Hrvati zabrinutiji radi Krškog nego zbog Fukushime

U Hrvatskoj se proteklih dana s pojačanom pozornošću pratila vijest o kvaru u nuklearnoj elektrani Krško, udaljenoj samo 30-tak kilometara od Zagreba. Nuklearka je bila izvan pogona punih sedam dana, od 23. do 30 ožujka. Ustanovljeno je i otklonjeno više kvarova, štete se još zbrajaju, a u Krškom tvrde da štetnog utjecaja na ljude i okoliš nije bilo.

Da nije aktualne nuklearne katastrofe u Japanu, prošlotjedni kvar i zaustavljanje nuklearke Krško prošao bi bez većeg odjeka u hrvatskoj javnosti, kao i mnogo puta do sada, ali ovako, svaka se vijest pratila s pojačanom pozornošću:

„Baš sam jutros čula da je opet u pogonu. Nisam nikada razmišljala da je opasna, jedino ako u Zagreb ne udari potres, kako govore.“

„Krško je preblizu, to je potencijalno velika opasnost. Koliko će oni uspjeti kontrolirati sve te nepredviđene situacije, to ne znaju ni oni, kao što nisu znali ni Japanci, koji su itekako tehnološki savršeniji od nas.“

„Navikli smo živjeti s tim. Pa, ak’ moramo otići k vragu, nek’ idemo.“

Ali, ipak je lakše sa umirujućim vijestima stručnjaka iz Krškog.

„U elektrani se nije dogodio nikakav značajniji kvar. Ispali smo iz pogona radi smetnje na elektro-energetskom sistemu. U elektrani smo pri tome iskoristili zaustavu za neke popravke. Nažalost, ipak smo potrošili sedam dana za ponovni start elektrane. Nije to ništa strašno, što bi bilo opasno za okoliš, niti se to nije kod nas događalo“, kaže tehnički direktor Nuklearne elektrane Krško, Predrag Širola.

Austrija prijeti vetom

Nuklearna elektrana Krško počela je s radom 1981. godine i prva je nuklearka zapadnog tipa u bivšim socijalističkim državama. Gradio ju je američki Westinghouse, a zajednički financirale Hrvatska i Slovenija, svaka s pravom na 50% proizvedene električne energije.

Nakon incidenta u Japanu, a i najnovijeg kvara u elektrani Krško, osnaženi su zahtjevi za njezinim zatvaranjem, prije svega od strane slovenskih aktivista Greenpeaca, ali i iz susjedne Austrije.

Austrijski oporbeni čelnici prijete čak ulaganjem veta za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, ukoliko bi Hrvatska ustrajala na održavanju rada nuklearke, iako elektrana u Sloveniji i samoj Sloveniji nije „smetala“ za ulazak u Europu.

Osobno se oglasio slovenski premijer Borut Pahor i poručio da Slovenija ne može bez nuklearne energije, da je Krško sigurno i da nesreća u Japanu neće imati za posljedicu njezino prijevremeno zatvaranje.

Tehnički direktor Krškog, Predrag Širola, naglašava da nuklearka Krško spada u prvu četvrtinu najsigurnijih nuklearnih elektrana u svijetu.

„Početni životni vijek elektrane je početno bio predviđen na 40

Zanemarljive količine radioaktivnih čestica u Srbiji

godina, računajući od 1983., a to znači do 2023. godine. Budući da smo ugrađivali puno nove opreme, u skladu sa industrijskim standardima, mi smo cijelo vrijeme dizali i poboljšavali stanje elektrane. Prošle godine smo izdali zahtjev za produženje životnog vijeka elektrane i računamo da ćemo još radit dvadeset godina nakon 2023.“, navodi Širola.

Nuklearni stručnjak iz Krškog tvrdi da je slovensko-hrvatska nuklearka vrlo sigurna i u slučaju potresa:

„Projektne osnove elektrane su bazirane na ubrzanju na tlu i u našem slučaju iznosi 0,3 G. To je standard koji je najviši u Europi. Po tim standardima, naša elektrana je zasigurno najčvršća u Europi.“

Sigurnost od zemljotresa i cunamija

Akademik Vladimir Paar podsjeća na tri dosad najveća nuklearna incidenata - u američkoj nuklearki „Otok 3 milje“, Černobil i najnoviji u Japanu. Nakon sve tri katastrofe, danas je taj znanstvenik puno skeptičniji prema nuklearkama, nego li 80-tih, kad je zagovarao nuklearnu energiju, iako je, kaže, i tada tvrdio da su nuklearne centrale najčišće i „najbezazlenije“ , ali samo dok su pod apsolutnom kontrolom.

„Mene ozbiljno zabrinjava, u prvom redu mogućnost terorističkog napada ili sabotaže, ali i mogućnost neke prirodne katastrofe ili tehničkog kvara. Prema tome, u ovom trenutku zaista je teško reći da sigurno neće doći do katastrofe“, smatra akademik Paar.

Doktor Tonči Tadić, atomski fizičar iz Instituta „Ruđer Bošković”, slaže se sa stručnjacima iz Krškog samo u dvije nepobitne činjenice:

„Da se u Krškom nikada neće dogoditi potres magnitude 9. Krško je projektiran za potres magnitude 9. I drugo, da na Savi nikada neće biti cunamija.“

Hrvatskoj javnosti su proteklih dana slane umirujuće poruke i iz najbliže mađarske nuklearke u mjestašcu Paks, na Dunavu, stotinjak kilometara zračne linije sjeverno od Osijeka, koja će raditi najmanje do 2037. godine.

No, mnogi stručnjaci upozoravaju, ne samo na moguće kvarove u centralama, već i golemi problem zbrinjavanja nuklearnog otpada, o čemu govori i doktor Tadić, vezano uz slovenske planove izgradnje novog nuklearnog bloka - Krško 2:

„Praviti toliku frku oko toga gdje će biti drugi blok nuklearke, a da nikoga apsolutno nije briga gdje će biti odlagalište nuklearnog otpada izvan kruga nuklearke - to je doista zabrinjavajuće. Ta lokacija neće biti u krugu nuklearke, nego može biti, primjerice, u slivu rijeke Save, a to je praktično cijela Slovenija. I možete biti sigurni da neće biti nigdje drugdje, nego nizvodno od Ljubljane, ako je moguće što bliže Zagrebu, odnosno našoj granici“, kaže doktor Tadić.

Zajedničko zbrinjavanje otpada

Prema sporazumu „pola-pola“, Slovenija i Hrvatska su dužne jednako sudjelovati i u zbrinjavanju srednje i nisko-radioaktivnog otpada iz nuklearke Krško. Hoće li Hrvatska svoju „polovicu brige“ isplatiti Sloveniji u novcu ili će sama graditi deponiju negdje u Hrvatskoj, još nije odlučeno. Najčešće spominjanja lokacija je Trgovska gora u općini Dvor, čemu se protive zeleni i lokalno stanovništvo.

„Trenutni status sa nisko i srednje aktivnim odlagalištem je to da Slovenija ima lokaciju. Ono je u području Krško – Brežice. Hrvatska mora, budući da se obvezala da će preuzeti dio toga, ili, uložiti novce u slovensko odlagalište, da oni preuzmu i svoj i naš dio otpada, ili se mora pobrinuti za to na svom teritoriju, ili mora na neki način platiti nekom da to uzme. Od te tri opcije, ja bih se najviše zalagao za opciju da mi to zbrinemo na svom teritoriju. Budući da se radi o nečemu što je neškodljivo za okoliš, naša industrija može napraviti takvo odlagalište. To je relativno velika količina love, koja bi na taj način ostala u ovoj zemlji i lokalnoj zajednici, a ne bi otišla negdje drugo. Moći će služiti i za drugi radioaktivni otpad, koji proizvode bolnice i industrija. Ova zemlja, u ovom trenutku, nema ni na koji način razumno riješeno to pitanje", ocjenjuje stručnjak za nuklearnu sigurnost sa zagrebačkog fakulteta Elektrotehnike i računarstva i član Hrvatskog nuklearnog društva, doktor Davor Grgić.

Doktor Grgić je zagovornik nuklearne energije. Tragedija u Japanu ga nije uplašila i smatra da bi Hrvatska trebala izgraditi vlastitu nuklearku, bilo na Dunavu ili nekoj drugoj lokaciji.

„Nuklearna elektrana uvijek može biti izvor stanovitoga rizika i tako se treba ponašati. To znači, svaku novu spoznaju, koja se dogodi, a poslije ovoga u Fokušimi će sigurno biti novih spoznaja, mi moramo pokušati ugraditi u sustav sigurnosti nuklearne elektrane“, kaže doktor Grgić.

„Nuklearka, dok je uredu, je apsolutno najbezazlenija zgrada koja postoji, možete tamo staviti kolica sa bebom. Problem je što je unutra i što će biti kada se to jednog dana počne taliti, kao što se tali“, navodi novinarka Hrvatske televizije, Branka Šeparović, koja je godinama pratila to područje.

Ako Slovenija doista krene u gradnju nove nuklearne elektrane, akademik Vladimir Paar predlaže da to ne bude u Krškom, već 20-tak kilometara uzvodno od Ljubljane. A ako se, unatoč svemu, i Hrvatska odluči za svoju nuklearku, da to bude na Dunavu, gdje već postoje mađarske nuklearne centrale, u svakom slučaju, dalje od Zagreba.

„Jasno je da nam od Japana ne prijeti opasnost. Ne trebamo se bojati radioaktivnosti koja će nam doći iz Japana jer ona je jako razrijeđena. Međutim, ovo sa Krškom je osjetljivija stvar jer vidite, po katastrofi japanske elektrane, da su oni odmah iselili stanovništvo na udaljenost 20 kilometara. Sada ih iseljavaju na udaljenost 30 kilometara. Recimo da se dogodi neka katastrofa u Krškom, trebalo bi iseliti Zagreb, što bi bila katastrofa, i ekonomska i logistička i svaka za hrvatski narod. Sad je pitanje, ako su Japanci pogriješili u predviđanju šta koja jačina potresa i cunamija može izazvati, da li mi možemo biti sigurni da su druge elektrane u svijetu dovoljno vodile računa o tome?“, postavlja pitanje akademik Paar.

Nema 100-postotne predvidivosti. Srećom, kaže akademik Paar, ni radijacija iz Černobila nije na ovim prostorima prekoračila onu prirodnu.

„Tu nije bila sasvim jasna situacija jer černobilski nuklearni reaktor nije bio isključivo civilni reaktor za proizvodnju električne energije, nego je on ujedno bio i vojni reaktor. On je služio i za proizvodnju nuklearnog eksploziva. A da bi se nuklearni eksploziv dobio u reaktoru, treba često vaditi šipke i uklanjati plutonij, koji je zapravo eksploziv za atomsku bombu. Može biti da je tamo bio pokus sa nekim ciljevima vojnih istraživanja?! I vidite, opet je zatajilo hlađenje“, podsjeća Paar.

Ni novinarku Šeparović ne brine niski i srednje aktivni nuklearni otpad. Podsjeća da je Švicarske razvila odličan biznis sa njegovim skladištenjem u svojim granitnim stijenama, ali itekako je brine istrošeno nuklearno gorivo, famozne visoko-radioaktivne šipke, o kojima govori i akademik Paar . I ona postavlja pitanje korištenja tih šipki u vojne svrhe.

„Ono što mi nismo uspjeli nikada u Jugoslaviji saznati, u vrijeme kad je Hrvatska bila „pola:pola” sa Slovenijom, je to gdje ide glavni otpad. To zapravo nije otpad, već su to šipke, koje se zovu isluženo gorivo, a one su zapravo cilj cijele elektrane. To je gorivo za nuklearno oružje, koje negdje ide. Nikada nismo uspjeli saznati, kad se to vadi, kojim se to putem vozi, kakvo je osiguranje, koliki se novci zarađuju, zapravo nismo nikada osudili taj strašan zločin, jer svako oružje koje neko proizvede, je zapravo predumišljaj zločina. Jedanput će ta bomba negdje pasti“, kaže Branka Šeparović.

Većinu slučajno zaustavljenih Zagrepčana, barem prema našoj anketi, japanska radijacija kao da uopće ne plaši:

„Ne, što mora biti – mora. Ne opterećujem se tim jer ako oni mogu živjeti tamo sa tim, što mi ovako daleko ne bi mogli živjeti? Šta se opterećivati, i ovako imamo dosta opterećenja sami sa sobom.“

„Nema se para, a to mi je veća briga, nego radijacija. Posao, Vlada ova smotana, a radijacija je ispod parketa doma. Ne možemo utjecati na to. Uopće mi se neda razbijati glavu sa tim.“