Dostupni linkovi

Kurspahić: Bosanskohercegovačka 2017 - Inaugurancija i 3.242 pitanja


Moguće je zamisliti politički korektne ali ne i prihvatljive iskrene odgovore
Moguće je zamisliti politički korektne ali ne i prihvatljive iskrene odgovore

Kako, sa političarima nesposobnim da od sitnošićardšijskih a-šta-je-tu-za-mene interesa vide sliku Bosne i Hercegovine na evropskom putu, makar iz običaja ili pristojnosti vidjeti bolju i sretniju 2017?

Običaji, ili čak građanska pristojnost, nalažu da se na razmeđu dviju godina – pa i sada kad dočekujemo najnoviju 2017. – misli i govori pozitivno: da se iskažu želje, pa ako je moguće i nade, za bolje dane pred nama. To, međutim, i nije baš lako ako se o novoj godini razmišlja iz bosanskohercegovačke perspektive.

Ona započinje u znaku jednog međunarodnog skandala i 3.242 pitanja na koja treba uvjerljivo odgovoriti kako bi eventualno do kraja 2017. Evropska komisija mogla odlučiti može li Bosna i Hercegovina i zvanično postati kandidat za članstvo u Evropskoj Uniji.

Za skandal se, kako to već duže vrijeme biva u odnosima Bosne i Hercegovine i tzv. međunarodnog faktora, pobrinuo predsjednik Republike Srpske. Poziv jednog bivšeg američkog kongresmena, a danas lobiste koji – kao i mnogi „bivši“ u Sjedinjenim Državama – naplaćuje svoje veze, iskustva, uticaj i pristup na jedan od desetinu nezvaničnih balova u nedjelji inauguracije u Vašingtonu predstavio je u Banjaluci kao „poziv na inauguraciju“.

Pošto u SAD ne ide da predstavlja državu Dodik je upućen da stane u red za redovnu posjetilačku vizu
Pošto u SAD ne ide da predstavlja državu Dodik je upućen da stane u red za redovnu posjetilačku vizu

Pokušaj da se poziv za prisustvo jednom takvom privatnom balu predstavi kao nezvanični korak u približavanju Republike Srpske i buduće nove američke administracije imao je učinak diplomatskog – autogola: čak i djeca s pristupom Internetu za nekoliko minuta mogu saznati kako se za američke predsjedničke inauguracije ne pozivaju međunarodni velikodostojnici, nego samo ambasadori ili šefovi misija u Vašingtonu sa supruzima ili suprugama a ulaznice za svečani čin polaganja zakletve na stepeništu zgrade američkog Kongresa dijele senatori ili članovi Predstavničkog doma obično građanima koji žive u njihovom distriktu ili državi a – kako je uvijek više zahtjeva i očekivanja nego ulaznica – veći dio kongresmena dijeli te karte po principu lutrije tako da se nikom ne zamjere.

Tako za uskraćivanje diplomatske vize za predsjednika Republike Srpske za prisustvo privatnom balu nije bila potrebna ni „medijska histerija“ kako su pisanje o prirodi poziva iz Vašingtona okarakterisali prododikovski mediji u Banjaluci i Beogradu ni „haranga američke ambasadorke i odlazeće administracije“ kako je to okvalifikovao sam entitetski vođa uhvaćen u pokušaju da otputuje na – inauguranciju.

Pošto tamo ne ide da predstavlja državu, upućen je da stane u red za redovnu posjetilačku vizu.

Ali, ova priča o „diplomatiji na balkanski način“, u kojoj se seoski stratezi ubiše razmišljajući može li očekivano „relaksiranje odnosa“ Vašingtona i Moskve u Trampovoj eri doprinijeti i novom razumijevanju za srpske interese u Americi – kao da to može doprinijeti rješavanju ijednog zaista vitalnog nacionalnog interesa, od zapošljavanja do zdravstva, u Republici Srpskoj - ima i svoje duboko uznemirujuće manifestacije u Federaciji.

Tamo se pred očima javnosti u medijskom bratoubilačkom ratu raspada koalicija koja je reklamirana kao svojevrsni „trijumf bošnjačkog jedinstva“ koje je trajalo dok nisu međusobno podijeljene sve najpoželjnije funkcije u javnim ustanovama a sada netrpeljivost eskalira u sumnjičenjima za zloupotrebu medija u unutarbošnjačkim obračunima i otvorenom ruganju koalicionom partneru zbog nepostizanja obećavanih razvojnih ciljeva kao da se i dalje može biti i u vladajućoj koaliciji i u opoziciji.

Federaciju još dublje potresaju nepomirljive razlike u pogledima na ostvarivanje „jednakopravnosti“ između bošnjačkih i hrvatskih vladajućih stranaka, koje su eskalirale u ponovnom neodržavanju izbora u Mostaru i onemogućavanju izbora u Stocu s agitacijom za uspostavu „trećeg entiteta“ i oživljavanje hercegbosanske ratne paradržave.

Kako onda, sa političarima nesposobnim da od sitnošićardšijskih a-šta-je-tu-za-mene interesa vide sliku Bosne i Hercegovine na evropskom putu, makar iz običaja ili pristojnosti vidjeti bolju i sretniju 2017?

O tome u ovom trenutku postoje 3.242 relevantna pitanja.

Do kraja 2017. Evropska komisija mogla odlučiti može li Bosna i Hercegovina i zvanično postati kandidat za članstvo u Evropskoj Uniji
Do kraja 2017. Evropska komisija mogla odlučiti može li Bosna i Hercegovina i zvanično postati kandidat za članstvo u Evropskoj Uniji

Riječ je, naravno, o upitniku Evropske komisije na koji bi Bosna i Hercegovina u idućih pola godine trebalo da odgovori na način koji će pokazati da ona može i formalno dobiti status kandidata za članstvo u Evropskoj Uniji. Domaći političari uvjeravali su javnost da dogovoreni mehanizam koordinacije, koji u proces konsultacija uključuje sve nivoe vlasti u stvarima iz njihove nadležnosti, omogućuje da Bosna i Hercegovina u odnosima s Evropom „govori jednim glasom“.

O tome – kao i o pravovremenoj i kvalitetnoj pripremi odgovora na upitnik – navodno postoji opšta saglasnost. Ali, postoje i iskustva u kojima su se saglasnosti o bitnim aspektima savremenog europejstva, na primjer u provođenju evropske presude u „slučaju Sejdić-Finci“ ili provođenju demokratskih izbora u Mostaru, povlačile pred realnostima nacionalističke interpretacije interesa „konstitutivnih naroda“.

Ako se među 3.242 pitanja o evropskoj pripadnosti Bosne i Hercegovine nalaze i pitanja vjerujete li u evropsku – ili bilo kakvu – Bosnu i Hercegovinu; ili koji su službeni jezici u upotrebi; ili podržavate li vladavinu prava ... moguće je zamisliti politički korektne ali ne i prihvatljive iskrene odgovore.

*Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove RSE

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG