Dostupni linkovi

Misija umetnost


Branka MIHAJLOVIC (Saradnja: Gëzim BAXHAKU, Ankica BARBIR MLADINOVIC, Nebojša GRABEŽ, Biljana JOVICEVIC, Budo VUKOBRAT)

*****

Počinjemo jednom uzbudljivom pričom iz Prištine. Krajem oktobra poznati glumac Faruk Begoli bio je gost našeg radija i ispričao nam je šta se dogodilo tog meseca u Narodnom pozorištu u Prištini:

''Nedavno je gostovala predstava iz Sarajeva u kojoj je igrala Mirjana Karanović u režiji Dine Mustafića. Dobila je prvu nagradu na međunarodnom pozorišnom festivalu Kosova INFEST. Dobila je dvadesetominutni aplauz. Svi znaju ko je, a ipak je dobila veliki aplauz i glavnu nagradu. Ona igra predivno. Plakali su svi. Kada sam otišao da joj čestitam, rekao sam joj - Zašto je Sloba slao vojsku i policiju? Trebao je da pošalje tebe. Vidi šta si učinila od nas -. Dobila je najveći aplauz koji ja pamtim na Kosovu. Za 60 godina na Kosovu, nikada nisam video sličan aplauz.''

Danas prenosimo sećanje glumice Mirjane Karanović.

''Nikada nisam imala takav prijem i nikada publika nije tako pozdravila i mene i moga partnera. Nije u pitanju samo taj aplauz posle predstave, nego i to druženje u Pozorišnoj kafani sa ljudima koji su gledali tu predstavu. Sve to je za mene bio doživljaj koji ću pamtiti čitavog života.''

Kaže Mirjana Karanović govoreći o utiscima sa gostovanja u Prištini na pozorišnom festivalu Kosova INFEST. Kosova INFEST je međunarodni festival pozorišta, koji, prema rečima njegovog direktora, Faruka Spahiju, ima za cilj, pre svega, da predstavi najveća pozorišna dostignuća na Kosovu, ali i u inostranstvu:

''Festival Kosova INFEST će imati za cilj da ujedini najnovija evropska i svetska dostignuća u pozorištu sa poslednjim dostignućima u ovoj umetnosti na Kosovu, ali i da lomi neke klišee koji su neopravdano stvoreni kada je Kosovo u pitanju.''

Na ovogodišnjem festivalu je učestvovalo sedam predstava, od toga samo jedna sa Kosova. Prištinskoj publici su predstavljeni pozorišni umetnci iz Albanije, Bosne, Engleske, Njemačke, Francuske i Bugarske. Spahiju kaže kako su na festival pozvana i dva pozorišta iz Beograda, Jugoslovensko dramsko i beogradsko Narodno pozorište, ali da nisu odgovorili na ove pozive. Među gostima su bila poznata imena, kao što je režiser Roberto Chuli sa predstavom Mali Princ, koja je dobila Grand Prix festivala. Za najboljeg glumca je proglašen Ndriçim Xhepa iz Albanije, dok je nagradu za najbolju žensku ulogu dobila Mirjana Karanović koja je gostovala sa predstavom Noć Herbera čiji je režiser Dino Mustafić, dobitnik nagrade za režiju. Govoreći o dolasku na ovaj festival, Mirjana Karanović ističe da je došla radoznala da sazna istinu o životu ovde jer ono što vidi na televiziji i čita u novinama u Beogradu su samo bombe, nemiri i problemi:

''Nije me bilo strah, samo sam bila jako radoznala kako izgleda Kosovo. Ono što viđam na televiziji su uvek i samo slike nekog rata, nekakvih vojnika, oružja, nekih incidenata i bombi. Zanimalo me kako to izgleda u stvarnosti. Vesti koje stižu su uglavnom loše vesti. Nemamo dobrih vesti sa Kosova.''

Ona ističe da umetnici imaju i misiju stvaranja međusobnog razumevanja, lomljenju predrasuda i stvaranja poverenja:

''Mislim da pravi umetnik, čovek koji nosi u sebi plemenitu umetničku ideju, ima misiju da pravi umetnost za sve ljude i da pokuša time da zbliži ljude, makar duhovno.''

Upitana, da li će ponovo doći na Kosovo, ona odgovara:

''Kada god me pozovete i kada god budem imala šta da donesem.''

*****

Hrvatski film je u ovoj godini iskoračio iz nacionalnih okvira, iako je bilo još događaja po kojim će se 2005. godina u toj državi pamtiti.

Kada je obradila izvornu pjesmu iz zadarskog zaleđa, glasovita hrvatska etno džez pjevačica, Tamara Obrovac, nije ni slutila da ujedno stvara i glazbu za film Hrvoja Hribara - Što je muškarac bez brkova, koji je na sarajevskom filmskom festivalu odnio ljetos nagradu publike, a ovih dana doživio i svoju zagrebačku premijeru. Savjetnica za kulturu hrvatskog predsjednika, Maja Razović:

''Prvi put, nakon ne znam koliko vremena, sam plakala od smijeha sat i pol gledajući hrvatski film. To je film koji govori o nekim našim temama, koje smo već sto puta obradili, od gastarbajtera, života na kamenu, vojske, crkve, male sredine, ali na jedan urban način. Vidi se da je na to gledano negdje iz Zagreba, duhovito, odmjereno i kritično. Glumci su bili sjajni, pogotovo mlađa generacija. Muzika Tamare Obrovac je bila fantastična.''

Film je snimljen po istoimenoj knjizi Ante Tomića, a režiser, Hrvoje Hribar, kaže da mu se ovaj put baš posrećilo:

''To je sreća koja se ne desi autoru puno puta u karijeri. Ne dogodi mu se često da film komunicira sa najrazličitijim mogućim vrstama gledateljstva, da se sviđa i građanskoj i finoj i malograđanskoj i alternativnoj publici, da ga vole i na selu. To treba iskoristiti jer to treba, ne samo filmu, nego i hrvatskoj kinematografiji.''

Smatra da će se 2005. godina općenito pamtiti po zamahu hrvatskog filma:

''Kruži mit regijom da je hrvatska kinematografija postala najjača u regiji. U Sarajevu smo bili sa tri filma: Ljeto sa muškarcem, Kung Fu i Njiva. Ljudi su bili oduševljeni sa tri, vrlo različita, filma.''

Hribar naglašava da uz snažan srpski film, ovoj regiji treba i dobar hrvatski film. A to se konačno i dogodilo:

''Kada se govori o tome kakav nam je film, mislim da se govori o nečem što bih ja nazvao zrelost. Zrelost jedne sredine i nacije se očituje i u tome da ima svoju priču. Film je sredstvo pričanja priče. Nama se događa da imamo i drugačiju književnost nego što smo je imali prije 10 ili 20 godina. Imamo jednu novu generaciju mladih glumaca koja je luda, strahovito moćna, koja pršti od talenata i koja ima neke potpuno nove radne navike. Imamo i neku novu generaciju filmskih zanatlija i filmskih tehnologa, tako da sve to skupa daje neku novu energiju.''

*

Može li jedna preuređena zgrada nekadašnjeg Doma JNA u Šibeniku i pretvorena u gradsku knjižnicu, biti kulturni događaj godine? Ministar kulture u bivšoj Račanovoj vladi, Antun Vujić, baš takvim smatra njezino nedavno otvaranje:

''To otvorenje je, po meni, otvorenje možda najljepše biblioteke na svijetu, Šibenske knjižnice, koja je adaptirana u zgradi koju je gradio poznati arhitekt Vitić, a koja je nekada bila Dom Armije u Šibeniku i koja je do te mjere zasjala da je dala tako drugačiju vizuru cjelokupnoga Šibenika, jednom prekrasnom suvremenom arhitekturom i sa jednim izvanrednim sadržajem. To je nešto stvarno prekrasno. Izvanredno je kako se uklopila ta dobra modernistička izvanredna arhitektura sa ovakvom jednom namjerom. Kada je gledate, pogotovo po noći, i kada gledate ogromne staklene površine izvana, u kojima se vidi mnoštvo ljudi koji su unutra, imate utisak da ste u nekom drugom gradu u odnosu na izgled grada prije otvaranja knjižnice.''

*

Slično se prije 120 godina govorilo i u Rijeci, kada je otvorena zgrada Hrvatskog narodnog kazališta Ivana plemenitog Zajca. Upraviteljica propagande i marketinga, Loredana Gašparović, ističe da će 2006. godina biti sva u znaku te obljetnice, a najaviti će je u veljači izvedbom Đakonde (La Gioconda):

''Ponchielliova Gioconda označiti će 120 godina zgrade današnjeg HNK u Rijeci. Dirigentica će biti Nada Matošević, a režiju ima Ozren Prohić. Naslovnu ulogu pjeva Olga Kaminska. To je događaj broj jedan za cijelu našu sezonu jer je baš posvećen 120. obljetnici. Gioconda i Aida su bile prve dvije predstave u tek otvorenoj zgradi u Rijeci, 3. listopada 1885. godine.''

I umjetnička Galerija Klovićevi dvori u Zagrebu već je u znaku iduće godine. Cijeli grad je oblijepljen plakatima poznatog Van Gogovog autoportreta jer se 3. ožujka otvara velika izložba ranog Mondriaana i ranog Van Goga. Ravnateljica, Vesna Kusin, najavljuje da će izazvati zanimanje cijele regije:

''Izložba Haške škole ranog Mondriaana i ranog Van Goga, predstaviti će dva velika umjetnika koja su proizašla iz Haške škole, ali se svaki razvio u drugom izražajnom pravcu. Mislim da je to jedna od izložbi koja će biti senzacija i u Zagrebu i u Hrvatskoj, ali i u široj regiji.''

*****

Prošla godina će ostati upamćena i po pokušaju da ponovo oživi rok ikona države koje više nema. Ali, pokazalo se da to ne ide. Ne ide ni kad je u pitanju legendarno Bijelo dugme. Vredelo je pokušati, makar zbog uzbuđenja u iščekivanju jedne stare dobro poznate ekipe. Ali, junski koncert na hipodromu Beograd pokazao je da su neke stvari zauvek prošlost. Pa i Bregovićeva ekipa.

''Jedni su ga previše pljuvali, a drugi previše uzdizali. Ipak, šta bi smo mi bez Bijelog dugmeta?''

Tako o Bijelom dugmetu govori rok publicista Dušan Vesić, koga mnogi predstavljaju kao čoveka koji najviše zna o nesumnjivo najvećoj i najznačajnijoj rock and roll grupi bivše Jugoslavije.

''Bijelo dugme je prva velika jugoslovenska euforija u pravom smislu. Oni su ono što je rock and roll po svojoj definiciji, nešto veliko, nešto spektakularno, puno svirke, puno efekata, puno intriga, afera. Bijelo dugme je prva jugoslovenska grupa koja je prodala 100 hiljada albuma. Za to vreme to je bio fenomenalni uspeh. Bijelo dugme je prva jugoslovenska grupa koja je snimala u Londonu. Tek od Dugmeta, jugo ploče počinju da zvuče dobro. Oni su prvi imali aferu s drogom. Sve je to sastavni deo rock and rolla. Bijelo dugme je ono što je nosio rock and roll u Jugoslaviji 30 godina. Jedna država se pamti po jednom vremenu, a Bijelo dugme je sigurno simbol bivše Jugoslavije. Nema priče o bivšoj Jugoslaviji bez priče o Bijelom dugmetu.''

Nestala je bivša Jugoslavija, a s njom i Bijelo dugme. Oni koji ga pamte često su se u narednih petnaestak godina podsećali na legendu o Dugmićima, a oni koji su dolazili, sa nevericom su slušali priče o njima. I jedni i drugi želeli su da ga ponovo čuju. Onda iznenada, u proleće ove godine, stiže najava njihovog ponovnog okupljanja koji će biti promovisan simbolično na tri velika koncerta u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Mnogi su se pitali kakvu je ambiciju nosio povratak Bijelog dugmeta. Goran Bregović, Zoran Redžić i Mladen Vojičić Tifa:

''Ambiciju da budemo zajedno. Ne da budemo zajedno kao Srbi, Muslimani i Hrvati, ali da budemo zajedno kao ljudska bića, kao što smo to i nas četvorica uradili u jednoj nemogućoj misiji. Kada smo zajedno, oko nečega što se zove muzika, onda to ima određenu toplinu. Taj isti motiv će imati i ljudi koji dođu na koncert. Muzika je prvi ljudski govor. Oko toga se okupljamo i lako se sporazumijevamo. Muzika je prvi ljudski jezik.''

''Tito i Bijelo dugme su obilježili jedan period koji je mnogima jako bitan i jako drag.''

''Ja sam veliki jugo nostalgičar. Ne govorim to da bih nekoga favorizovao, ali govorim o nekom lijepom vremenu koji sam doživio. Nisam bio opterećen ničim, niti sam bio ugrožen. Normalno da patim od klaustrofobije. Pod nogama sam imao tlo od Triglava do Đevđelije. Sada imam skučeni prostor. Bosnu i Hercegovinu neizmjerno volim, tamo sam rođen, tamo ću i da umrem, ali mi je toliko krivo što više nemam onaj osjećaj slobode, pripadnosti i druženja na pravi način, bez imalo straha zaspati bilo gdje.''

Onda je došao i taj dugo očekivani 28. jun. Beogradske ulice od ranog jutra bile su zatrpane rekama ljudi koje su se slivale ka hipodromu. Ne tako retke bosanske, hrvatske, makedonske i slovenačke registracije automobila podsetile su na vreme kada je bilo sasvim normalno da je glavni i najveći grad zajedničke države, bio i njihov grad. Posle koncerta ista slika. Ovog puta u suprotnom smeru, ali i u drugačijem raspoloženju. U muzičkom smislu, ali i nekom drugom, od Bijelog dugmeta ostala je samo uspomena, neubedljivi nastup, nimalo dostojan ogromnog interesovanja poklonika ovog benda i rekordne posete jednog rok koncerta zabeleženih na ovom prostoru. Uprkos ovoj činjenici, muzički novinar Petar Janjetović ipak napominje:

''Bez obzira na sve aspekte beogradskog koncerta Bijelog dugmeta vezane za loše ozvučenje, za ogroman broj razočaranih posetilaca koji nisu mogli u pravoj meri i u punom zvuku da učestvuju na događaju na kome su bili, ova tri koncerta Bijelog dugmeta, kada se podvuče crta, govore o jednoj ogromnoj količini optimizma koji postoji kod ljudi, koji su bez razmišljanja o tome odakle je bend, kog su nacionalnog sastava pevači i svirači, pohrlili da ih slušaju u sva ova tri grada u kojima su nastupili. Čitava ta jedna prilično retro priča je pozdravljala onu atmosferu da i dalje na prostoru bivše Jugoslavije postoji ogroman broj ljudi kod kojih nema loše asocijacije vezane za zemlju u kojoj su rođeni i odrastali. Nešto što je kolektivno sećanje naravno da može da se prelomi i kroz opus Bijelog dugmeta. Moj prijatelj i kolega, nemački novinar, bio je i na beogradskom i na zagrebačkom koncertu. Posle beogradskog koncerta je rekao - Ona zastava kojoj ste skinuli petokraku 1991. godine bi trebala da se obnovi i da se umesto te petokrake stavi jedno bijelo dugme -. Koliko god to emotivno zvučalo, mislim da je prilično bio u pravu, bar što se tiče ovog događaja koji je okupio više od 300 hiljada ljudi.''

*****

Crna Gora je ponudila regionu nekoliko projekata po kojim će ostati zapamćena. Naročito što neki od njih označavaju povratak stvaralaštvu u nekim oblastima koja su bila potpuno zamrla - film na primer. A jedna knjižara po imenu Karver je adresa koju posetioci iz susedstva neće sigurno zaobići, kao što ne zaobilaze Bajbuk, nađu li se u Sarajevu. A u Karveru zasigurno će potražiti knjigu koja je odnela jedinu regionalnu nagradu za književnost koja nosi ime Meše Selimovića.

Nakon petnaesto godišnje pauze u Crnoj Gori su za samo dvije godine snimljena tri filma. U 2004. godini to je bio film Opet pakujemo majmune, po tekstu Milice Piletić i u režiji Marije Perović, za koji se govorilo da je prvi ženski film u Crnoj Gori. A 2005. godinu obilježile su dvije premijere na herceg-novskom filmskom festivalu: film Nikole Vukčevića - Pogled sa Ajfelovog tornja, nastao po romanu Zagrepčanka, hrvatskog pisca Branislava Glumca i sa renomiranom ekipom glumaca iz regiona, te diplomski rad Željka Sošića - Imam nešto važno da vam kažem. Pogled sa Ajfelovog tornja prikazan je i na prestižnom Motovunskom festivalu, a oba filma prikazana su i na mnogobrojnim festivalima regiona. Jedan od najeminentnijih režisera bivše Jugoslavije, Branko Baletić, priča o tome da li su ovi filmovi, koji su urađeni uz ogromne teškoće, prije svega finansijske, nagovještaj novog filmskog talasa u Crnoj Gori, ili pojedinačni napori entuzijasta:

''Nadam se da je to znak kontinuiteta jer je ipak godinu dana prije toga snimljen film Marije Perović. Nisam siguran da i oni koji odlučuju o tome vide situaciju na isti način. Sredstva koja se namjenjuju kinematografiji iz godine u godinu se smanjuju. To je jedan loš znak. Ovo je bilo pomalo nategnuto, ali su se ipak pojavila tri relevantna filma mladih, školovanih ljudi. Mislim da je mnogo važno što se pojavilo troje mladih ljudi. Trebalo bi da postoji razumijevanje sredine, a u to nisam siguran, pošto je riječ o primarnoj raspodjeli sredstava, kulturi se daje izuzetno malo, a onda se od tog malog iznosa ne daje dovoljno za kinematografiju. Tu negdje je problem.''

Da li postoji opasnost da te mlade i talentovane ljude Crna Gora izgubi, obzirom da nemaju uslova da se ponovo upuste u projekte kao što su bili ovi njihovi?

''To ipak najviše zavisi od njih jer pretpostavljam da oni nemaju iluzija da će posle ovih uspjeha ići nešto lakše. Sve zavisi od njih.''

*

Prije sedam mjeseci, u starom prostoru pokraj Ribnice, gdje je dugo godina bilo sjedište KUD Stanko Dragojević, otvoren je izuzetan prostor kakav je nedostajao glavnom gadu Crne Gore, knjižara Karver. Direktor ove izuzetne knjižare, poznata glumica Varija Đukić, kaže da je inspiraciju dobila još prije nekoliko godina u Sarajevu:

''Obradovala me je i imponovala mi je sarajevska knjižara Bajbuk, kao i porijeklo takve ideje u takvom gradu poslije svih onih događanja, godina i decenija. Crna Gora inače ima jedan kapacitet koji je najviše komunikativni.''

Pokazalo se da je to upravo falilo Podgorici:

''To je zaista falilo Podgorici jer Podgorica postaje jedan zanimljiv prostor.''

Mnogo više od same kupovine knjiga taj prostor znači i društvenom i kulturnom životu Crne Gore:

''Prostor je postao stjecište onoga što je bila promocija i prevedene literature i izdavača i autora i filmova. Nedostaju bioskopi i prava na prikazivanje filmova. Sve to je mnogo značajnije nego što je sama ponuda knjige u samoj knjižari. Meni se to činilo kao neiscrpno vrelo. Imali smo promociju nekoliko izdavača koji su van Crne Gore, promociju Bajbuka, promociju VBZ-a, hrvatskog izdavača i nekoliko naslova. Imali smo i promociju Grupe 99, kao i njihov nastup. Za sedam mjeseci, u okviru rada knjižare Karver, svake nedjelje su bila barem po dva programa.''

*

Crnogorska kultura pamtiće 2005. godinu i po uspjehu mladih crnogorskih slikara na Venecijanskom bijenalu, po nekoliko dobrih koncerata, kao što je i izvođenje Karmine Burane u crnogorskom Narodnom pozorištu. Ali ono što smo izabrali kao izuzetan uspjeh, svakako je prestižna bosansko-hercegovačka književna nagrada Meša Selimović za mladog crnogorskog pisca Ognjena Spahića, za roman Hansenova djeca. To je na neki način i potvrda novog talasa crnogorskih književnika koji su, prema sudu kritike regiona, među najboljim književnim imenima na Balkanu. Pisac Balša Brković o Spahićevoj nagradi kaže:

''To je nagrada koja se dodjeljuje za najbolji roman na prostoru zajedničkog jezika, lingvistički istog ali četvero imenog. Njen pravi značaj se može shvatiti tek kada se ima svijest o tom kontekstu, o jednom jakom književnom kontekstu u čijoj su konkurenciji bili i sjajni pisci iz hrvatske, srpske i bosanske književnosti. U tom smislu mislim da je to nešto značajno, ne samo za Ognjena Spahića, kao jednog sjajnog mladog pisca, već i za ovu cijelu novu crnogorsku književnost, tu jednu novu scenu koja svjedoči i to da ova nagrada ima sve jači regionalni odjek. I sami znate da mnogi odista ozbiljni relevantni kritičari baš u superlativima govore o tim novim književnim vjetrovima kada je riječ o Crnoj Gori.''

*****

Sarajevo sa svojim MESS-om i filmskim festivalom, odavno je postalo mesto okupljanja onih koji nemaju zašto da se stide posle ratnih devedesetih. Režiser Dino Mustafić, za koga je lično 2005. godina značila stvaralački iskorak u susedstvo, bira za događaj godine predstave kojim je otvoren i zatvoren MESS, Hamlet, beogradsko-budvanski i Hamlet, tuzlansko-sarajevski. Oba su uz onaj treći, brionski, regionalni projekti i po izvođačima, ali i po finansijerima, što je novina. Počinju i pozorišne predstave da se finansiraju, čak i iz budžeta nekoliko država.

Čini li ti se prihvatljiva činjenica kako je, između mnogih drugih vrhunskih kulturnih događaja, publika u samo nekoliko dana razmaka vidjela dva Hamleta, dva posve različita čitanja Šekspira?

''Meni je zanimljivo to povezivanje, objedinjavanje i reintegriranje kulturnog prostora ex Jugoslavije u kreativnim, stvaralačkim i produkcijskim snagama. Mislim da su kao rezultat toga bila dva zanimljiva Hamleta. Onaj prvi, beogradski, je imao jedno snažno političko očitavanje i konotiranje, koje nas je podsjetilo na blisku prošlost i na opterećenje balkanskih naroda koji žive u dimenziji prošlosti u kojoj sablasti i aveti prošlosti guše i ne daju nam mogućnost da idemo naprijed. Sarajevski Hamlet je bio jedan vrlo uznemiren Hamlet koji je smješten na Osmanskom dvoru, koji je imao druge mirise i boje, druge linije. Mislim da su oba Hamleta pokazala da nisu slučajno reditelji na Balkanu potražili odgovore na neka pitanja koja nas muče upravo na tretiranju klasike. Ove godine je bio i brionski Hamlet. Taj Hamlet je takođe bila jedna umjetnička koprodukcija u kojoj su učestvovali i bosansko-hercegovački glumci.''

Naplavine bliske prošlosti su inspirisale na estetsko preispitivanje pojmova osvete, pravde, pravičnosti, nasilja i odgovora na njega, diktature, demokratije, na sve pozicije modernog čovjeka.

''Mislim da je Šekspir, kao pisac i tragičar, bio inspirisan iscrpljujuće dugim ratovima, nepokoran u svojim kontekstima i značenjima. Možda nam ne može dati odgovor, ali nas može gurnuti u razmišljanja gdje to sve vodi.''

Kažu kako nema glumca koji nije poželio igrati Hamleta. Da li je isto i sa rediteljima?

''Mislim da svakog reditelja u jednom momentu dozove neki tekst i da su vjerovatno još bolji sagovornici reditelji koji su ove godine radili Hamleta. Činjenica je da su reditelji sva tri Hamleta, reditelji različite generacijske dobi. Očito da Šekspir inspiriše sve generacijske dobi i očito da je on pisac kroz kojeg reditelji preispituju svoju zrelost i odnose prema svijetu.''

Najavio si da ćeš se distancirati od nekih obaveza prema ovdašnjem pozorištu i da ćeš krenuti u jednu jugoslovensku turneju:

''Upravo se nalazim na Cetinju gdje je bila izvedena premijera u Kraljevskom pozorištu Zetski dom. Radio sam predstavu Hanibal Podzemni, bugarskog dramskog pisca Hrista Bojčeva. To je jedna balkanska bajka o tranziciji, vrlo duhovita i ironična politička satira. Još uvijek sređujem dojmove. Treba da se uputim ka Sarajevu. Već u januaru ću raditi u Narodnom kazalištu u Splitu. To je moj izbor jer poslije dužeg niza godina na nekoliko poziva sam morao da odgovorim. Mislim da i ovo što sam radio na Cetinju, gdje je naslovnu ulogu igrao mladi albanski glumac Alban Ukaj, koji je završio Akademiju u Sarajevu, a rodom je iz Prištine, kao i Dragan Jovičić iz Sarajeva i glumci iz Podgorice, dramaturg je bio Božidar Koprivica iz Beograda govori u prilog tome da je pozorište na neki način srušilo sve one barijere koje su nam silom nametane proteklih godina. Po prvi put mogu da kažem da se nakon deset godina osjećam da su svi oni normalni dobili rat.''
XS
SM
MD
LG