Ostalo je gotovo nezapaženo u prednovogodišnjem vatrometu uznemirujućih vijesti – pored ostalog o zavjeri za „rušenje Republike Srpske“ i najavi dolaska cijele Vlade Srbije predvođene premijerom Aleksandrom Vučićem na proslavu Dana Republike Srpske 9. januara – kako je ministar spoljnih poslova Bosne i Hercegovine Igor Crnadak dobio priznanje Evropskog pokreta u BiH za međunarodnu promociju i predstavljanje zemlje u 2015. godini. U obrazloženju se navodi kako je ministar u prvoj godini mandata „ostavio dubok trag na polju internacionalne prezentacije i zastupanja interesa Bosne i Hercegovine“, posebno u predsjedavanju Komitetom ministara Vijeća Evrope. U funkcionirajućoj državi podrazumijevalo bi se da je „prezentacija i zastupanje interesa“ zemlje sama suština misije šefa diplomatije ali se – u bosanskohercegovačkim realnostima – i to priznanje može zloupotrebljavati u eskalirajućim diobama u Republici Srpskoj na „čuvare“ i „rušioce“ entiteta; „patriote“ i „izdajnike“, u kojima se od srpskih predstavnika na državnom nivou očekuje da opstruiraju funkcionisanje države.
Sam predsjednik entiteta ovih dana je obnovio u javnosti priču o planu u pet tačaka za rušenje Republike Srpske: prva je – kriminalizacija samog predsjednika, druga – urušavanje Vlade, treća – Skupština, četvrta – entitetska Radio-televizija, a peta – policija. Ustvrdio je da je to organizovani plan koji predvode Britanci a provodi ga opozicija sa Draganom Čavićem i Bakirom Izetbegovićem.
Toj najnovijoj navodnoj zavjeri dodatnu dimenziju dao je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić koji je u izjavi entitetskim medijima rekao kako je od stranih diplomata obaviješten da postoji plan za rušenje vlasti u Republici Srpskoj rušenjem njenog predsjednika i ocijenio kako se radi „o personalizaciji problema kao svojevremeno u slučaju Slobodana Miloševića“.
Upravo je šef bh. diplomatije Igor Crnadak u istupu pred beogradskim medijima sa šefom diplomatije Srbije Ivicom Dačićem na primjeru Nikolićeve izjave pokazao kako ponekad i „podrška Republici Srpskoj“ – ako se svede na podršku jednoj političkoj opciji i jednoj ličnosti u njoj - može biti politički nepoželjna.
Iako je tih dana predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić, u demonstraciji svesrpske solidarnosti, svečano obećao kako njegova vlada „više nikada neće istupati protiv Republike Srpske niti će Republika Srpska javno istupati protiv Srbije“ – pri čemu je, pored ostalog, mislio i na raniji vlastiti javni poziv predsjedniku entiteta da preispita odluku o referendumu – upravo je šef bosanskohercegovačke diplomatije Crnadak u zajedničkom istupu pred beogradskim medijima sa šefom diplomatije Srbije Ivicom Dačićem na primjeru Nikolićeve izjave pokazao kako ponekad i „podrška Republici Srpskoj“ – ako se svede na podršku jednoj političkoj opciji i jednoj ličnosti u njoj - može biti politički nepoželjna. On je, naime, rekao kako su vodeće opozicione stranke u Republici Srpskoj jedinstvene u zaštiti njenih interesa „ali ne možemo da budemo zajedno s vlastima u Republici Srpskoj na pitanjima ekonomskog uništenja RS, na pitanjima kriminala i korupcije i ako je odluka predsjednika Nikolića da ih podržava u tome to je njegovo pravo ali je i moja obaveza da to kažem“.
To je bilo otrežnjujuće podsjećanje kako svečane izjave o solidarnosti, brizi za stabilnost i integritet – u ovom slučaju Republike Srpske ali i Bosne i Hercegovine na širem planu – imaju tek prolaznu vrijednost ako su sračunate na javne efekte bez iskrene namjere da budu i dosljedno provođene.
Vučić je, recimo, tokom 2015. godine povukao više hrabrih poteza dobre volje, od odlaska u Srebrenicu do razmjene posjeta najviših predstavnika dvije države u Beogradu i Sarajevu ali je na kraju godine i vlastite više puta ponovljene izjave o poštovanju suvereniteta i teritorijlnog integriteta Bosne i Hercegovine poništio samo jednim potezom: najavom da će kompletna njegova vlada prisustvovati obilježavanju Dana Republike Srpske 9. januara uprkos odluci Ustavnog suda BiH o neustavnosti tog praznika.
Pridružujući se proslavi dana kada je – proglašenjem „Srpske Republike Bosne i Hercegovine“ 9. januara 1992. – počela institucionalna provedba udruženog zločinačkog poduhvata sa uspostavom srpske vlasti na širokim područjima Bosne i Hercegovine, koja će zatim biti sistematski „očišćena“ od svog muslimanskog i hrvatskog stanovništva, i omalovažavanjem najviše sudske instance susjedne zemlje Vučić je u očima međunarodnih institucija i najuticajnijih država – koje su jednodušno pozvale na poštovanje odluke Ustavnog suda – doveo u pitanje i odanost Srbije ideji vladavine prava i regionalnoj saradnji i povjerenju kao bitnim pretpostavkama pripadanja porodici evropskih naroda.
U tom simboličkom zajedničkom „vješanju mačku o rep“ odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Vučić se – u ovom primjeru – odlučio za antievropske vrijednosti i time je doveo u pitanje i dobar dio pozitivnih učinaka iz prošle godine.
Iz ove epizode potkopavanja začetaka regionalne saradnje mogli bi ponešto da nauče i bošnjački politički prvaci. Oni mogu da iskažu neslaganje – pa i razočarenje – Vučićevom odlukom ali u interesu i države i naroda treba da nastave rad na svim projektima regionalnog povezivanja i saradnje. Politike „zabadanja prsta u oko“, najave referenduma i otcjepljenja korisne su samo u buđenju starih napetosti i nepovjerenja i nemaju nikakvu perspektivu međunarodnog prihvatanja i priznanja.
Valorizaciju tih nedobrosusjedskih izjava i postupaka treba ostaviti međunarodnim institucijama kao što i valorizaciju ratnih projekata treba ostaviti haškom tribunalu koji bi uskoro presudom u slučaju Karadžić mogao baciti i dodatno svjetlo na značenja 9. januara u novijoj istoriji naših podneblja. Odgovorni političari – i na državnom i na entitetskom nivou – morali bi imati praktičnija posla od upornog nadmetanja u tome ko će koga više uvrijediti.