Andreja Saharova, rođenog ovog mjeseca prije 100 godina, danas se najviše pamti kao jednog od najistaknutijih zagovornika ljudskih prava 20. vijeka, dobitnika Nobelove nagrade za mir zbog otvorenog protivljenja najmračnijim totalitarnim impulsima Sovjetskog Saveza. Ali on je takođe bio sukobljeni "otac sovjetske hidrogenske bombe" i pomogao je ubrzati trku u naoružanju koja je čovječanstvo ostavila na ivici uništenja.
Evo slikovitog prikaza, koristeći fotografije iz arhiva Saharova i drugih izvora, kako je ovaj briljantni i odani fizičar iz SSSR-a na kraju postao njen najjači i najslavniji glas moralnog neslaganja.
Saharov je rođen u Moskvi 21. maja 1921. godine u porodici koja je bila čvrsto uspostavljena kao dio gradske inteligencije.
Kao i većina njegove generacije rođene neposredno nakon boljševičke revolucije, mladi Saharov bio je od malih nogu prožet komunističkim idejama, poput socijalne jednakosti i pravde.
Ali njegov rani život kod kuće također je imao glavnu ulogu u oblikovanju čovjeka koji je trebao postati.
Njegov otac, Dmitrij, bio je cijenjeni učitelj fizike i napisao je popularne udžbenike o toj temi.
Vjeruje se da je ovaj principijelan i kulturan čovjek s humanitarnim izgledima imao dubok uticaj na intelektualni razvoj svog sina.
Ali njegova majka koja je išla u crkvu Jekaterina i baka po ocu Marija Petrovna takođe su imale veliki uticaj.
Osim "mongolskog odbacivanja mojih očiju", Saharov će im naknadno priznati da mu je zaveštao "nešto od mog karaktera ... određenu tvrdoglavost, kao i nespretnost u ophođenju s ljudima koji su me mučili veći dio mog života".
Neobično za to vrijeme, otac ga je školovao u kući i čini se da je to iskustvo bilo korisno za njegovo obrazovanje. Njegov izuzetan naučni potencijal prepoznat je ubrzo nakon što je konačno počeo pohađati formalnu nastavu 1933. godine sa 12 godina. Pet godina kasnije, primljen je na fizički odsjek Moskovskog državnog univerziteta.
Bilo je turbulentno vrijeme za biti na fakultetu. Iako je neuspjeli liječnički pregled značio da nije pozvan u borbu kada je Njemačka napala Sovjetski Savez 1941. godine, Saharov bi bio svjedok uništenja koji je sukob izazvao njegovoj zemlji, jer su vlasti i njega i druge studente redovno pripremale za pomoć tokom vazdušnih napadia, pomoć u gašenju požara, kao i utovar i istovar zaliha.
On i njegovi školski drugovi na kraju su završili studije u Turkmenistanu, nakon što su evakuisani u Aškabad (sadašnji Ašhabat) kasnije iste godine. Saharov je s odličjem diplomirao na brzom programu 1942. godine.
Po završetku kurseva, Saharov je prekinuo daljnje studije kako bi pomogao u ratnim naporima. Završio je na rutinskom naučnom radu u pogonu za municiju u Uljanovsku.
Uprkos prirodi ovih zadataka, kasnije je rekao da je ipak uspio napraviti "niz izuma na polju kontrole proizvodnje".
Takođe je proveo puno svog slobodnog vremena pišući akademske članke o teorijskoj fizici.
Iako nikada nisu objavljeni, rekao je da mu je proces pisanja dao "samopouzdanje toliko bitno za svakog istraživača".
Takođe je u Uljanovsku Saharov upoznao svoju prvu suprugu Klavdiju Vihirevu, koja je radila u istoj fabrici kao laboratorijski tehničar.
Vjenčali su se 1943. godine i imali troje djece. Par će ostati zajedno do Klavdijine prerane smrti od raka 1969. godine.
1945., s završetkom rata, na kraju se vratio u Moskvu da studira na prestižnom FIAN institutu za fiziku, pod paskom Igora Tamma.
Poznati naučnik koji će kasnije dobiti Nobelovu nagradu za fiziku, stariji čovjek koji se smatra glavnim uticajem na Saharova, nije mogao biti impresioniran Tammovom akademskom perspektivom, koja je isticala visoku razinu profesionalnosti i moralnih standarda u istraživanju.
Čini se da je poštovanje bilo obostrano, a Tamm je jednom primijetio da njegov mladi student "sve svoje intelektualne napore koncentriše na fiziku".
Iako se čini da je Saharov s oduševljenjem prihvatio strogoću odabrane discipline, kasnije je ispričao kako je osjećao rane uznemirenosti zbog posla koji je radio kad je čuo vijest o prvoj atomskoj bombi bačenoj na Hirošimu u augustu 1945. godine.
"Bio sam toliko zapanjen da su mi koljena praktično pokleknula. Nije moglo biti sumnje da su se moja sudbina i sudbina mnogih drugih, možda cijelog svijeta, promijenile preko noći", rekao je. "Nešto novo i strašno ušlo je u naš život, proizvod najveće nauke, discipline koju sam poštovao".
'Veličina zadatka'
Uprkos ranim sumnjama u smjeru u kojem se kretalo njegovo polje studija, trebalo mu je samo dvije godine da završi doktorat iz fizike čestica 1947. godine i brzo je pristao pridružiti se svom mentoru godinu dana kasnije kada je Tamm postavljen na čelo tima istraživača koji su imali zadatak da projektuju sovjetski termonuklearni uređaj.
U početku se Saharov marljivo primjenjivao na razvoj oružja. "Svi smo bili uvjereni da je ovo djelo od vitalnog značaja za ravnotežu snaga u svijetu", rekao je. "I bili smo fascinirani veličinom zadatka".
Mnoge ideje koje je Saharov smislio za vrijeme svog boravka u nuklearnom istraživačkom pogonu u "tajnom gradu" Sarov smatrale su se ključnim za razvoj prve "prave" hidrogenske bombe u SAD-u, koja je aktivirana u augustu 1955. godine.
Sovjeti su Saharovljev naučni rad dobro nagradili. Postao je najmlađa osoba koja je primljena u sovjetsku akademiju nauka sa samo 32 godine. Također je osvojio mnoštvo socijalističkih nagrada i dobio je iste privilegije kao boljševička elita, iako je pristojno odbio da se pridruži Komunističkoj partiji.
Međutim, uprkos svom uspjehu, Saharov je kasnije rekao da "postaje sve svjesniji moralnih problema svojstvenih ovom djelu".
Sve više progonjen razornom snagom oružja koje je pomogao u razvoju, Saharov se oštro usprotivio nadzemnom testiranju nuklearnog naoružanja nakon što je izračunao da će padavine na kraju prouzrokovati hiljade smrtnih slučajeva generacijama.
"Udaljene posljedice radioaktivnog ugljika ne umanjuju moralnu odgovornost prema budućim žrtvama", rekao je. "Samo krajnji nedostatak mašte može dopustiti da se ignorira patnja koja se javlja izvan pogleda".
Možda jedan od najvažnijih događaja koji je imao utjecaja na intelektualnu evoluciju Saharova dogodio se razvojem takozvane Car Bombe, Careve Bombe. Iako su ga mučile sumnje u mudrost izrade takvog oružja, Saharov je napustio partijsku liniju i pomogao da se testira ono što se i dalje smatra najmoćnijim uređajem ikad aktiviranim.
Ako bi Saharov mislio da će uspješno lansiranje oružja koje je ispustilo deset puta veću količinu eksploziva od Drugog svjetskog rata 1962. godine zadovoljiti entuzijazam sovjetskih vlasti za sve snažnijim oružjem, bio bi gorko razočaran.
POGLEDAJTE: Deklasificirani snimak Car Bombe koji je 2020. objavila ruska državna agencija za atomsku energiju Rosatom, u znak obilježavanja 75. godišnjice nuklearne industrije u zemlji:
Propagandna vrijednost uspješnog testiranja takvih uređaja bila je preveliko iskušenje. Uprkos napornim prigovorima Saharova, sovjetski lider Nikita Hruščov naredio je tehnički nepotrebnu detonaciju još jedne megatonske bombe samo nekoliko mjeseci kasnije.
To je bila kap koja je prelila čašu strpljenja Saharova sa sovjetskim režimom.
"Počinjen je užasan zločin i nisam ga mogao spriječiti!" on je rekao. "Obuzeo me osjećaj nemoći, nepodnošljive gorčine, srama i poniženja. Spustio sam lice na stol i zaplakao. Ovo je bila vjerovatno najstrašnija lekcija u mom životu: ne možete sjediti na dvije stolice".
Činilo se da je Hruščovljeva izdaja potaknula Saharova da još više podstakne kraj atmosferskih ispitivanja nuklearnog oružja. Zaslužan je za veliku ulogu u konačnom ubjeđivanju Sovjeta za djelimičnu zabranu 1963. godine.
Takođe je postao mnogo otvoreniji glas neslaganja unutar sovjetske birokratije, predstavljajući odbranu progonjenih pojedinaca i dodajući svoje ime pozivima za veću zaštitu ljudskih prava.
1968. konačno je prekinuo svoj sve nelagodniji odnos s režimom kojem je nekada tako marljivo služio kad su se pojavile samizdatske kopije eseja koji je napisao pod naslovom: Razmišljanja o napretku, mirnom suživotu i intelektualnoj slobodi.
Ubrzo se uputio na Zapad i objavljen u The New York Timesu, izazvavši popriličnu pomutnju sa svojim strasnim pozivom da se čitavo čovječanstvo zajednički uhvati u koštac s "teškim pogibeljima" s kojima se suočilo, poput nuklearne i ekološke katastrofe.
Prirodno, nomenklatura nije blagonaklono prihvatila nekoga za koga je smatrala da je jedan od njihovih, oštro kritizirajući represiju nad neistomišljenicima, istovremeno pozivajući na univerzalno usvajanje demokratičnijeg socijalizma koji poštuje ljudska prava svakog pojedinca.
Saharov je brzo uklonjen iz svih vojnih programa i "oslobođen" elitnih privilegija koje je uživao.
U narednih nekoliko godina, sa svojim naučnim radom ograničenim na proučavanje fundamentalne fizike, postao je sve više usredsređen na politički aktivizam, izlazeći javno u znak podrške ljudskim pravima i drugim uzrocima, što je mnogo razljutilo moskovske vlasti.
Dok je prisustvovao suđenju aktivistima za prava 1970. godine, upoznao je Jelenu Bonner, kolegicu disidenticu s kojom je odmah uspostavio vezu. Na kraju bi se vjenčali dvije godine kasnije i ostali zajedno do Saharovljeve smrti.
Iako je Saharovljeva zvijezda možda slabila u Moskvi, uskoro je trebao postati domaćin na Zapadu i jedan od najvidljivijih i najglasnijih sovjetskih disidenata.
On i Bonnerov neumorni rad na ljudskim pravima ubrzo su uspostavili par kao žarište opozicije režimu, a njihov moskovski stan i dača postali su faktički klirinške kuće za grupe za zaštitu prava.
Iako su vlasti rutinski pokupile druge neistomišljenike ili ih natjerale u progonstvo, status Saharova kao proslavljenog državnog naučnika pomogao je da on i njegova supruga ostanu slobodni da pišu i daju intervjue stranim dopisnicima, iako su se rutinski suočavali s uznemiravanjem KGB-a i denuncijacijama u štampi.
Kada je Saharov, naglo rastući ugled "glasnogovornika savjesti čovječanstva" vidio da mu je 1975. dodijeljena Nobelova nagrada za mir, Sovjeti su bili toliko iznervirani da su mu odbili dozvolu da otputuje u Oslo kako bi primio priznanje.
Na sreću, Bonner je u to vrijeme bila smještena u inozemstvu na operaciji oka u Italiji i prihvatila je tu čast u njegovo ime.
U svom govoru o prihvaćanju, koji je Bonner pročitala u Norveškoj, izrazio je "nadu u konačnu pobjedu principa mira i ljudskih prava".
Donekle naglašeno, nagradu je posvetio i drugim neistomišljenicima, rekavši da će njegovu nagradu "podijeliti svi zatvorenici savjesti u Sovjetskom Savezu i drugim zemljama Istočne Evrope, kao i svi oni koji se bore za njihovo oslobođenje".
Iako mu je međunarodna reputacija nobelovca pružala određenu zaštitu od progona, Saharovljeve disidentske aktivnosti na kraju su istrošile strpljenje Moskve kada je javno osudio sovjetsku invaziju na Afganistan 1979. godine i podržao bojkot Olimpijskih igara u Moskvi.
Početkom 1980. vlasti su ga otele s moskovskih ulica i protjerale bez suđenja u grad Gorki, oko 400 kilometara istočno od glavnog grada. Bonner je spakiran da mu se pridruži u internom progonstvu četiri godine kasnije.
Ako su Sovjeti mislili da će taj potez ušutkati Saharova, jako su se prevarili. Ubrzo je postao vodeća stvar, jer su zapadni učenjaci vodili kampanju u međunarodnim medijima u njegovo ime.
Brojni protesti štrajka glađu pomogli su učvrstiti njegov status u inostranstvu kao simbol opozicije. Kaže se da su mnogi unutar komunističke elite takođe bili pod uticajem principijelnog stava koji je zauzimao.
Kako je sve otvorenija atmosfera ere perestrojke brzo poprimala zamah, Saharovljevi radovi su bili presudni u pružanju intelektualnog okvira za reformski pokret.
Kako je politika glasnosti sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova počela poprimati maha, Saharov je na kraju pušten na slobodu u decembru 1986. godine i vratio se u Moskvu usred pompe.
Da se politbiro nadao da će Saharovljeva sloboda pomoći pridavanju legitimiteta reformama koje su pokušavali provesti, on se sam nastavio neumorno zalagati za veću transformaciju, čak i uputivši poziv za puštanje ostalih političkih zatvorenika nedugo nakon trijumfalnog povratka u glavni grad.
Uprkos narušenom zdravlju, Saharov je narednih nekoliko godina neumorno radio na novim promjenama, iskorištavajući veću klimu otvorenosti kako bi bio izabran u Kongres narodnih poslanika, gdje je neprestano zagovarao ustavnu reformu i kraj monopolu Komunističke partije na snazi.
U to doba, on i Bonner bili su najprepoznatljivija lica sovjetske opozicije, kako kod kuće, tako i u inostranstvu.
Njihov status slavne osobe omogućio je Saharovu da otputuje izvan zemlje kako bi pomogao da se prikupi međunarodna podrška za veće reforme u SAD-u. Imao je pažnju brojnih svjetskih lidera i uticajnih osoba.
Međutim, ovaj kasni nalet aktivnosti uzeo je danak i iznenada je umro od zatajenja srca u decembru 1989. godine, samo tri godine nakon puštanja iz internog progonstva.
Iako je živio dovoljno dugo da vidi pad Berlinskog zida, Saharovljeva tragična propast vjerojatno je nastupila baš kad je njegovoj zemlji bio najpotrebniji.
"Moralni simbol"
Prvi postkomunistički predsjednik Čehoslovačke, bivši disident Vaclav Havel, možda je uhvatio prevladavajuće raspoloženje kad je novinarima rekao da je "prava tragedija za Sovjetski Savez što je Saharov umro, jer bi u protivnom vrlo brzo mogao tamo postati predsjednik".
Izvor je beskrajnih špekulacija o tome šta bi se moglo dogoditi da je čovjek koji je Havel u to vrijeme opisao kao "jedinu integrirajuću ličnost" u SSSR-u, doživio njen kolaps.
Svakako, verzija njegove zemlje koja je nastala iz ruševina Sovjetskog Saveza daleko je od "otvorenog pluralističkog društva s bezuslovnim poštovanjem osnovnih građanskih i političkih ljudskih prava" koju je on zamislio.
Ali ideali koje je zagovarao još uvijek imaju glas u mnogim dijelovima svijeta, ne samo u savremenoj Rusiji. Organizacije za zaštitu prava poput Memorijala i Moskovske helsinške grupe, koje je odigrao ključnu ulogu u uspostavljanju, i danas su jednako važne kao i decenijama unazad.
Njegovo nasljeđe takođe živi u obliku Nagrade Saharov za slobodu misli, prestižne nagrade koju je s njegovim blagoslovom ustanovio Evropski parlament 1988. godine u čast pojedinaca i organizacija koji brane ljudska prava i temeljne slobode.
Nije iznenađujuće što se lista dobitnika nagrade Saharov čita kao počasna lista zbog savjesnog razilaženja, uključujući ljude iz Južne Afrike Nelsona Mandelu, pakistansku aktivistkinju za obrazovanje Malala Yousafzai, Memorial, ukrajinskog filmaša Oleha Sentsova i trenutni protestni pokret u Bjelorusiji.
U vrijeme kada "autoritarni režimi i populističke snage podrivaju temeljne slobode i dovode u pitanje načelo ljudskih prava", kaže predsjednik Evropskog parlamenta David Maria Sassoli, "moralni simbol koji predstavlja Andrej Saharov predstavlja izvor inspiracije za sve one koji se bore za demokratske principi".
- Priredila Elvisa Tatlić
Facebook Forum