Međunacionalni odnosi u BiH i dalje su opterećeni nastojanjem vladajućih stranaka da sačuvaju etničku homogenost. Zbog toga se sporo obnavlja multietničko lice BiH, što potvrđuju neka osnovna poređenja, navodi predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH, Srđan Dizdarević:
“Posljedica je i dalje veoma raširena diskriminacija na nacionalnoj osnovi, koja praktično onemogućava zapošljavanje, adekvatno obrazovanje, odgovarajuću zdravstvenu zaštitu za pripadnike naroda koji su brojčano manje zastupljeni na određenom području.”
Najteža kršenja ljudskih prava, što pokazuju analize Helsinškog komiteta ali i drugih institucija koje se bave zaštitom osnovnih prava i sloboda čovjeka, dešavaju se u oblasti rada. Nezaposlenost je ključni problem, međutim sve češće se potvrđuje kako je nacionalna pripadnost kriterij kod dobijanja radnog mjesta:
“Diskriminacija u području zapošljavanja nije samo stvar privatnih poslodavaca, već i javnog sektora, koji bi morao da ima drukčiji odnos i trebao bi da bude vođen nastojanjima da se predratna nacionalna struktura odrazi i u javnim službama, u službama opština, kantona i u ostalom segmentu javnog sektora.”
Najviše nepravde i dalje donose entitetski zakoni o radu koji su, između ostalog, obećavali povratak na posao. Ali, od toga nije bilo ništa, upozorava ombudsmen BiH Vitomir Popović:
“Budući da su i u RS-u i u Federaciji BiH doneseni zakoni o radu koji su garantovali da se vrate na posao, odnosno da, u slučaju da ne mogu da se vrate, steknu status radnika po osnovu čekanja i na taj način ostvare druga prava koja su predviđena važećim zakonodavstvom. Nažalost, na stotine hiljada takvih zahtjeva imamo i u RS-u i u Federaciji BiH.”
Jedan iz armije onih što su se nadali povratku na staro radno mjesto kaže:
“Težak život. Solidno poznajem zanat, ali nema rađe, neće nas. Ne mogu naći stalnog zaposlenja. Malo me raja zovu. VK mehaničar sam po struci. O tom povratku na posao nema ništa.”
Ali u BiH i oni koji su zaposleni trpe kršenja ljudskih prava, navodi Nada Grahovac, ombudsmen RS-a:
“Ljudi rade bez plate, bez zdravstvenog osiguranja, bez povezanog radnog staža, bez uplate doprinosa, bez godišnjeg odmora, jednom riječju - bez ikakvih prava iz radnog odnosa. Očito je da u ovoj oblasti se moraju hitno uraditi stratetški ali i operativni pomaci.”
Nacionalne manjine su također primjer kršenja ljudskih prava u oblasti rada, ističe Srđan Dizdarević, uzimajući za primjer najveću manjinsku grupu u BiH - Rome:
“Podatak da je zaposleno svega 1,5 posto aktivne populacije među Romima u odnosu na 50 posto, koliko ih je bilo zaposleno prije rata, sam po sebi govori o položaju u kome se oni nalaze. Čak i jedini Rom koji je radio u državnoj službi dobio je otkaz. Dakle, ljudska prava u BiH su u korelaciji sa nacionalnom pripadnošću i činjenica da su manjine u ovako teškom položaju upravo potvrđuje tu tezu.”
I u našoj anketi građani su ukazivali da je rad oblast u kojoj se najčešće krše ljudska prava:
“Samim tim dok ljudi nemaju zaposlenja odmah su ugrožena ljudska prava.”
“Najviše radnička prava. Radnici nemaju ništa, nikakvih prava.”
“Ljudi koji su na nekom položaju, koji su na nekoj poziciji, oni donekle mogu da ostvare svoja prava. A ljudi koji su u, možda, nekom nižem društvenom statusu, njihova su prava ugrožena.”
“Posljedica je i dalje veoma raširena diskriminacija na nacionalnoj osnovi, koja praktično onemogućava zapošljavanje, adekvatno obrazovanje, odgovarajuću zdravstvenu zaštitu za pripadnike naroda koji su brojčano manje zastupljeni na određenom području.”
Najteža kršenja ljudskih prava, što pokazuju analize Helsinškog komiteta ali i drugih institucija koje se bave zaštitom osnovnih prava i sloboda čovjeka, dešavaju se u oblasti rada. Nezaposlenost je ključni problem, međutim sve češće se potvrđuje kako je nacionalna pripadnost kriterij kod dobijanja radnog mjesta:
“Diskriminacija u području zapošljavanja nije samo stvar privatnih poslodavaca, već i javnog sektora, koji bi morao da ima drukčiji odnos i trebao bi da bude vođen nastojanjima da se predratna nacionalna struktura odrazi i u javnim službama, u službama opština, kantona i u ostalom segmentu javnog sektora.”
Najviše nepravde i dalje donose entitetski zakoni o radu koji su, između ostalog, obećavali povratak na posao. Ali, od toga nije bilo ništa, upozorava ombudsmen BiH Vitomir Popović:
“Budući da su i u RS-u i u Federaciji BiH doneseni zakoni o radu koji su garantovali da se vrate na posao, odnosno da, u slučaju da ne mogu da se vrate, steknu status radnika po osnovu čekanja i na taj način ostvare druga prava koja su predviđena važećim zakonodavstvom. Nažalost, na stotine hiljada takvih zahtjeva imamo i u RS-u i u Federaciji BiH.”
Jedan iz armije onih što su se nadali povratku na staro radno mjesto kaže:
“Težak život. Solidno poznajem zanat, ali nema rađe, neće nas. Ne mogu naći stalnog zaposlenja. Malo me raja zovu. VK mehaničar sam po struci. O tom povratku na posao nema ništa.”
Ali u BiH i oni koji su zaposleni trpe kršenja ljudskih prava, navodi Nada Grahovac, ombudsmen RS-a:
“Ljudi rade bez plate, bez zdravstvenog osiguranja, bez povezanog radnog staža, bez uplate doprinosa, bez godišnjeg odmora, jednom riječju - bez ikakvih prava iz radnog odnosa. Očito je da u ovoj oblasti se moraju hitno uraditi stratetški ali i operativni pomaci.”
Nacionalne manjine su također primjer kršenja ljudskih prava u oblasti rada, ističe Srđan Dizdarević, uzimajući za primjer najveću manjinsku grupu u BiH - Rome:
“Podatak da je zaposleno svega 1,5 posto aktivne populacije među Romima u odnosu na 50 posto, koliko ih je bilo zaposleno prije rata, sam po sebi govori o položaju u kome se oni nalaze. Čak i jedini Rom koji je radio u državnoj službi dobio je otkaz. Dakle, ljudska prava u BiH su u korelaciji sa nacionalnom pripadnošću i činjenica da su manjine u ovako teškom položaju upravo potvrđuje tu tezu.”
I u našoj anketi građani su ukazivali da je rad oblast u kojoj se najčešće krše ljudska prava:
“Samim tim dok ljudi nemaju zaposlenja odmah su ugrožena ljudska prava.”
“Najviše radnička prava. Radnici nemaju ništa, nikakvih prava.”
“Ljudi koji su na nekom položaju, koji su na nekoj poziciji, oni donekle mogu da ostvare svoja prava. A ljudi koji su u, možda, nekom nižem društvenom statusu, njihova su prava ugrožena.”
