Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Green: Nadmoć bijele rase, novo poglavlje islamofobije


Todd Green

Islamofobija je danas na najgorem nivou u modernoj istoriji, kaže u intervjuu za RSE stručnjak za islamofobiju, dr. Todd Green (Tod Grin), profesor religije na Luther koledžu u Ajovi u SAD-u, koji je radio kao savjetnik u State Departmentu u administraciji predsjednika Baracka Obame, a kratko i u aktuelnoj.

"Nadam se da ne može biti gore, ali svi trendovi ukazuju da će biti gore prije nego što bude bolje", kaže Green, koji je autor dvije knjige o islamofobiji: "Strah od islama: Uvod u islamofobiju na Zapadu" (The Fear of Islam: An Introduction to Islamophobia in the West) i Pretpostavljena krivica: Zašto ne treba da tražimo od muslimana da osuđuju terorizam” (Presumed Guilty: Why We Shouldn’t Ask Muslims to Condemn Terrorism). On smatra da bi islamofobiju na duge staze moglo redukovati revidiranje spoljne politike zapadnih država.

S dr. Greenom smo razgovarali o korijenima rasta islamofobije, o tome kako su islamofobne teorije ekstremnih desničarskih pokreta postale politički mainstream, i kako su u strahu od njih, političari centra postali nevoljni i nedovoljno jasni u osudi mržnje i nasilja prema muslimanima i islamu.

"Primjera radi, ovdje u SAD-u, prijetnja od terorizma bijelih supremacista i bijelih nacionalista veća je domaća prijetnja od ljudi muslimanskog porijekla, ali su političari mnogo nevoljniji da ih prozivaju", navodi ovaj američki ekspert.

Objašnjava i zbog čega je protiv toga da se ne pominje ime bijelog teroriste s Novog Zelanda, Brentona Tarranta, kada redovno izgovaramo imena islamskih terorista.

RSE: Možete li mi reći ko ili šta je, po Vašem mišljenju, glavni uzrok rasta islamofobije u svijetu?

Green: U ovom trenutku vidimo mnogo islamofobije širom svijeta. Posebno, ali ne isključivo kod zapadnih zemalja, a to je motivisano onim što nazivamo desnicom, desničarskim političarima i desničarskim političkim pokretima, naročito u Evropi, SAD-u i još nekim drugim mjestima takođe. Oni su u uzletu već neko vrijeme, ali sada vidimo da su postali prilično moćni i ostvaruju političke uspjehe. Mnogo toga oni su postigli pokušajima da se podstaknu strahovi i anksioznost, prema muslimanima i prema emigrantima i drugima, za koje ne smatraju da pripadaju onima koje oni smatraju Evropljanima ili Amerikancima.

To je jedna od glavnih pokretačkih snaga islamofobije danas.

RSE: Možemo li govoriti ili uporediti nivo islamofobije koji smo imali u ovoj deceniji i onoj prethodnoj početkom 2000-ih?

Green: Da, ja mislim da prema gotovo svakom parametru islamofobija postaje sve snažnija u proteklih nekoliko godina, iako je, naravno sve počelo da bude gore u sedmicama i mjesecima nakon napada na SAD 11. septembra 2001., naročito kada je riječ o porastu zločina iz mržnje. Bez sumnje od tada se sve postepeno pogoršavalo, naročito nakon 2010. Ovdje u SAD-u konkretno oko kontroverze koju je izazvao prijedlog o Islamskom centru u Njujorku (u blizini Ground Zero). To izgleda da je bila prekretnica u SAD-u kada je riječ o produbljivanju islamofobije. I onda ponovo s ciklusom predsjedničkih izbora 2015. i 2016. i slučaja SAD s predsjednikom Trumpom i drugima u njegovoj stranci koji su shvatili da je islamofobija zaista moćno oruđe za dobijanje i mobilisanje glasača i glasačkog tijela.

Ali vidjeli smo slična kretanja i paralele i u Evropi u posljednjih nekoliko godina, gdje je islamofobija poslužila za povećanje uspjeha desničarskih političara. Takođe svjedočimo i drugim trendovima kada je riječ o islamofobiji i u Evropi i u SAD-u, zločini iz mržnje su na najvišem nivou ikada, kada je riječ o targetiranju muslimana, i to važi za najveći dio Evrope kao i SAD-a.

Rekao bih da smo mi u najgorem trenutku sada u modernoj istoriji kada je riječ o islamofobiji.

RSE: Ali vidimo ne samo mržnju prema muslimanskoj zajednici, veći drugima od strane populističkih i desničarskih stranaka koje rastu širom svijeta. Vi ste profesor religijskih studija, ali ste takođe bili i savjetnik u State Departmentu u administraciji predsjednika (Baracka) Obame, a kratko i (Donalda) Trumpa. Imala sam priliku da pogledam jedan TV snimak iz 2015., na početku izborne kampanje za predsjedničke izbore u Americi, kada ste govorili o Trumpovim stavovima prema muslimanima i šta će se dogoditi ako on postane predsjednik Trump. Možete li nam reći razliku kada islamofobne poruke šalje neko s takozvanih ivičnih stranka i sada kada te poruke stižu s najviših državnih adresa?

Green: Mislim da je razlika kada je riječ o islamofobiji i antimuslimanskoj mržnji između najvažnijih političkih kancelarija, kao što su predsjednici i premijeri, i ekstemno desnih stranaka, ranije bila mnogo veća nego sad. Ja bih rekao da prije deset godina, ovdje u SAD, da uzmemo jedan primjer, mnoge od tih desničarskih marginalnih grupa i njihove teorije zavjere koje su promovisali, nijesu uzimane za ozbiljno u mainstream političkom diskursu. A evo nas sada, deset godina kasnije, kada predsjednik Trump često ponavlja narative i retoriku tih desničarskih grupa.

I mislim da to vidimo i na drugim mjestima takođe, gdje su antimuslimanski i antimigrantski desničari počeli da mijenjaju načine na koje i tradicionalni političari, predsjednici i premijeri govore o islamu ikako su oprezni kada podržavaju muslimane, ponekad čak i nevoljni da govore jasno i snažno protiv islamofobije.

Tako da ono što ja vidim, to je da su trendovi prema tim ekstremnim pokretima i retorici zapravo postali mainstream, tako da sada ljudi na važnim političkim adresama ili oni koji teže da uđu u te kancelarije zapravo pozajmljuju njihove narative, jer su shvatili da ti narativi islamofobije zapravo daju rezultate i da su efektni. I zato vidimo određeni uspjeh među ekstremno desnim pokretima, politički govoreći, u zapadnim državama.

Kako su desničari uticali na islamofobiju kod mainstream stranka

RSE: Ali ne samo desničarski pokreti, već sada izgleda kao da i tradicionalne političke partije centra, lijeve i desne, imaju problem s islamofobijom. Neki od najpoznatijih slučajeva su iz američke Republikanske stranke pod gospodinom Trumpom, a imamo i slučajeva i u britanskoj Konzervativnoj stranci. Upravo je ovih dana, poslanica i bivša predsjedavajuća stranke, Sayeeda Wasri, prozvala svoju stranku da se obračunaju s islamofobijom u sopstvenim redovima. Da li mislite da su ti problem novi u ovim klasičnim strankama ili dobro sakrivani do sada?

Green: Mislim da je širom političkog spektra u zapadnom državama islamofobija prisutna već prilično dugo vremena, vrlo često, kod više konzervativnih političkih stranka kao što su Konzervativna stranka u Britaniji ili republikanska u SAD. Islamofobna retorika, pa čak i neke od politika u značajnoj su mjeri promijenjene, naročito jezik u posljednjih nekoliko godina. I u više progresivnim strankama postoji islamofobija, ali je jezik često manje implicitan, ako tako mogu reći, često nije na radaru i vrlo često se dešava da to bude prikriveno, u smislu politike ili jezika o terorizmu, koji fokus gura primarno na muslimanske nacije, ili ponavljam, ponekad i na nevoljnost da govore jasno i nedvosmisleno protiv islamofobije.

Sjećam se 2016. godine, kada se Hillary Clinton, bivša državna sekretarka SAD kao kandidatkinja Demokratske stranke za predsjednicu u jednoj debati s Donaldom Trumpom, kada su je pitali o islamofobiji, veoma mučila s odgovorom, mučila se da artikuliše jake razloge, zašto treba da se suprostavimo islamofobiji. Razlog koji je dala je bio da su američki muslimani važni, jer su oni zapravo oči i uši u ratu protiv terorizma, dakle rekla je da su primarno važni iz bezbjednosnih razloga, što je veoma različito od toga da je rekla oni su važni zato što smo mi nacija koja se zalaže za građanske slobode i ljudska prava, kao i ljudsko dostojanstvo i slobodu religije, one vrijednosti koje druge demokrate i drugi progresivni političari nemaju problem na drugim instancama da kažu. Ali, kada je riječ o muslimanima oni se muče s tim. I ja mislim da to vidite i u drugim zapadnim državama takođe, da ne pominjem ponovo njihove politike, naročito kada je riječ o antiterorističkoj politici njihovih sopstvenih država gdje često izdvajaju muslimane i vrlo često zapostavljajući druge prijetnje, uključujući, primjera radi ovdje u SAD-u, prijetnju od terorizma bijelih supremacista i bijelih nacionalista, što je veća domaća prijetnja u smislu nasilja od ljudi muslimanskog porijekla. Ali demokrate, i drugi liberalni političari su bili mnogo nevoljniji da prozivaju te zajednice, nego muslimansku zajednicu.

RSE: Pronašla sam takođe da je dr. Craig Farmer (rector Milligan koledža o humanističkim naukama i umjetnosti) rekao da ste puno govorili i pisali o fenomenu uobičajenog straha od islama na Zapadu godinama. Kako biste ukratko objasnili taj fenomen?

Green: Da, postoji nekoliko veoma uobičajenih stereotipa o islamu i muslimanima, koji naveliko cirkulišu na Zapadu, uključujući, među političarima u političkom diskursu, primjera radi, vjerovanje da je islam sklon nasilju, da je mizogin, sklon represiji nad ženama i antidemokratski. Te vrste narativa su veoma uobičajene u zapadnim državama. I tu leži ključno pitanje za koje sam ja zainteresovan, a to je, odakle sve to stiže. I ja sam argumentima pokazivao u mojim pisanjima tokom godina da ove percepcije, anksioznosti i strah od muslimana i islama nijesu rođeni odmah nakon 11. septembra 2001.

To nije bio novi strah kao takav, to je bilo novo poglavlje u islamofobiji.

Ali postojala su vijekovima duga strahovanja u zapadnim nacijama o muslimanima i regijama s muslimanskom većinom. Mnogo toga ima veze s političkim rivalitetom, nadmetanjima među carstvima, islamskim carstvima i tenzijama sa evropskim hrišćanskim kraljevinama i carstvima stoljećima. U modernoj istoriji od XIX vijeka pa dalje, mnogi od tih imperijalnih rivaliteta su uključivali evropsku ili zapadnu dominaciju, evropska carstva kao francusko i britansko, koja su proširila svoju vlast na veliku većinu muslimanskog svijeta. I to se nije promijenilo sve do okončanja Drugog svjetskog rata.

Nakon toga su SAD na neki način započele sa svojom imperijalnom agendom kada je riječ o Bliskom istoku, gdje ih je muslimanska većina vidjela ili kao saveznika ili kao neprijatelja u kontekstu hladnog rata sa Sovjetskim Savezom. To je veliki istorijski faktor koji sam pokušao da dodam u razgovorima o ovoj temi, o tim političkim anksioznostima i većim političkim ciljevima koji uključuju ratove u Avganistanu i Iraku, kao i druga vojna angažovanja u regionima s muslimanskom većinom. To nastavlja da podstiče i podgrijava mnogo islamofobije o kojoj govorimo. Kako to ja često kažem, muslimani ovdje u SAD-u i muslimani u Evropi su postali simboli muslimanskih neprijatelja u Avganistanu i Iraku ili muslimana koji se bore u Al Kaidi ili „Islamskoj državi“ u Siriji.

Zbog toga danas imamo svo to neprijateljstvo i kada mislim o tome što bi moglo redukovati islamofobiju na duge staze, to je da zapadne nacije revidiraju svoje spoljne politike, a naročito njihova vojna angažovanja i ratove u koje su uključeni. Jer, kada ste u kontekstu rata, veoma je lako demonizovati i dehumanizovati manjinsku populaciju koju imamo, a imali smo istoriju činjenja toga i s drugim manjinskim populacijama takođe.

Kuran čita Abu Bakr al-Bagdadi, ali i Malala, dobitnica Nobela

RSE: Imajući u vidu političke tendencije u ovom trenutku, jeste li optimista da će zapadne zemlje promijeniti politike na način na koji Vi govorite?

Green: Moram da se nadam da ne može biti mnogo gore, ali istina je da se po gotovo svakom parametru i trendu koji vidimo stvari pogoršavaju, zato mislim da je važno da skrećemo pažnju na to što se zaista dešava i da prozivamo islamofobiju i manifestacije islamofobije, i načine na koji su zaista uvriježen u mnogim zapadnim nacijama i političkim sistemima.

Tako da, samo na bazi protekle dvije decenije, proteklih 20 godina, ja bih rekao da imamo razloga da vjerujemo da će biti gore, prije nego što će biti bolje. Ali se ipak nadam i držim se te nade da će biti bolje. Trebat će drugačija vrsta politike, mnogo više napora od ljudi na bazičnim nivoima u mnogim od ovih nacija, da počnu da uzvraćaju na politike i retoriku koja promoviše netrpeljivost da bismo mogli stati iza vrijednosti na koje se pozivamo i koje promovišemo. Dakle, ja želim da bude bolje, ali mislim da će prije nego bude bolje, prvo biti gore.

RSE: Naslov jedne od vaše dvije knjige je „Pretpostavljena krivica: Zašto ne treba da tražimo od muslimana da osuđuju terorizam” (Presumed Guilty: Why We Shouldn’t Ask Muslims to Condemn Terrorism“). Kako smo mi radio i volimo kratke forme, možete li nam odgovoriti na ovo pitanje ukratko?

Green: Kratko, tri su razloga zašto ne treba tražiti od muslimana da osude terorizam. Prvi je da traženje od muslimana da osude terorizam pretpostavlja da je islam uzrok terorizma, iako će vam, ustvari, većina naučnika reći da su politički i socijalni faktori, uključujući i vojno angažovanje, ratovi, okupacija zemalja, primarni razlozi koji podstiču terorizam, a ne religija kao takva.

Drugi razlog zbog kojeg ne treba da pitamo muslimane da osude terorizam je zato što muslimani osuđuju terorizam neprekidno. Ima toliko dokaza za to da muslimani govore protiv terorizma, i zašto onda postavljati to pitanje kada je istina već tu pred nama.

Tu je i treći i najvažniji razlog zbog kojeg ne treba da tražimo od muslimana da osude terorizam - zato što je u srži samog pitanja naša zapadna opsesija s islamom i terorizmom. Time zapravo odvraćamo pažnju od nas, većinske populacije zapadnih nacija, da se, pričajući o drugima, ne suočimo s našom sopstvenom nasilnom prošlošću i našim aktuelnim saučesništvom u nasilnom svjetskom poretku. Sve dok govorimo o muslimanima i nasilju ne moramo da govorimo o nasilju koje su počinili bijeli Amerikanci, bijeli Evropljani, bijeli hrišćani, kako u prošlosti, tako i u mnogo slučajeva u sadašnjosti. I stoga nam treba okončanje odvraćanja pažnje sa ovoga i prestanak postavljanja tog pitanja.

RSE: A kako biste objasnili argumente da terorističke grupe koriste religiju ili religije za njihove lične nasilne ciljeve, i ljudi obično kažu da jedan radikalizam hrani drugi?

Green: Mislim da je pitanje za mene ne toliko da li je religija uzrok nasilja, da li je nasilje zbog religije ili ne, da li je terorizam zbog religije ili ne, već kako religija postaje faktor u tome. I ne možete odgovoriti na to pitanje fokusirajući se na religiju nezavisno od socijalnih i političkih faktora.

Svi religijski pogledi, sva religijska vjerovanja i akcije, su takođe oblikovana političkim vjerovanjima u svijetu koji koristi i druge socijalne faktore i istorijski kontekst. I to važi za Al Kaidu, kao i bilo koju drugo terorističku organizaciju.

Al Kaida se rodila iz sovjetskog rata u Avganistanu 1980-tih, i ona je na mnogo načina odgovor na hladni rat, a na kraju i na SAD i njihove intervencije i prisustvo u zemljama muslimanske većine. Tako da su politički faktori veliko pitanje za razmatranje toga, i oni su promijenili način na koji neki ljudi gledaju na svoju religiju.

Na jednostavniji način to bih ovako rekao: Abu Bakr al-Bagdadi vođa IDIL-a (Islamske države) i samoproglašeni kalif, čita Kuran, ali ga isto tako čitaju i Malala Jusufzai i Tavakel Karaman obje su muslimanske, dobitnice Nobelove nagrade za mir. One takođe čitaju Kuran i muslimanke su, obje gledaju muslimanske tekstove i tradiciju i ipak su vodile veoma različite živote. One vide svijet potpuno drugačije, i pitanje za mene, kao nekoga ko izučava religije, je kako to objašnjavamo.

I na kraju, ne možeš objasniti IDIL ili Al Kaidu ništa više nego što možeš objasniti Malalu Jusufzai bez razumijevanja socijalnih, političkih, kulturnih i istorijskih okolnosti, koji su oblikovali njihove živote, i načine kako su religiozne tradicije islama oblikovale i uticale na to kako treba da djeluju u svijetu.

Pakistanska aktivistkinja i dobitnica Nobelove nagrade za mir Malala Jusufzai
Pakistanska aktivistkinja i dobitnica Nobelove nagrade za mir Malala Jusufzai

To su nijanse razgovora koje bi trebalo da imamo kada je riječ o terorizmu, a što je politički postalo gotovo nemoguće zbog pojednostavljivanja stvari, porukom da je islam uzrok terorizma, što se politički isplati mnogim ljudima u zapadnim nacijama i za one koji pokušavaju da iskazuju moć ili održavaju moć ,naročito globalnu, u slučaju SAD.

I zbog toga treba da se suprostavimo tom pojednostavljenom shvatanju terorizma. Ne radi se o tome da IDIL nije privučen Kur'anom, ali isto tako i preko milijardu ljudi koji nemaju nikakve veze sa IDIL-om, jel tako!? Naš zadatak je da shvatimo zašto većina muslimana čita isti tekst i tradiciju, i nijesu izabrali takav put i možete ukazati i na neke od tih stvari i pozvati se na islam da to objasni.

RSE: Kada je riječ o okolnostima, neki ljudi mogu pitati ili argumentovati kako je moguće da su muslimanska djeca u ne baš malim brojevima, djeca koja su odrasla i vaspitavana u zapadnoj civilizaciji prethodnih godina, otišla u Siriju i Irak i pridružila sa „Islamskoj državi“. Mnogo od njih su umrli tamo. Kako biste to objasnili?

Green: Da, naročito 2015. ili tu negdje u vrijeme rasta „Islamske države“ na mjestima kao što je Evropa, gdje ste imali mlade ljude iz Francuske, Njemačke, Britanije, čak i drugih država takođe, koji su se uputili u Siriju da se priključe „Islamskoj državi“, u nekim slučajevima čak i iz SAD-a. Oni su još uvijek manjina, kada se pogleda broj muslimana koji žive u Evropi, ali svakako dovoljan broj da privuče razumljivu pažnju.

I pored rečenog, da li je ovo pitanje religije kao takve? Jedna stvar koju znamo iz proučavanja ljudi koji su se priključili grupama kao što su Al Kaida ili IDIL je da ima mnogo njih, naročito onih koji su došli iz Evrope, koji zapravo vrlo malo znaju o islamu, koji nijesu dobro verzirani u islamske tekstove i tradiciju ,oni su jedva religiozno pismeni. Stoga su ih drugi faktori morali vući u tom pravcu, i za mnoge koji su proučavali ovu temu, zaključak koji su izvukli je da su socijalni faktori značajni u velikom broju ovih slučajeva.

Često vi imate mlade muslimane druge ili treće generacije u Evropi koji su odrasli ne osjećajući se da su „kod kuće“ u Evropi. Oni su subjekt rasizma i diskriminacije i osjećaju se otuđeni i frustrirani jer ih ne smatraju u potpunosti Britancima, ili Francuzima i Nijemcima, ali ako odu u zemlju porijekla svojih roditelja ili djedova, Maroko ili Alžir ili Bangladeš, oni ne budu posmatrani ni kao pripadnici tih zemlja takođe, zato što su odrasli u Britaniji ili Njemačkoj. Tako da se oni muče s identitetom i s osjećanjem smisla, svrhe i prihvatanja i onda je stigla „Islamska država“ koja kaže dati ćemo ti identitet, dati ćemo ti značenje, svrhu, porodicu, dati ćemo ti bratstvo, osjećaj pripadanja i to je veoma atraktivna poruka za mlade ljude koji se osjećaju otuđeni, izgubljeni, frustrirani, ljuti, koji su izloženi rasizmu i pokušavaju da nađu mjesto kojem pripadaju. Mislim da to objašnjava puno toga.

Premijerka Novog Zelanda Jacinda Ardern
Premijerka Novog Zelanda Jacinda Ardern

Zašto moramo izgovarati imena bijelih terorista

RSE: Ali s druge strane, to se koristi kao dokaz da su svi muslimani isti i da su svi teroristi. Kako se boriti protiv takvih narativa ?

Green: Narativ je u korijenu same islamofobije. Ljudi koji guraju taj narativ su već izvukli zaključak da je islam sklon nasilju. Tako, kada pitate da se pogleda više podataka o nasilju i terorizmu, oni se muče da to razmotre u kontekstu. Ali velika većina muslimana u Evropi nijesu otišli da se priključe IDIL-u ili Al Kaidi ili drugim terorističkim organizacijama, i vi još uvijek govorite o malom broju ljudi. Ali kada uzmete mali broj ljudi i donosite zaključke o cijelom narodu i cijeloj religiji, riječ za to je netrpeljivost. I to nije način razmišljanja ljudi poput mene.

Počinilac terorističkog napada na Novom Zelandu bio je bijeli supremacist, bijeli nacionalist koji se bori protiv muslimana i koji je izveo teroristički napad, ali ja nijesam bio pretpostavljen kao krivac za ono što je on uradio ili zbog Andreasa Breivika 2011. u Norveškoj, ili Dylanna Roofa (Dilana Rufa) koji je otvorio vatru u crkvi Afroamerikanaca u Čarlstonu u Južnoj Karolini 2015., bijeli mladi čovjek, ali mene niko nije smatrao krivim za to. I cijela rasa ili religija ljudi nije predmet kolektivne krivice.

Dakle, ono što moramo da nastavimo da radimo je da pritiskamo i da podsjećamo ljude da kada uzimamo mali broj ljudi koji su počinili nasilje i projektujemo to na cijelu populaciju zbog rase ili religije, to je netrpeljivost i to je protivno vrijednostima mnogih od tih nacija kojima kažu da pripadaju.

RSE: Samo još jedno pitanje kada ste pomenuli Novi Zeland gdje smo vidjeli izvanrednu reakciju premijerke Jacinde Ardern na teroristički napad. Ali šta Vi mislite, postoje različita mišljenja o tome da li ime počinioca Brentona Tarranta treba da se pamti i pominje ili ne, kao što premijerka Novog Zelanda želi?

Green: Ja veoma cijenim odgovor premijerke Novog Zelanda na mnogo načina, kao i drugih tamo, ali na ovo pitanje, ja spadam u one koji smatraju da se zapravo trebamo sjećati njegovog imena, djelimično i zbog toga što treba da damo ime ili imena počiniocima nasilja u ime bijele supremacije, koji, da ih citiram, „brane Evropu od muslimanske invazije“, da bismo demonstrirali da su to stvarni ljudi koji stoje iza toga.

Jer to radimo stalno s počiniocima muslimanskog porijekla, i ako činimo to s jednima a ne s drugima, nema korespondirajuće paralele na stavljanje imena i likova tih počinilaca. Onda možemo s jedne strane imati bez imena i bez lika užasnog počinioca umjesto da ga prepoznamo kao osobu koja je zaronila duboko u ideologiju supremacije bijele rase, pod uticajem mnogih desničarskih pokreta, osobe koja je puno putovala po Evropi, uključujući Balkan, Tursku i Grčku gdje je sastavio kockice, na njegov način naravno, istorije Evrope i počeo da idealizuje Balkan iz 1990-tih, i genocid čija su meta bili bosanski muslimani.

I zbog svega toga treba da ga imenujemo, kao i zbog istorije takođe, da ne bismo tako lako odbacivali te akte kao nasumične.

Ustvari, ono što se dogodilo na Novom Zelandu nije bilo odstupanje. To je posljednji u nizu napada čija su meta rasne i religiozne manjine u zapadnim nacijama i to se dešava unazad više decenija, u najmanju ruku, kada je riječ o napadima na njihove vjerske svetinje. Imali smo Oak Krek u Viskonsinu, gdje je napadnuta zajednica sika, Čarlston u Južnoj Karolini gdje su napadnuti afroamerički hrišćani, napad na džamiju u Kvebeku u Kanadi, potom Pitsburg Pensilvanija gdje su bili napadnuti Jevreji i naravno, Krajstčrč. I svi imaju zajedničko jedno: ljutite bijele muškarce vođene idejom bijelog nacionalizma i bijele supremacije, koji targetiraju rasne i religiozne manjine za koje vjeruju da su autsajderi i ne u potpunosti „dio nas“. Svima trebaju imena, trebamo imena, treba da ih imenujemo i da konfrontiramo njihove priče, kako su došli tu gdje jesu i gdje su bili, da bismo mogli da odgovorimo na to nasilje efikasno.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG