Sljedeće sedmice u Sarajevu se održava jedna zanimljiva manifestacija koja objedinjava muzičku i likovnu umjetnost. Peti po redu međunarodni festival Muzika na žici, biće promovisan a jednim dijelom i održavan u Umjetničkoj galeriji BiH, pa će publika, osim u muzici nekih svjetskih velikana, moći vidjeti i značajne eksponate bh. slikara iz fundusa Galerije.
Bio je to tek povod da razgovaramo sa direktorom jedne od najznačajnijih kulturnih institucija kod nas - Strajom Krsmanovićem.
RSE: Strajo, dobro jutro želim. Evo, sljedeće sedmice u Galeriji ponovo jedna zaista zanimljiva manifestacija - 5. festival Muzika na žici, upotpunjena slikom. O kakvom se projektu zapravo radi?
Krsmanović: Dobro jutro. Mi u Umjetničkoj galeriji nastojimo, kada god smo u mogućnosti, da dinamiziramo naš program, da ga napravimo kompleksnijim i da to nisu samo standardne izložbene postavke, nego naprosto da napravimo jedno mjesto susretanja umjetnika kultura. U tom smislu jako lijepo nam se složila ovogodišnja tema festivala Muzika na žici. Riječ je o festivalu koji predvodi Violeta Smailović, sa ansamblom Musica Ad Hominem. Budući da će festival biti u znaku Modesta Musorgskog i njegovih Slika sa izložbe, onda se nekako logično složilo to da otvorenje bude u prostoru Umjetničke galerije. To će biti u prostorijama naše izložbe iz kolekcije Farnezina. Riječ je o italijanskoj prestižnoj kolekciji savremene umjetnosti, čiji jedan dio je otvoren u Sarajevu, u Umjetničkoj galeriji, tako da će to otvorenje biti jedan interaktivni događaj, uz Violetinu violinu i eksponate sa izložbe Farnezina. Mislim da će to biti jedan vrlo lijep događaj. Koncert se dalje nastavlja narednih četiri dana u Domu Armije, a Galerija će posuđivati neke svoje slike.
RSE: Šta ćemo tu vidjeti?
Krsmanović: Ono što je nekako najatraktivnije, to je 'Visoravan u cvijetu', Gabrijela Jurkića, to je naša slika koja je nekako procijenjena kao najskuplja, najvrjednija, zatim eksponat Mustafe Skopljaka 'Svjetlo' i eksponat Ismara Mujezinovića 'Autoenterijer', budući da se u dvorani Doma armije na zidu one slike Ismeta Mujezinovića, tako da će to biti neki mali likovni dijalog između oca i sina.
RSE: Lijepo je neposredno poslije odlaska javnosti pokazati Mustafu Skopljaka, koji, čini se, za života nije bio dostojno valoriziran.
Krsmanović: Pa, eto, mi to osjećamo kao dug, i prema prijatelju, prema dobrom čovjeku, i prema izuzetnom umjetniku, apsolutno.
RSE: Ova saradnja sa muzičarima nekako spada u red, barem za ovdašnje prilike, neobičnih, neočekivanih poteza. Vi u Galeriji, kažeš, trudite se, koristite svaku priliku da javnosti, pa makar ona i ne bila posve stručna javnost, pokažete Galeriju.
Krsmanović: Da, mi želimo da ovdje imamo promocije dobrih knjiga, da imamo okrugle stolove, čak i neke skromnije pozorišne predstave. Želja nam je da što više ljudi uđe u Galeriju, naročito mladim ljudima.
RSE: Meni se čini kako ove godine možda i niste imali onako velike, spektakularne projekte, kao što je bio onaj Retrospectum ili Momentum. Da li ste uspjeli ove godine ostvariti ono što ste planirali?
Krsmanović: Dobro je da imamo ovaj finiš. Trenutno u Galeriji imamo tri zaista izuzetne postavke, vrlo različite postavke, vrlo različite po sebi, ali svaka na svoj način izvanredna. Pravili smo, u saradnji sa Bošnjačkim institutom simpozijum o Behaudinu Selmanoviću, i jedan dio je postavljen u našoj Galeriji. Zatim imamo vrlo originalnu izložbu sevdalinki našeg stvaraoca Zaima Imamovića i imamo ovu Farnezinu, koja je zaista, neću pretjerati ako kažem, možda i kulturni događaj godine u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući italijanskoj ambasadi, koja je otvorena u povodu 20 godina obilježavanja Dejtona i povodom Italijanskih dana kulture.
RSE: Koliko se sjećam, ovaj vaš novogodišnji plan i nije bio preambiciozan, kao da ste u startu sagledali ukupne okolnosti. Najvećim dijelom oslanjate se na vlastite snage i na snage koje su tu, pri ruci, da pomognu.
Krsmanović: Ma, da, ali ove godine smo postavili novu stalnu postavku, a ono što je naša koncentracija jeste naredna godina, koja je 70 godina postojanja i rada Galerije. Mi ćemo vidjeti da i sa repertoarom koji smo planirali iduće godine, a i samim događajem obilježavanjem te godišnjice koja pada 11. oktobra iduće godine, vratimo u fokus, što bi se reklo, sve ono što Umjetnička galerija jeste, što je bila ovih 70 godina, a i da nekako boldiramo njenu trenutnu situaciju.
RSE: Ja sam očito uspio iznuditi odgovor na pitanje za koje sam dvojio da li da ga postavim, pošto znam da i tradicionalno u ovo vrijeme raportirate javnosti o uspjesima ili neuspjesima, o planovima i ostalom, pa sam prije nego li drugi, očigledno dobio neke ekskluzivne procjene.
Krsmanović: Da. Mi ćemo 10. decembra napraviti press konferenciju, jer mi kao javna ustanova imamo potrebu i obavezu da javnosti kažemo šta smo to uradili, šta eventualno nismo, i šta planiramo u idućoj godini. Ja mogu u najkraćem reći da smo poslovnu godinu završili uspješno, što je za nas jako važno, da nemamo nikakvih dugovanja ni prema kome, ni unutra ni vani, a što se tiče sadržajnog dijela, to nije bilo loše, naročito je finiš odličan. Još bih želio istaći jednu, za nas važnu, stvar – a to su gostovanja. Mi nastojimo da naš fundus približimo gledaocima, kad god možemo i kako god možemo, i nastojimo da to nije samo u Sarajevu i da to nije samo u Galeriji. I opet smo uspjeli, bez obzira na sve te finansijske okolnosti, da odemo u nekoliko naših gradova. Trenutno imamo odličnu izložbu u Muzeju savremene umjetnosti u Banjaluci.
Ta izložba će kasnije ići u Trebinje. Imamo u Visokom Gabrijela Jurkića, zajedno sa još nekim muzejima, ali većina eksponata je iz naše galerije. Išli smo još u Tuzlu, Široki Brijeg, sa Franjevačkom galerijom svake godine razmijenimo barem po jednu izložbu. Dakle, mi stavljamo akcenat na to, želimo da dođemo, ako je moguće, u svaku opštinu gdje imaju kakve-takve uslove za izlaganje, jer mislimo da je to način komuniciranja sa javnošću, sa gledaocima u krajnjoj liniji. Ja to stalno podcrtavam: fundus koji mi posjedujemo nije naše vlasništvo. Mi ga samo čuvamo, a on je vlasništvo ovog naroda koji ga je baštinio svih ovih sedamdeset godina. Naš je dug da ga pokazujemo kad god možemo i gdje god možemo.
RSE: Znači, ova godina, bez obzira na sve poteškoće, ne zaostaje, rekao bih, svih ovih posljednjih godina u kojima ste postizali pamtljive rezultate, i bili, čini se, inspiracija za još neke slične kuće. Možemo li čuti nekoliko rečenica u vezi sa tim, da li je ova petnaesta godina bila obećavajuća za kulturu, ili je ona još jedna od onih što su ih popapali skakavci?
Krsmanović: Pa situacija nije laka, nije niti promijenjena previše na bolje. Sve u kulturi ove zemlje što se uradi, u pravilu se uradi 'na mišiće', na kreativnost individualnih snaga, a ono s čim mi još uvijek muku mučimo, to jeste status institucija. Kod nas su se malo obrnule vrijednosti, pa su institucije potisnute u drugi plan, a u prvi plan su izašle festivalska kultura, neki nevladini projekti itd, što sve treba jednoj kulturi, ne treba to negirati, ali svaka ozbiljna država prije svega brine sistematski o svojim institucijama. Kod nas to još uvijek nije slučaj, osim malog napretka, prije svega ovog sa otvaranjem Zemaljskog muzeja, koji je naša najznačajnija kulturna ustanova.
RSE: Kad god govorimo o kulturi, moramo pogledati prema nadležnim mjestima gdje se kulturna politika kroji ili bi trebalo da se kroji, ili gdje se krčmi ono malo sirotinje što se izdvaja za kulturu. Ne hoteći sad Tebe izlagati nevolji da ocjenjuješ ljude, htio bih samo provjeriti vlastiti dojam kako poslije svakih izbora, svake rekonstrukcije vlade, na čelo ministarstava dolaze sve nekompetentniji ljudi. Može li se iz toga ponešto iščitati, ako sam u pravu, naravno?
Krsmanović: Naš problem je prije svega naše ustavno uređenje koje ima 14 vlada i 14 ministarstava i ministara obrazovanja i kulture, ili kako je to već gdje uređeno. Tako teško da možete i zamisliti da se vodi ozbiljna kulturna politika i da postoji ozbiljna kulturna strategija. Jednostavno, stvari su razvodnjene. Ono što pripada lokalnoj zajednici nerijetko dođe na jasle države ili entiteta, a ono što bi trebalo pripadati državi, uz pomoć lokalnih zajednica, napravljen je jedan haos. Dakle, nismo još uvijek došli do faze da orkestriramo jednu sistematičnu kulturnu politiku, da kažemo: 'Društvo ima interes i podržavaće to i to, a sve ostalo što se dešava, podržavaće sporadično, na način kako je to moguće, na način na koji jedno otvoreno društvo treba da radi'. Druga je priča da li neka kulturna politika može postaviti pitanje trebaju li Mostaru četiri pozorišta. O tom treba razgovarati. Nisam za to da se ukidaju pozorišta, ali da se neke racionalne stvari rade, to se može raditi. Trebaju li Sarajevu sve institucije koje postoje, i tako dalje. To je kulturna politika. A ono što država mora finansirati iz javnog novca, to su njene institucije. To je red poteza.
RSE: Kad sam postavio ovo pitanje mislio sam na činjenicu da recimo imamo ministre kulture koji nisu nikada bili u pozorištu. Kako onda da znaju koje od ova četiri treba?
Krsmanović: Nažalost, i to se dešava, a vrlo konkretno, ja moram, tako da kažem, da se požalim da mi ne možemo kao institucija kulture da dopremo do ministrice kulture Federacije. Ona tvrdi da mi nismo u njenoj nadležnosti. Teško mi je zamisliti da ministrica kulture Federacije može izgovoriti da Umjetnička galerija nije njena nadležnost, ili da Narodno pozorište nije njena nadležnost. To su neki naši ustavni nesporazumi, a onda unutar toga postoje političke silnice koje razvodnjavaju stvari u kulturi po nekim kriterijima koji nisu baš kreativni niti kulturni, nego su političko-nacionalni itd. Manje-više, znamo svi te naše boljke.
