čudo da Hrvatska bude primljena u Evropsku uniju, a da ne bude članica NATO-a.“
Umirovljeni general i glavni tajnik Liberalne strane Karl Gorinšek, u izjavi za naš radio kaže kako se radi samo o zamagljivanju stvari:
„Očigledno je da naši domaći političari žele na neki način prikriti da im je propao plan u približavanju Evropskoj uniji pojedinačnim pristupom i sad hoće, gurajući u prvi plan NATO savez, na neki način da zamagle stvari. A što se tiče NATO saveza, to nam apsolutno nije prioritet.“
Hoće li posvećivanje više pozornosti uključenju u NATO značiti i slanje hrvatskih vojnika u Irak? Profesor Vukadinović u to ne vjeruje:
„Hrvatska se angažirala u peacekeepingu sasvim dovoljno. Od trinaest peacekeeping operacija koje postoje, Hrvatska sudjeluje u deset – od vojnog bataljuna u Afganistanu pa do generala u Pakistanu u promatračkoj misiji. S druge strane imate zemlje koje su članice NATO-a, a koje ne sudjeluju u operaciji u Iraku. Dakle, ne vjerujem da bi Irak bio nešto što bi se od Hrvatske tražilo.“
Ono što će se svakako tražiti je ono što se traži i od drugih – modernizacija vojske, uređivanje civilno-vojnih odnosa i sve druge obveze koje NATO stavlja pred svoje nove članice, zaključuje profesor Vukadinović.
