Abas Džavadi (Prevela Biljana Jovićević)
Odmah nakon neuspješnog pokušaja puča u Turskoj, u kome je ubijeno skoro 300 ljudi, oko 6.000 osumnjičenih je uhapšeno, većina od njih sudije, tužioci i vojni oficiri. Većina hapšenja dogodila su se u prvih 24 sata, i potom sljedećeg dana. Nema dileme da će toga biti još. Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan je rekao ovako:
„Od članova visokog sudskog vijeća i sudija do onih u Ustavnom sudu, ljudi su otpušteni i uhapšeni. Da li je to dovoljno? Ne, nije! Ovo se moralo dogoditi, ali nije dovoljno!“
Neupitno je da će odmazda i kazna uslijediti, a izazov za Tursku je da u tome ne pretjera. Aktuelno razračunavanje otvoriće neka neugodna pitanja.
U analizi RSE izdvojili smo četiri.
1. Šta je bio cilj puča?
Meta vojnog udara obično je vlada, ali izgleda da to ne mora da bude slučaj u Turskoj. Kada su prvi meci ispaljeni 15. jula, predsjednik je bio na odmoru. Niko od ključnih ministara, guvernera i šefova policije nije uhapšen. Pučisti su uzeli neke od svojih armijskih komandanata kao taoce i okupirali generalštab kao i jednu zračnu bazu u Ankari. Izgledalo je više kao akcija protiv same armije, nego protiv vlade.
2. Zašto je bombaradovan parlament?
Nakon što je turski parlament pogodila bomba 15. jula, sve političke stranke, uključujući i opoziciju, bile su jedinstvene u odbrani parlamenta i demokratije. I pored napada poslanici su se vratili u zgradu parlamenta da bi demonstrirali tu podršku. Mnogi promatrači su odmah pitali šta je svrha bombaradovanja parlamenta, čak i da su uspjeli da u potpunosti unište zgradu.
Šteta je pak bila minimalna, i parlament još uvjek funkcioniše. Satelitska konekcija sa brojnim TV kanalima, uključujući i državnu TV bila je oštećena, iako su nekoliko nezavisnih TV kanala, uključujući i poznati CNN Turk ostali nedirnuti. (Ironično, ta televizija kanije je postala “tribun” protesta protiv puča).
Pučisti su takođe poslali mlade regrute u neke od vladinih agencija i nekoliko medijskih kuća. Ali ti su vojnici bili potpuno neefikasni, i nije djelovalo da su svjesni svoje misije, te su se brzo predali. Neke je potom burutano ubila razjarena masa.
3. Kako uspješno pronaći 6.000 osumnjičenih za dva dana?
Turski ministar pravde Bekir Bozdag je rekao da je “6.000 osumnjičenih uhapšeno” i da će se hapšenja nastaviti. Ali kako je tehnički i ljudski moguće sakupiti dokaze za 6.000 građana u tako kratkom vremenskom periodu?
U odustvu konkretnih dokaza, moguće je da su vladine snage birale sa liste za nadzor onih koje su smatrali prijetnjom, a koja je rađena prije puča. Ako je puč bio samo “mala grupa unutar armije”, kako je Erdogan naglasio, zašto je toliko sudija i tužilaca umiješano?
4. Gdje su dokazi o ulozi Fetulaha Gulena?
Vlasti su bile brze u tome da krivicu za puč prebace na adresu klerika koji je živi u SAD Fetulaha Gulena. Gulen je negirao da je umješan u pokušaj puča, a Ankara do sada nije ponudila niti jedan jasan dokaz koji bi potkrijepio tvrdnje o ulozi klerika u pokušaju prevrata. Erdogan je pozvao američke zvaničnike da izruče Gulena, koji živi u SAD od 1999. (Državni sekretar SAD John Kerry je rekao da će Obamina administracija razmotriti zahtjev za izručnje Gulena, ali će Vašington udovoljiti tom zahtjevu samo ako im ponude dokaze o krivici klerika.)
Bez obzira hoće li se dokazi ili ne pojaviti, puč je dobra prilika da se Gulenov pokret uguši, a i inače su ga u maju u Turskoj proglasili terorističkom organizacijom.
Mnogi turski zvaničnici i mediji su proširili tvrdnje o Gulenovoj umiješanosti u puč, stvarajući klimu u kojoj će se rijetki usuditi da dovedu u pitanje optužbe.
To takođe može biti iskorišćeno za demonizovanje i drugih neprijatelja vlasti.
Turske vlasti i provladini mediji dodali su listi i novog osumnjičenog: kurdska Demokratska partija jednistva (PYD) sa sjevera Sirije. Ova stranka blisko sarađuje sa Radničkom partijom Kurdistana (PKK), zabranjenom militantnom grupom koja vodi građanski rat u Turskoj već 32 godine.
Facebook Forum