Dostupni linkovi

Kultura protesta tek na početku


Iako Crna Gora, na prvi pogled, nema istoriju protesta, ipak postoje zabilježeni datumi kada su građani izlazili na ulicu. Obzirom na oskudne rezultate, postavlja se pitanje - da li dosadašnja iskustva na javnim protestima ukazuju na nedostatak građanske svijesti u Crnoj Gori.

Prvi „izlazak naroda“ se dogodio u već dubokoj post-titovskoj Jugoslaviji, u okviru događaja koji su vodili raspadu države. Iako je činjenica da se radilo o dirigovanom, a ne autentičnom „protestu“, veliki miting održan u glavnom gradu Crne Gore, tadašnjem Titogradu, ostaje zabilježen kao prvi događaj te vrste.

Tako je počela takozvana antibirokratska revolucija, kada je januara 1989., tadašnje rukovodstvo crnogorske Komunističke partije zamijenjeno novim, koje postaje marionetska vlast u rukama Slobodana Miloševića i njegovog koncepta „odbrane srpskih interesa“.

Na nove izlaske na ulicu, čekalo se relativno kratko. U Jugoslaviji je počeo rat, a u moru bezumlja se javljao, skoro usamljen glas razuma. Slavko Perović je bio lider Liberalnog saveza koji je okupljao pristalice koji su činili mali procenat građana koji su željeli nezavisnu Crnu Goru i istovremeno predstavljali okosnicu antiratnog pokreta i često se okupljali da bi to i javno iskazali uz lajtmotiv „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“:

„Moramo danas reći snažno, tako snažno da nas čitav svijet čuje i poručiti – Slobodane Miloševiću, nije ti Crna Gora zakrpa na prljavoj haljini tvoje politike.“

Uslijedio je period bez značajnijih uličnih manifestacija, koja se prije mogu nazvati narodna okupljanja, nego građanski protesti. To je trajalo do 14. januara 1998., kada su pristalice, tada odlazećeg predsjednika Crne Gore, Momira Bulatovića, pokušale da sa ulice smijene novog predsjednika Mila Đukanovića koga je, i to zajedno sa Bulatovićem, ulica i dovela na vlast. Letjele su kamenice i Molotovljevi kokteli, a eksplodirala je i jedna ručna bomba, za koju su organizatori tvrdili da je ispala nekom policajcu. Podgorica je bila u oblacima suzavca, a tokom noći su uslijedila hapšenja aktivista Momira Bulatovića.

Nekoliko godina poslije toga, prosrpska opozicija u Crnoj Gori je, po uzoru na „beogradske protestne šetnje“ pokušavala da, kružeći ulicama Podgorice, natjera vlast da im ispuni zahtjeve, ali u tome nije uspjela jer je broj učesnika bio suviše mali.

Politika i kapital ipak vode

Uličnih protesta nije bilo sve do 2012., kada su počeli građanski protesti koje su, izražavajući nezadovoljstvo zbog loše socijalno-ekonomske situacije, organizovali Unija slobodnih sindikata i NVO MANS, čija se direktorka, Vanja Ćalović, svake sedmice obraćala Vladi i tražila njen pad:

„Prvi korak je da ova Vlada, ove marionete organizovanog kriminala, ova sramna Vlada na čelu sa Igorom Lukšićem, padne. Kriminalci više neće upravljati ovom zemljom. Ko god sjedne u fotelju premijera, moraće da radi o javnom interesu.“

Ova serija protesta je na kraju pokazala da, suprotno tvrdnjama o nedostatku „kulture protesta“, građani Crne Gore, okupljeni na jednom mjestu i u velikom broju, umiju da javno iskažu nezadovoljstvo.

Posljednji u nizu bio je nedavni protest opozicionog Demokratskog fronta, koji je, tvrdeći da zvanično proglašeni pobjednik nedavno održanih predsjedničkih izbora, Filip Vujanović, nije i pravi novi predsjednik Crne Gore, tražio poništavanje izbora. Skupu se tada obratio predsjednički kandidat i lider Demokratskog fronta, Miodrag Lekić:

„I danas se pokazuje da energija promjena ovdje postoji. Ta energija se osjeća kod mladih koji odbacuju ponudu vlasti da zajedno grade korupcionaško društvo, da cijelu Crnu Goru uvuku u živo blato korupcije.“

Da li dosadašnja iskustva sa narodnim okupljanjima i građanskim protestima ukazuje na nesvrsishodnost protesta u Crnoj Gori ili na potrebu daljeg razvoja građanske svijesti koja će biti u prilici da kroz javno izražen protest ostvari značajniji rezultat?

„Crna Gora nema kulturu protesta, niti građanskog otpora. Tu smo na samom početku. Duboko vjerujem da još moramo da radimo na razvoju takve svijesti i onakvih protesta koji će zaista voditi društvenim promjenama. Neki od ovih dosadašnjih su postali snažne poruke, ali još uvijek je to nedovoljno. Još uvijek naši građani više vole, iz komotne fotelje ili lokalnog kafića da govore o problemima u društvu, nego da uzmu sami akciju u svoju ruke", ocjenjuje direktorka Centra za građansko obrazovanje Daliborka Uljarević.
XS
SM
MD
LG