(Komentar*)
Nije se teško složiti sa poražavajućom slikom o stanju bosanskohercegovačke diplomatije u analitičkom tekstu objavljenom ovih dana na ovom mjestu pod naslovom „Nekvalifikovanost kao kvalifikacija za diplomatiju BiH“. Zaključak tog kritičkog napisa – kako se u diplomatsku službu „po ideološkoj, političkoj ili prijateljskoj i porodičnoj liniji“ nerijetko šalju ljudi bez bilo kakvih kvalifikacija za taj posao - dobro je potkrijepljen a svakodnevno se potvrđuje i u zaostajanju Bosne i Hercegovine u svim relevantnim pokazateljima njenog mjesta i uloge na međunarodnoj sceni, od zaostajanja za susjedima u vezi s euroatlantskim integracijama preko veoma rijetkih susreta s predstavnicima najuticajnijih zemalja do odsustva bilo kakvih inicijativa koje bi imale odjeka u svijetu ili bar u neposrednom regionalnom okruženju.
Ponešto od toga može se objašnjavati nesavršenostima Dejtonskog sporazuma poslije kojeg su, prije nego što im je suđeno pred Tribunalom za ratne zločine u Hagu, najviše državne dužnosti koje direktno utiču na izbor diplomatskog osoblja i kvalitet i misiju diplomatske mreže pored ostalih obavljali i Momčilo Krajišnik kao član državnog Predsjedništva i Jadranko Prlić kao ministar spoljnih poslova. Oni su u diplomatsku službu poslali i desetine propagandista „udruženog zločinačkog poduhvata“. Treća „konstitutivna komponenta“ tog projektovanog onemogućavanja uspostave funkcionalne države u svim dimenzijama – pa i njenom međunarodnom predstavljanju – nije učinila ništa u sprečavanju tog štetočinskog posla: SDA je bila zadovoljna da joj se niko ne miješa u njenu trećinu plijena. Uz rijetke časne izuzetke, kakvih je bilo i na drugim stranama, ona je u diplomatsku službu slala najodanije partijske sljedbenike, bliske srodnike i nerijetko imenovanjima plaćala usluge poslovnih ili koalicionih partnera.
Rezultat nije mogao biti pogubniji.
Ako se s poštovanjem za višedecenijsko iskustvo u diplomatiji s uvažavanjem primi cinična opaska veterana američke diplomatije Tomasa Pikeringa (Thomas Pickering) da „u arheologiji otkrivate nepoznato a u diplomatiji skrivate poznato“, bosanskohercegovački diplomati nikada nisu imali priliku da bilo šta skrivaju: svijet savršeno dobro zna kakvo je stanje u njihovoj zemlji i koliko su ograničena njihova ovlaštenja da zastupaju bilo šta bosanskohercegovačko.
Pred tom depresivnom slikom, u kojoj diplomatija osim u onim veoma rijetkim časnim izuzecima koji imaju vlastiti intelektualni kapacitet i uvažavanje i ne može biti bolja od države koju bi trebalo da predstavlja, neki su možda dobronamjerni – ali nedomišljeni – analitičari skloni da kompenziraju nedostatke formalne diplomatije intenziviranjem „lobiranja za Bosnu i Hercegovinu“ po svijetu.
Ta neformalna lobistička „diplomatija“ u startu bi se suočila s istim ograničenjima u kojima se guši ona zvanična, počev od fundamentalnog pitanja: a koji će to bosanskohercegovački projekt zastupati? Otkako je uoči „prvih demokratskih izbora“ 1990. uspostavljeno partnerstvo triju posestrimskih stranaka, SDA-SDS-HDZ, tri konstitutivna plemena imala su međusobno nepomirljive prioritete koji se u najnovijem pakovanju 2017. mogu približno pokazati u jednoj prostoproširenoj rečenici: srpski nacionalizam i dalje zagovara ideju „velike Srbije“ koja će obuhvatati i dejtonsku Republiku Srpsku; hrvatski su za ideju „trećeg entiteta“, odnosno obnavljanja ratne „Herceg-Bosne“, spremni i na ucjene koje će blokirati evropske aspiracije Bosne i Hercegovine; bošnjački vole da se predstavljaju kao zastupnici „cjelovite države ravnopravnih građana i naroda“, ali na teritorijama na kojima je njihov politička opcija na vlasti provode politiku nacionalne isključivosti koja nikako ne može biti model buduće zakasnjele reintegracije. Njen površinski simbolički izraz je preimenovanje ulica, škola i trgova po opskurnim likovima neiživljene bošnjačke tradicije a suštinski preraspodjela – ili otimačina – društvenih vrijednosti koje su, kao i diplomatska služba, postale plijen žalosnih novouspostavljenih elita.
Bilo za formalnu diplomatiju ili za profesionalno lobiranje morala bi, prije svega, da postoji bosanskohercegovačka saglasnost o njenim domaćim i međunarodnim prioritetima, odnosno – principi kojima se rukovodi politika u zemlji i svijetu.
Iz vlastitog profesionalnog iskustva, sjećam se kako je odsustvo principa – istina, u ekstremno teškim uslovima ubijanja Bosne i Hercegovine – poništilo jedan od najspektakularnijih rezultata lobiranja u novijem svjetskom iskustvu: nastojanja da se ukine embargo na oružje za Bosnu i Hercegovinu. Više od dvije ratne godine brojne istaknute američke ličnosti i organizacije zahtijevale su ukidanje tog embarga; bio sam svjedok kad pripadnici jevrejskog ad hoc komiteta za Bosnu i Hercegovinu u Njujorku zahtijevaju od svog kongresmena da agituje za ukidanje embarga u Kongresu i lično sam učestvovao u saslušanju pred kongresnim Helsinškim komitetom u prilog ukidanja embarga; za to su se zalagali prijatelji Bosne u Masačusetsu i organizacija Studenti protiv genocida na Stanford Univerzitetu u Kaliforniji; na kraju su i Senat i Predstavnički dom ubjedljivom većinom glasova i Demokrata i Republikanaca izglasali rezoluciju o ukidanju embarga.
A onda je bosanskohercegovački predsjednik Alija Izetbegović došao na zasjedanje Ujedinjenih nacija u septembru 1994. godine u Njujorku i, na nagovaranje američkog predsjednika Bila Klintona (Bill Clinton) koji je imao problema s evropskim saveznicima i Rusijom, u demonstraciji vlastite „jedno do podne-drugo popodne“ principijelnosti, pristao da izjavi kako „ukidanje embarga nije hitan prioritet“ i da pristane na šestomjesečnu odgodu. Američki prijatelji su zaključili kako se pobjeda za koju su radili pretvara u poraz. A meni se čini da su za efikasno lobiranje principi i projekti koji će se zastupati važniji od novca koji će se u to uložiti.
Facebook Forum