Kada bi ljudi znali kako zapravo predsjednik, skoro pa da i ne raspolaže svojim vremenom, teško da bi mu zavidjeli, kaže Ivana. Ali, protokol je jedna od službi koja pomaže predsjedniku da održi tempo i završi sve planirane obaveze. Posao je interesantan, puno se putuje, uči se stalno i upoznaju novi ljudi. Iskreno priznaje kako joj čak teško ne pada ni obavezno klasično oblačenje, koje je praktično pa uniforma.
****
RSE: Radite u Uredu Stjepana Mesića, predsjednika Republike Hrvatske. Zaposleni ste u Protokolu.
ŠOLJAN: Tako je, pomoćnica sam šefa Protokola predsjednika.
RSE: Šta znači biti u Protokolu? Šta je protokol jednog predsjednika?
ŠOLJAN: Najjednostavnije rečeno, protokol su svi predsjednikovi posjeti, i njegovi i osoba koje dolaze njemu u ured. Svi programi i posjeti imaju svoj tijek koji je programiran unaprijed. Svaki taj događaj ima svoj početak i kraj, koji trebaju biti točno određeni. Svi oni parametri koji uključuju predsjednika moraju biti točno određeni i definirani. Za tako jednu visoku osobu ne smiju nastati situacije sa kojom protokol nije upoznat. Tako je i kod našeg predsjednika. Događaju se nepredviđene situacije na koje protokol treba reagirati. Protokol je jedna rigidna institucija koja mora biti maksimalno fleksibilna, što je ponekada teško spojiti. Tu smo da se snalazimo u svim situacijama koje nam njegov, poprilično aktivan, radni dan nameće. Sve ono gdje je predsjednik, protokol je s tim upoznat i omogućava mu da lakše obavlja svoj posao, da se koncentrira na ono zbog čega je tu, a sve stvari koje se događaju sa strane, protokol je tu da mu ih olakša.
RSE: Da li je tačno, kada su neke visoke političke ličnosti u pitanju, da je sve izmjereno na minutu?
ŠOLJAN: Obično to tako i jeste. U većini slučajeva to se uspije ispoštovati, mada ponekada ima nepredviđenih elemenata programa i događanja koje ponešto mijenjaju njegovu satnicu. Zaista je tako da sve osobe iz političkog života vrlo često ne raspolažu svojim vremenom. Na to su i naviknute i spremne. Vjerujem da je u početku za svaku osobu, koja ulazi u taj svijet, to šok, ali se kasnije na to navikne i igra po tim pravilima. Protokol predsjednika, ili bilo koje visoke državne osobe, uključuje i vrlo bliske kontakte sa diplomatima iz svih zemalja svijeta koji predstavljaju te zemlje u našoj državi. Podrazumijeva i kontakte i građenje politike jede zemlje jer sve što se događa podložno je promjenama na koje protokol ima pravo.
RSE: Da li protokol vodi računa i o onom državniku koji dolazi u goste?
ŠULJAN: Upravo tako. Ako dolazi strani državnik u goste, mi ga preuzimamo i on postaje naš gost o kojem brinemo za sve vrijeme njegova boravka u našoj zemlji.
RSE: Da li to znači da oni koji dolaze u goste nemaju svoj osobni protokol?
ŠOLJAN: Imaju jer bilo koja visoka osoba kada odlazi u inozemstvo ima svoga djelatnika protokola uz sebe. Odlazak u inozemstvo podrazumijeva uvijek suradnju dva protokola, što mora biti dosta dobro uigrano. Zato i ostvarujemo dosta unaprijed kontakte sa zemljama domaćinima, da bi naše zamisli bile jednake i u izvedbi.
RSE: Kada bi običan čovjek imao na raspolaganju sedam dana za redom da vidi kako je programiran život jednog predsjednika, da li bi bio ljubomoran na predsjednika?
ŠOLJAN: Treba uzeti u obzir i političku funkciju predsjednika, koja, sama po sebi, možda može kod ljudi izazivati neku ljubomoru jer se radi o izvjesnoj moći koju svaka osoba koja je na visokoj poziciji ima. Ali gledano s protokolarne strane, možda im često ne bi zavidjeli. Ponekada moramo predsjednika upozoriti da mu ostaje još malo vremena i da mora ići dalje, a on bi možda zaista ostao duže na tom mjestu. Njegove dužnosti idu dalje i on mora nastaviti sa svojim obavezama. Ponekada, i zbog umora i zbog briga, on bi i požurio, ali zna da mora ostati na određenom mjestu jer se to od njega očekuje. Sve osobe koje surađuju s predsjednikom su tu da ga savjetuju, da mu olakšavaju njegov državnički posao. O nekim stvarima, tako ugledne i visoke osobe, ne moraju razmišljati. Mislim da to ovisi i o danu i o zadatku koji očekuje tu osobu. U tom slučaju bi možda i poželjeli da budu predsjednici.
RSE: Ja se ne bih mijenjala sa predsjednikom. Možete li se sjetiti nekih neočekivanih momenata u protokolu?
ŠOLJAN: U slučaju našeg predsjednika, koji je vrlo aktivna osoba i koji je vrlo otvoren prema građanima, dosta ljudi mu žele prići, žele ga pozdraviti, žele se fotografirati sa njim. Na to ne možete u određenom času utjecati, ili ne možete predvidjeti da će se nešto dogoditi. Na to ste spremni vremenom, kako vrijeme teče i kako upoznajete njegov način rada i to što protokol jeste. Svi mi koji malo dulje radimo u protokolu, postajemo kao mačke koje su uvijek dočekaju na noge. Teško da nam se može dogoditi situacija u kojoj nećemo pronaći rješenje. Važno je da mozak uvijek brzo radi, bez obzira na dugi radni dan. Uvijek morate znati što je opcija B, ako opcija A ne uspijeva. Takvih situacija nema jako puno i uvijek nam uspijeva da izradimo vrlo kvalitetne programe našeg predsjednika.
RSE: Iako radite u protokolu Ureda predsjednika Republike Hrvatske, vi ste rođena Sarajka?
ŠOLJAN: Tako je. Rođena sam u Sarajevu 1973. godine i živjela sam u njemu sve do svoje 17 godine, kada sam otišla u Ameriku završiti srednju školu.
RSE: Da li je to bilo zbog rata?
ŠOLJAN: Rat je počeo u vrijeme kada sam već bila u Americi. Ostavila sam Sarajevo u miru i otišla u Ameriku s namjerom da se za određeno vrijeme vratim u Sarajevo. Pred kraj moga boravka u Americi, početkom 1992. godine, su se već pojavili neki prvi ratni signali. Tako sam promijenila neke životne planove.
RSE: U Americi ste završili srednju školu. Koju?
ŠOLJAN: Školu sam završila u državi Njujork. I moja škola, kao većina škola u Americi, je bila gimnazijskog tipa. Bila je u jednoj vrlo lijepoj komuni pet manjih gradića koji su bili u blizini JFK aerodroma. Ta godina dana mi je izuzetno koristila za moje odrastanje. Mislim da je to bila prelomna godina moga života jer su se u njoj dogodile i stvari koje nisam očekivala, kao što je rat, koje su me na neki način natjerale da malo brže odrastem i da se oslonim na svoje noge. Morala sam mnogo brzo samostalno odlučiti o tome što ću raditi, mada mi se čini da sam uvijek bila takva. Smatrala sam da će mi ta godina dana koristiti i zaista mi je koristila. Ne samo što sam ispolirala svoj engleski jezik, nego i zbog toga što sam upoznala sasvim drugu kulturu i sasvim drugačiji način življenja. Ta godina dana je uistinu bila stresna i zbog promjene škole i zbog promjene jezika i zbog promjene ambijenta. Došla sam živjeti u obitelj koju gotovo da nisam poznavala. Na sve to se trebalo prilagoditi i navići, kao i nastaviti dalje normalno funkcionirati. S te strane mislim da je to bilo vrlo uspješno.
RSE: Da li je bilo kriznih momenata?
ŠOLJAN: Bilo je. Bili su to trenuci prilagodbe društvu koje me je okruživalo. Trebalo se navići da su sada oko mene sasvim drugačiji ljudi. Trebalo se navići i na to da Amerikanci sasvim drugačije doživljavaju prijateljstvo, nego što ga mi doživljavamo. Mi u tim osjetljivim godinama obično imamo nekoliko prijateljica sa kojima smo nerazdvojni. I oni imaju, ali sam nekako dobila dojam da puno brže mijenjaju svoje najbolje prijatelje. Za mene je uvijek postojala jedna najbolja prijateljica. Oni imaju nekoliko najboljih prijatelja i čini mi se da se ta prijateljstva doživljavaju na sasvim drugačiji način. Treba uzeti u obzir da sam došla u četvrtom razredu, kada su svi svoja prijateljstva već izgradili. Trebala sam se snaći i naći prijatelje na koje ću se osloniti, a to nije bilo jednostavno.
RSE: Ostatak obitelji je ostao u Sarajevu?
ŠOLJAN: Tako je. Mama, tata, brat, moja baka, mamini brat i sestra su ostali u Sarajevu.
RSE: Završavate gimnaziju i vraćate se gdje?
ŠOLJAN: Vratila sam se u Zagreb jer je moj otac rođen u Hrvatskoj. Ovdje imam vrlo blisku rodbinu i na neki način je to bio povratak na teritorij koji mi nije bio nepoznat. Nakon završetka srednje škole sam došla u Zagreb i upisala studij sociologije. Nastavila sam živjeti u Zagrebu u kojem živim već 13 godina. Moj brat je sa svojom obitelji, stjecajem okolnosti, pred kraj rata otišao u Ameriku u kojoj i sada živi i radi. Mama i tata su ostali sve vrijeme rata u Sarajevu. Prvi put smo se vidjeli točno nakon tri godine, krajem 1994. godine. Ostali su u Sarajevu gdje i dan danas žive.
RSE: Koje je porijeklo prezimena Šoljan, koje nije uobičajeno?
ŠOLJAN: Šoljani potiču iz jednog malog mjesta iznad Staroga Grada na otoku Hvaru. Svi Šoljani su Hvarani i nema nas puno. Mislim da smo u Sarajevu mi jednini Šoljani, ali u Zagrebu i u Hrvatskoj ih ima daleko više. Svi smo na neki način rod.
RSE: Otkud tata sa Hvara u Sarajevu?
ŠOLJAN: Tata je rođen u Splitu. Moj djed je bio oceanolog, točnije ihtiolog. Njegova strast cijeli život bile su ribe. Stjecajem okolnosti on se 1956. godine preselio iz Splita u Sarajevo. Tata je tada bio dječak. Cijela obitelj je doputovala u Sarajevo. Tu su i ostali. Često moj otac kaže da sebe smatra Bosancem, ali kada ode u Dalmaciju i Split, odmah se prebaci na dalmatinski. Kada su doputovali u Sarajevo, zaista su prigrlili bosansku kulturu i bosanski jezik. Kao djetetu, a i dan danas, uvijek mi je bio poseban kuriozitet to što smo imali jedan rječnik turcizama koji je dida odmah po dolasku u Sarajevo nabavio, kako bi im mnoge riječi, tada njima nepoznate, postale što bliže. Naš rječnik kod kuće je zaista miješan, obzirom da se koriste i bosanske riječi, koje su bogate turskim, i dalmatinske, koji su pune talijanskih riječi.
RSE: Kako to da djed, koji je bio zaljubljen u ribe, dođe u Sarajevo?
ŠOLJAN: Sarajevo je htjelo ugostiti dida kao profesora na fakultetu. On je na Prirodno-matematičkom fakultetu postao profesor koji je držao katedru ihtiologije.
RSE: Mama je Sarajka?
ŠOLJAN: Tako je.
RSE: Kažu da sam odande odakle mi je i žena?
ŠOLJAN: On je to skoro tako shvatio, mada je mama vrlo brzo, družeći se s njim i njegovom obitelji, naučila kuhati sva dalmatinska jela. Nikada nije bilo prevage jedne strane u odnosu na drugu. To je ispao jedan lijepi spoj.
RSE: Nakon završenog studija počinjete tražiti posao?
ŠOLJAN: Imala sam i sreću i volju da odmah, čim sam došla u Zagreb, počnem raditi različite honorarne poslove. U početku je to bio rad u HNK. Radila sam kao hostesa i imala sam jednu lijepu sezonu u kojoj sam odgledala sve predstave koje su tada bile na repertoaru. Onda je uslijedio rad na HTV-u. Počela sam raditi kao novinar, prvo u dječjem programu, a kasnije sam nastavila u znanstvenom programu raditi kao novinar i voditelj. Ono što je obogatilo moje novinarsko iskustvo bilo je i uključivanje na hrvatski radio gdje sam radila u obrazovnom i dječjem programu, u početku kao novinar, a kasnije i kao urednik. Prijelaz od završenog fakulteta do traženja posla za mene nije bio nimalo šokantan jer sam riješila jednu brigu, a nastavila sam raditi. Skoro od samog moga dolaska u Zagreb sam se trudila, ne samo studirati, ali i raditi. U početku je to zaista bilo samo zato da bih proširila vidike, a kasnije je to bilo i iz financijskih razloga jer je trebalo početi preuzimati brigu o sebi.
RSE: Koliko dugo radite kao novinar?
ŠOLJAN: Radila sam kao novinar negdje od 1994. godine zaključno sa 2004.
RSE: Kako je došlo do toga da se preselite na Pantovčak?
ŠOLJAN: Moja karijera, obzirom na mali broj godina, je dosta šarolika. Nakon odluke da se prestanem baviti novinarstvom, počela sam raditi u najvećom hrvatskom bolničkom centru, Rebro, gdje sam bila šef kabineta ravnatelja. To je bio jedan popriličan zaokret i drugačiji posao. Tu sam pomalo koketirala sa novinarstvom i kada mi je vrijeme dopuštalo radila sam određene priloge. Prije godinu i pol sam se odlučila doći u ured predsjednika.
RSE: Niste se pokajali?
ŠOLJAN: Nisam jer nema čovjek često priliku raditi u tako specifičnim uvjetima, sa tako posebnim ljudima. Iako je to ponekada stresan posao i težak, i što se tiče broja sati i zbog odgovornosti koju nosite kada radite za jednog predsjednika, ipak je to posao koji daje puno satisfakcije.
RSE: Puno putujete. Da li je to naporno?
ŠOLJAN: Jeste. Možda to nije posao za jednu osobu koja je na zalasku karijere jer mislim da u nekim kasnijim godinama, kada je čovjek iskusniji i kada ima puno godina u radnoj knjižici, onda možda traži malo više mira. Tu je vjerojatno i obitelj koja zahtijeva određeno vrijeme. Mislim da je ovo posao koji bi trebali raditi isključivo mlađi ljudi koji su puni elana. Naporno je ponekada putovati i mijenjati vremenske zone. Naporno je raditi od jutra do navečer, ali satisfakcija je ipak velika.
RSE: Specifičnost vašeg putovanja je da ne vidite ništa od zemlje u koju dolazite?
ŠOLJAN: Ako čovjek pametno planira, sve se uspije. Ponekada i samo vožnja automobilom kroz grad, kao što je bilo nedavno putovanje u London, vam pruži puno. Ako imate uz sebe osobu koja će vam uz to uspjeti ispričati nešto o onome što gledate, i ako vas to zanima, onda je ponekada i to dovoljno. Uvijek se uspije ukrasti pola sata ili sat za jednu šetnju. Upoznajete ljude koji su domaći i na taj način upoznajete kako određena kultura diše, kako razmišlja. Mislim da je svako moje putovanje bilo izuzetno korisno. Nikada se nisam osjećala da sam bila zatvorena samo u nekoj zgradi gdje se održavala neka konferencija i vratila se nazad.
RSE: Postoje li mjesta za koje ste rekli da će te se na njih vratiti kada budete imali više vremena?
ŠOLJAN: Belgiju sam tek ove godine posjetila. Brisel i Antverpen zahtijevaju dulji vremenski period da bi ste ih upoznali. Tamo su vrlo ugodni ljudi, mada ne možete reći da poznajete kako jedna kultura diše ako ste proveli u njoj samo dva dana. Ima puno takvih mjesta koje sam upoznala i prije nego što sam putovala poslom. Zemlja koja me je zainteresirala je Indonezija. Bila sam na Baliju prije tri-četiri godine. To je moje najdraže putovanje. Bez obzira na sve grozote koje se događaju u svijetu i tamo, nadam se da će se situacija smiriti i da ću opet imati prilike posjetiti Bali.
RSE: Protokol se tiče i oblačenja? Svi djelujete kao ljudi u crnom. Da li je to baš tako?
ŠOLJAN: Jeste. U programu koji se zove službeni program propisano je odijevanje. Naravno da detalji mogu puno promijeniti. Iako ste u potpunosti odjeveni u crno, jedan broš ili naušnice mogu uvijek promijeniti ukupan izgleda, a da niste poremetili ili prekršili niti jedno pravilo. Od prvoga dana nisam imala problema s tim što odjenuti, bojeći se da ću neko pravilo prekršiti. Postoje pravila koja su uvijek primjenjiva, a to je da su sako i hlače, ili suknja, zagasitih boja uvijek prihvatljivi. Postoje bluze i šalovi koji mogu cijeli ton podignuti i da i dalje izgledate elegantno. Nije nužno da žena koja nosi odijela izgleda babski. Može izgledati vrlo elegantno. Osim toga, moramo misliti i na svoj izgled jer smo tu da predstavljamo predsjednika. Obično nas upoznaju prije nego što vide samog predsjednika. Tu smo da i njemu sugeriramo što odjenuti. Naravno da je on iskusan političar i da nema situacije i događanja u kojima do sada nije bio. On zna što odjenuti, mada se ponekada dogodi situacija koja zahtijeva određena pravila koja je potrebno poštovati. Tu smo da sugeriramo.
RSE: Imate li ponekada želju da iskočite iz tih tračnica?
ŠOLJAN: Nikada to nisam osjetila. Sve što sam do sada morala odjenuti je bilo prihvatljivo i u nekim razumnim granicama.
RSE: Kakvi su vam danas odnosi sa Sarajevom, osim obiteljskih? Koju emociju imate prema rodnom gradu?
ŠOLJAN: Sarajevo ne posjećujem, na žalost, onoliko koliko bi trebalo. Nedavno je Kemal Monteno održao vrlo lijep i zapažen koncert u Zagrebu, u velikoj dvorani Vatroslav Lisinski. Koncert me je, sam po sebi, od prve pjesme, razgalio. Kada se pojavio Arsen Dedić i otpjevao u duetu sa Kemalom Montenom pjesmu Pismo, koju su zajedno napisali dok je Kemal Monteno bio zatočen u Sarajevu, krenule su prve suze koje nisam mogla zaustaviti, unatoč svim mojim prijateljima koji su bili okolo i koji su me tapšali i tješili. Kada je pjesma završila, Kemal je nastavio pjevati starije hitovi i došao je na red hit Sarajevo ljubavi moja. Kada sam se ponovo rasplakala, obećala sam sebi da je to posljednji put. Na kraju je pitao što ćemo pjevati za bis. Neko je viknuo iz publike - Sarajevo ljubavi moja. I opet sam se rasplakala. Ta večer je bila vrlo emotivna. Mislim da sam dovoljno rekla što osjećam prema Sarajevu, na koji ponekada, zna se dogoditi, zaboravim jer su dani tako užurbani i čovjek misli na probleme koji ga muče i na dnevne obaveze. Sarajevo će uvijek postojati u meni i on je grad kojem ću se uvijek vraćati.
****
RSE: Radite u Uredu Stjepana Mesića, predsjednika Republike Hrvatske. Zaposleni ste u Protokolu.
ŠOLJAN: Tako je, pomoćnica sam šefa Protokola predsjednika.
RSE: Šta znači biti u Protokolu? Šta je protokol jednog predsjednika?
ŠOLJAN: Najjednostavnije rečeno, protokol su svi predsjednikovi posjeti, i njegovi i osoba koje dolaze njemu u ured. Svi programi i posjeti imaju svoj tijek koji je programiran unaprijed. Svaki taj događaj ima svoj početak i kraj, koji trebaju biti točno određeni. Svi oni parametri koji uključuju predsjednika moraju biti točno određeni i definirani. Za tako jednu visoku osobu ne smiju nastati situacije sa kojom protokol nije upoznat. Tako je i kod našeg predsjednika. Događaju se nepredviđene situacije na koje protokol treba reagirati. Protokol je jedna rigidna institucija koja mora biti maksimalno fleksibilna, što je ponekada teško spojiti. Tu smo da se snalazimo u svim situacijama koje nam njegov, poprilično aktivan, radni dan nameće. Sve ono gdje je predsjednik, protokol je s tim upoznat i omogućava mu da lakše obavlja svoj posao, da se koncentrira na ono zbog čega je tu, a sve stvari koje se događaju sa strane, protokol je tu da mu ih olakša.
RSE: Da li je tačno, kada su neke visoke političke ličnosti u pitanju, da je sve izmjereno na minutu?
ŠOLJAN: Obično to tako i jeste. U većini slučajeva to se uspije ispoštovati, mada ponekada ima nepredviđenih elemenata programa i događanja koje ponešto mijenjaju njegovu satnicu. Zaista je tako da sve osobe iz političkog života vrlo često ne raspolažu svojim vremenom. Na to su i naviknute i spremne. Vjerujem da je u početku za svaku osobu, koja ulazi u taj svijet, to šok, ali se kasnije na to navikne i igra po tim pravilima. Protokol predsjednika, ili bilo koje visoke državne osobe, uključuje i vrlo bliske kontakte sa diplomatima iz svih zemalja svijeta koji predstavljaju te zemlje u našoj državi. Podrazumijeva i kontakte i građenje politike jede zemlje jer sve što se događa podložno je promjenama na koje protokol ima pravo.
RSE: Da li protokol vodi računa i o onom državniku koji dolazi u goste?
ŠULJAN: Upravo tako. Ako dolazi strani državnik u goste, mi ga preuzimamo i on postaje naš gost o kojem brinemo za sve vrijeme njegova boravka u našoj zemlji.
RSE: Da li to znači da oni koji dolaze u goste nemaju svoj osobni protokol?
ŠOLJAN: Imaju jer bilo koja visoka osoba kada odlazi u inozemstvo ima svoga djelatnika protokola uz sebe. Odlazak u inozemstvo podrazumijeva uvijek suradnju dva protokola, što mora biti dosta dobro uigrano. Zato i ostvarujemo dosta unaprijed kontakte sa zemljama domaćinima, da bi naše zamisli bile jednake i u izvedbi.
RSE: Kada bi običan čovjek imao na raspolaganju sedam dana za redom da vidi kako je programiran život jednog predsjednika, da li bi bio ljubomoran na predsjednika?
ŠOLJAN: Treba uzeti u obzir i političku funkciju predsjednika, koja, sama po sebi, možda može kod ljudi izazivati neku ljubomoru jer se radi o izvjesnoj moći koju svaka osoba koja je na visokoj poziciji ima. Ali gledano s protokolarne strane, možda im često ne bi zavidjeli. Ponekada moramo predsjednika upozoriti da mu ostaje još malo vremena i da mora ići dalje, a on bi možda zaista ostao duže na tom mjestu. Njegove dužnosti idu dalje i on mora nastaviti sa svojim obavezama. Ponekada, i zbog umora i zbog briga, on bi i požurio, ali zna da mora ostati na određenom mjestu jer se to od njega očekuje. Sve osobe koje surađuju s predsjednikom su tu da ga savjetuju, da mu olakšavaju njegov državnički posao. O nekim stvarima, tako ugledne i visoke osobe, ne moraju razmišljati. Mislim da to ovisi i o danu i o zadatku koji očekuje tu osobu. U tom slučaju bi možda i poželjeli da budu predsjednici.
RSE: Ja se ne bih mijenjala sa predsjednikom. Možete li se sjetiti nekih neočekivanih momenata u protokolu?
ŠOLJAN: U slučaju našeg predsjednika, koji je vrlo aktivna osoba i koji je vrlo otvoren prema građanima, dosta ljudi mu žele prići, žele ga pozdraviti, žele se fotografirati sa njim. Na to ne možete u određenom času utjecati, ili ne možete predvidjeti da će se nešto dogoditi. Na to ste spremni vremenom, kako vrijeme teče i kako upoznajete njegov način rada i to što protokol jeste. Svi mi koji malo dulje radimo u protokolu, postajemo kao mačke koje su uvijek dočekaju na noge. Teško da nam se može dogoditi situacija u kojoj nećemo pronaći rješenje. Važno je da mozak uvijek brzo radi, bez obzira na dugi radni dan. Uvijek morate znati što je opcija B, ako opcija A ne uspijeva. Takvih situacija nema jako puno i uvijek nam uspijeva da izradimo vrlo kvalitetne programe našeg predsjednika.
RSE: Iako radite u protokolu Ureda predsjednika Republike Hrvatske, vi ste rođena Sarajka?
ŠOLJAN: Tako je. Rođena sam u Sarajevu 1973. godine i živjela sam u njemu sve do svoje 17 godine, kada sam otišla u Ameriku završiti srednju školu.
RSE: Da li je to bilo zbog rata?
ŠOLJAN: Rat je počeo u vrijeme kada sam već bila u Americi. Ostavila sam Sarajevo u miru i otišla u Ameriku s namjerom da se za određeno vrijeme vratim u Sarajevo. Pred kraj moga boravka u Americi, početkom 1992. godine, su se već pojavili neki prvi ratni signali. Tako sam promijenila neke životne planove.
RSE: U Americi ste završili srednju školu. Koju?
ŠOLJAN: Školu sam završila u državi Njujork. I moja škola, kao većina škola u Americi, je bila gimnazijskog tipa. Bila je u jednoj vrlo lijepoj komuni pet manjih gradića koji su bili u blizini JFK aerodroma. Ta godina dana mi je izuzetno koristila za moje odrastanje. Mislim da je to bila prelomna godina moga života jer su se u njoj dogodile i stvari koje nisam očekivala, kao što je rat, koje su me na neki način natjerale da malo brže odrastem i da se oslonim na svoje noge. Morala sam mnogo brzo samostalno odlučiti o tome što ću raditi, mada mi se čini da sam uvijek bila takva. Smatrala sam da će mi ta godina dana koristiti i zaista mi je koristila. Ne samo što sam ispolirala svoj engleski jezik, nego i zbog toga što sam upoznala sasvim drugu kulturu i sasvim drugačiji način življenja. Ta godina dana je uistinu bila stresna i zbog promjene škole i zbog promjene jezika i zbog promjene ambijenta. Došla sam živjeti u obitelj koju gotovo da nisam poznavala. Na sve to se trebalo prilagoditi i navići, kao i nastaviti dalje normalno funkcionirati. S te strane mislim da je to bilo vrlo uspješno.
RSE: Da li je bilo kriznih momenata?
ŠOLJAN: Bilo je. Bili su to trenuci prilagodbe društvu koje me je okruživalo. Trebalo se navići da su sada oko mene sasvim drugačiji ljudi. Trebalo se navići i na to da Amerikanci sasvim drugačije doživljavaju prijateljstvo, nego što ga mi doživljavamo. Mi u tim osjetljivim godinama obično imamo nekoliko prijateljica sa kojima smo nerazdvojni. I oni imaju, ali sam nekako dobila dojam da puno brže mijenjaju svoje najbolje prijatelje. Za mene je uvijek postojala jedna najbolja prijateljica. Oni imaju nekoliko najboljih prijatelja i čini mi se da se ta prijateljstva doživljavaju na sasvim drugačiji način. Treba uzeti u obzir da sam došla u četvrtom razredu, kada su svi svoja prijateljstva već izgradili. Trebala sam se snaći i naći prijatelje na koje ću se osloniti, a to nije bilo jednostavno.
RSE: Ostatak obitelji je ostao u Sarajevu?
ŠOLJAN: Tako je. Mama, tata, brat, moja baka, mamini brat i sestra su ostali u Sarajevu.
RSE: Završavate gimnaziju i vraćate se gdje?
ŠOLJAN: Vratila sam se u Zagreb jer je moj otac rođen u Hrvatskoj. Ovdje imam vrlo blisku rodbinu i na neki način je to bio povratak na teritorij koji mi nije bio nepoznat. Nakon završetka srednje škole sam došla u Zagreb i upisala studij sociologije. Nastavila sam živjeti u Zagrebu u kojem živim već 13 godina. Moj brat je sa svojom obitelji, stjecajem okolnosti, pred kraj rata otišao u Ameriku u kojoj i sada živi i radi. Mama i tata su ostali sve vrijeme rata u Sarajevu. Prvi put smo se vidjeli točno nakon tri godine, krajem 1994. godine. Ostali su u Sarajevu gdje i dan danas žive.
RSE: Koje je porijeklo prezimena Šoljan, koje nije uobičajeno?
ŠOLJAN: Šoljani potiču iz jednog malog mjesta iznad Staroga Grada na otoku Hvaru. Svi Šoljani su Hvarani i nema nas puno. Mislim da smo u Sarajevu mi jednini Šoljani, ali u Zagrebu i u Hrvatskoj ih ima daleko više. Svi smo na neki način rod.
RSE: Otkud tata sa Hvara u Sarajevu?
ŠOLJAN: Tata je rođen u Splitu. Moj djed je bio oceanolog, točnije ihtiolog. Njegova strast cijeli život bile su ribe. Stjecajem okolnosti on se 1956. godine preselio iz Splita u Sarajevo. Tata je tada bio dječak. Cijela obitelj je doputovala u Sarajevo. Tu su i ostali. Često moj otac kaže da sebe smatra Bosancem, ali kada ode u Dalmaciju i Split, odmah se prebaci na dalmatinski. Kada su doputovali u Sarajevo, zaista su prigrlili bosansku kulturu i bosanski jezik. Kao djetetu, a i dan danas, uvijek mi je bio poseban kuriozitet to što smo imali jedan rječnik turcizama koji je dida odmah po dolasku u Sarajevo nabavio, kako bi im mnoge riječi, tada njima nepoznate, postale što bliže. Naš rječnik kod kuće je zaista miješan, obzirom da se koriste i bosanske riječi, koje su bogate turskim, i dalmatinske, koji su pune talijanskih riječi.
RSE: Kako to da djed, koji je bio zaljubljen u ribe, dođe u Sarajevo?
ŠOLJAN: Sarajevo je htjelo ugostiti dida kao profesora na fakultetu. On je na Prirodno-matematičkom fakultetu postao profesor koji je držao katedru ihtiologije.
RSE: Mama je Sarajka?
ŠOLJAN: Tako je.
RSE: Kažu da sam odande odakle mi je i žena?
ŠOLJAN: On je to skoro tako shvatio, mada je mama vrlo brzo, družeći se s njim i njegovom obitelji, naučila kuhati sva dalmatinska jela. Nikada nije bilo prevage jedne strane u odnosu na drugu. To je ispao jedan lijepi spoj.
RSE: Nakon završenog studija počinjete tražiti posao?
ŠOLJAN: Imala sam i sreću i volju da odmah, čim sam došla u Zagreb, počnem raditi različite honorarne poslove. U početku je to bio rad u HNK. Radila sam kao hostesa i imala sam jednu lijepu sezonu u kojoj sam odgledala sve predstave koje su tada bile na repertoaru. Onda je uslijedio rad na HTV-u. Počela sam raditi kao novinar, prvo u dječjem programu, a kasnije sam nastavila u znanstvenom programu raditi kao novinar i voditelj. Ono što je obogatilo moje novinarsko iskustvo bilo je i uključivanje na hrvatski radio gdje sam radila u obrazovnom i dječjem programu, u početku kao novinar, a kasnije i kao urednik. Prijelaz od završenog fakulteta do traženja posla za mene nije bio nimalo šokantan jer sam riješila jednu brigu, a nastavila sam raditi. Skoro od samog moga dolaska u Zagreb sam se trudila, ne samo studirati, ali i raditi. U početku je to zaista bilo samo zato da bih proširila vidike, a kasnije je to bilo i iz financijskih razloga jer je trebalo početi preuzimati brigu o sebi.
RSE: Koliko dugo radite kao novinar?
ŠOLJAN: Radila sam kao novinar negdje od 1994. godine zaključno sa 2004.
RSE: Kako je došlo do toga da se preselite na Pantovčak?
ŠOLJAN: Moja karijera, obzirom na mali broj godina, je dosta šarolika. Nakon odluke da se prestanem baviti novinarstvom, počela sam raditi u najvećom hrvatskom bolničkom centru, Rebro, gdje sam bila šef kabineta ravnatelja. To je bio jedan popriličan zaokret i drugačiji posao. Tu sam pomalo koketirala sa novinarstvom i kada mi je vrijeme dopuštalo radila sam određene priloge. Prije godinu i pol sam se odlučila doći u ured predsjednika.
RSE: Niste se pokajali?
ŠOLJAN: Nisam jer nema čovjek često priliku raditi u tako specifičnim uvjetima, sa tako posebnim ljudima. Iako je to ponekada stresan posao i težak, i što se tiče broja sati i zbog odgovornosti koju nosite kada radite za jednog predsjednika, ipak je to posao koji daje puno satisfakcije.
RSE: Puno putujete. Da li je to naporno?
ŠOLJAN: Jeste. Možda to nije posao za jednu osobu koja je na zalasku karijere jer mislim da u nekim kasnijim godinama, kada je čovjek iskusniji i kada ima puno godina u radnoj knjižici, onda možda traži malo više mira. Tu je vjerojatno i obitelj koja zahtijeva određeno vrijeme. Mislim da je ovo posao koji bi trebali raditi isključivo mlađi ljudi koji su puni elana. Naporno je ponekada putovati i mijenjati vremenske zone. Naporno je raditi od jutra do navečer, ali satisfakcija je ipak velika.
RSE: Specifičnost vašeg putovanja je da ne vidite ništa od zemlje u koju dolazite?
ŠOLJAN: Ako čovjek pametno planira, sve se uspije. Ponekada i samo vožnja automobilom kroz grad, kao što je bilo nedavno putovanje u London, vam pruži puno. Ako imate uz sebe osobu koja će vam uz to uspjeti ispričati nešto o onome što gledate, i ako vas to zanima, onda je ponekada i to dovoljno. Uvijek se uspije ukrasti pola sata ili sat za jednu šetnju. Upoznajete ljude koji su domaći i na taj način upoznajete kako određena kultura diše, kako razmišlja. Mislim da je svako moje putovanje bilo izuzetno korisno. Nikada se nisam osjećala da sam bila zatvorena samo u nekoj zgradi gdje se održavala neka konferencija i vratila se nazad.
RSE: Postoje li mjesta za koje ste rekli da će te se na njih vratiti kada budete imali više vremena?
ŠOLJAN: Belgiju sam tek ove godine posjetila. Brisel i Antverpen zahtijevaju dulji vremenski period da bi ste ih upoznali. Tamo su vrlo ugodni ljudi, mada ne možete reći da poznajete kako jedna kultura diše ako ste proveli u njoj samo dva dana. Ima puno takvih mjesta koje sam upoznala i prije nego što sam putovala poslom. Zemlja koja me je zainteresirala je Indonezija. Bila sam na Baliju prije tri-četiri godine. To je moje najdraže putovanje. Bez obzira na sve grozote koje se događaju u svijetu i tamo, nadam se da će se situacija smiriti i da ću opet imati prilike posjetiti Bali.
RSE: Protokol se tiče i oblačenja? Svi djelujete kao ljudi u crnom. Da li je to baš tako?
ŠOLJAN: Jeste. U programu koji se zove službeni program propisano je odijevanje. Naravno da detalji mogu puno promijeniti. Iako ste u potpunosti odjeveni u crno, jedan broš ili naušnice mogu uvijek promijeniti ukupan izgleda, a da niste poremetili ili prekršili niti jedno pravilo. Od prvoga dana nisam imala problema s tim što odjenuti, bojeći se da ću neko pravilo prekršiti. Postoje pravila koja su uvijek primjenjiva, a to je da su sako i hlače, ili suknja, zagasitih boja uvijek prihvatljivi. Postoje bluze i šalovi koji mogu cijeli ton podignuti i da i dalje izgledate elegantno. Nije nužno da žena koja nosi odijela izgleda babski. Može izgledati vrlo elegantno. Osim toga, moramo misliti i na svoj izgled jer smo tu da predstavljamo predsjednika. Obično nas upoznaju prije nego što vide samog predsjednika. Tu smo da i njemu sugeriramo što odjenuti. Naravno da je on iskusan političar i da nema situacije i događanja u kojima do sada nije bio. On zna što odjenuti, mada se ponekada dogodi situacija koja zahtijeva određena pravila koja je potrebno poštovati. Tu smo da sugeriramo.
RSE: Imate li ponekada želju da iskočite iz tih tračnica?
ŠOLJAN: Nikada to nisam osjetila. Sve što sam do sada morala odjenuti je bilo prihvatljivo i u nekim razumnim granicama.
RSE: Kakvi su vam danas odnosi sa Sarajevom, osim obiteljskih? Koju emociju imate prema rodnom gradu?
ŠOLJAN: Sarajevo ne posjećujem, na žalost, onoliko koliko bi trebalo. Nedavno je Kemal Monteno održao vrlo lijep i zapažen koncert u Zagrebu, u velikoj dvorani Vatroslav Lisinski. Koncert me je, sam po sebi, od prve pjesme, razgalio. Kada se pojavio Arsen Dedić i otpjevao u duetu sa Kemalom Montenom pjesmu Pismo, koju su zajedno napisali dok je Kemal Monteno bio zatočen u Sarajevu, krenule su prve suze koje nisam mogla zaustaviti, unatoč svim mojim prijateljima koji su bili okolo i koji su me tapšali i tješili. Kada je pjesma završila, Kemal je nastavio pjevati starije hitovi i došao je na red hit Sarajevo ljubavi moja. Kada sam se ponovo rasplakala, obećala sam sebi da je to posljednji put. Na kraju je pitao što ćemo pjevati za bis. Neko je viknuo iz publike - Sarajevo ljubavi moja. I opet sam se rasplakala. Ta večer je bila vrlo emotivna. Mislim da sam dovoljno rekla što osjećam prema Sarajevu, na koji ponekada, zna se dogoditi, zaboravim jer su dani tako užurbani i čovjek misli na probleme koji ga muče i na dnevne obaveze. Sarajevo će uvijek postojati u meni i on je grad kojem ću se uvijek vraćati.