Dnevnik za Radio Slobodna Evropa ove nedjelje je vodio Ivo Kara-Pešić, doktorant filozofije na Sveučilištu u Torinu, prevoditelj, publicist, pokretač i utemeljitelj Udruge Kinookus te istomenog food film festivala u Stonu. Član je Inicijative "Srđ je naš".
* Subota, 12. svibnja 2012. godine
Probudili su me udarci čekića... srećom ne u glavu, već samo njihov zvuk. Još jedan susjed nešto dograđuje. U Dubrovniku gotovo da nema nijedne kuće koja nije dobila "iznajmljivačku novotvorinu". Gradi se nevjerojatnom brzinom kako bi se nadležne službe stavile pred svršen čin. A onda padne "povijesna nagodba". To se zove dogovorno pravo. Jučer sam u časopisu "Forum" pročitao intervju s umjetnikom Labrovićem. Kaže da najviše balkanštine u današnjoj Hrvatskoj ima u Dubrovniku: iza lažnog glamura krije se bezakonje i kapilarna mreža nasilnika koji kontroliraju teritorij. Lokalni političari i intelektualci za jednokratnu nacionalnu uporabu kukaju da smo prometno izolirani. O duhovnoj izoliranosti ni riječi. Naravno, ona ih nimalo ne brine, jer je uopće ne primjećuju, ali sustavno rade na njenom jačanju.
Popodne sam otišao u Cavtat, u Kuću Bukovac, na izložbu "Kad lišće pada" bosansko-danskog umjetnika Amela Ibrahimovića. Na cavtatskoj rivi su, unatoč apelima građanstva, posjekli ogroman bor, i to sve u okviru radova na uređenju "trga" gdje će biti postavljena bista Vlaha Bukovca. Što bi Vlaho rekao na to?
Pred navalom tornaša, bageraša i valjkaša vrtovi su pobjegli u kuće. Tako se Amelov vrt, vrt njegovih bake i djeda iz Brčkog, smjestio na zidove Kuće Bukovac. Jedna od rijetkih stvari koja me zadivljuje kod stvora zvanog čovjek upravo je sposobnost beskrajnih igara prostorom i vremenom. Dok su vani nestajala vremešna, prekrasna stabla, po zidovima Kuće Bukovac niklo je razno bilje i nekoliko sećija za divanjenje. Ušuškanu u zelenilo, nazreo sam, pretpostavljam, Amelovu baku. Cijeli prizor odisao je intimom, povučenošću i skromnošću. Te vrline današnji duh vremena ne trpi.
Nakon izložbe sam se s Ivanom Selmani vratio nazad u Dubrovnik, na koncert koji je u parkiću u Pilama organiziran povodom dana Županije. Dojmio me se Feredon. Tek nastao dubrovački bend, žestoko prženje u najboljoj maniri američkog post-rocka. Takve biljke niču samo iz asfalta. U sebi sam pomislio: dok u Dubrovniku ima ljudi koji stvaraju ovakvu glazbu, za grad ima nade. Na kraju večeri je nastupio Valetudo. Otišao sam dok su svirali posljednju stvar. U ušima mi je odzvanjao refren njihovog novog hita: "Vjerujem, vjerujem, možda i pretjerujem, što na zemlji je gubitak, to na nebu je zgoditak". Ja, iskreno, u tu vrstu nadomještanja... ne vjerujem.
VIDEO: Valetudo - "Mediteraneo"
* Nedjelja, 13. svibnja 2012. godine
Opet me budi čekić, ovog puta potpomognut zvonima. Gradi se i nedjeljom, od ranog jutra. Zvona crkve Sv. Andrije nevjerojatno dugo i agresivno zvone. Razmišljam o pozivu savjesti o kojem Heidegger govori u svom remek-djelu "Bitak i vrijeme". Poziv savjesti je šutnja. Pretpostavljam da bi i poziv na misu, božanski poziv trebao biti tihi poziv iznutra, a ne agresivna buka primjerena vojnoj mobilizaciji. Ali dijelu katoličke crkve se, kako kaže moj dragi prijatelj Mario Kopić, još uvijek treba dogoditi kršćanstvo. Sve je postalo buka i vulgarni materijalizam, pokazivanje i prozivanje. Na križni put se više ne ide u tišini, nego s razglasom, kao da je riječ o rok koncertu. Svi moramo vidjeti i čuti da oni vjeruju. Kada ljubavi nemamo, kaže Sveti Pavao u onom čudesnom dijelu "Prve poslanice Korinćanima", upravo smo mjed što ječi ili cimbal što zveči. A vjera je ljubav, barem ako ste sljedbenik Josipova sina.
U emisiji Aleksandra Stankovića "Nedjeljom u dva", koja se emitira na HRT1, gostovao je veliki slovenski filozof Slavoj Žižek. Na pitanje je li mu smeta da ga se zove slovenskim filozofom, odgovorio je da s nacionalnim identitetom nema problema sve dok postoji svijest o tome da je on arbitraran: “Mogao sam biti i bilo što drugo”, ustvrdio je. Svidio mi se Žižekov nastup, ludičnost stila, ali i jasna i beskompromisna temeljna stajališta. Čitanje demantija Inicijative "Srđ je naš" na nebrojene laži dubrovačkog gradonačelnika Andra Vlahušića odmah nakon nastupa velikog Žižeka, pokazalo je svu bijedu dubrovačke situacije. Ljudi, who the fuck is Andro Vlahušić?
Dubrovnik
Odlučio sam plivanjem sprati taj osjećaj potpunog besmisla te sam otišao na bazen u Gruž. Kakav prizor! Potpuno prazan bazen! Predivno! Sjetio sam se Juliette Binoche u filmu "Tri boje: Plavo". I tamo su odzvanjale riječi Svetog Pavla: Kad bih sve ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči… I čim sam zaronio, vratio sam se u zbilju: zvuk udaraca teške mehanizacije s gradilišta Atlantske plovidbe, koje se nalazi tik do bazena, čuo se i pod vodom! I oni grade nedjeljom! Ne možete im umaći. Gradilište do bazena je jedna zastrašujuća rupa nevjerojatnih dimenzija. Niče novo zdanje najveće (možda i posljednje velike) dubrovačke tvrtke. Toliko o priči da drugi, a ne Dubrovčani, devastiraju urbano tkivo Grada.
Navečer sam pošao na piće s dragim mi prijateljicama iz udruge "Čovjek na Zemlji" koje su se to jutro vratile s biciklijade od Raguse (naše) do Raguse (one sicilijanske) i natrag. Prepune dojmova i zdravo umorne, ispričale su mi i za jedini incident na putu koji se odigrao u Bariju, gdje im je netko provalio u auto i ukrao fotoaparat s 1.200 fotografija s cijelog putovanja! Previše smo naviknuti oslanjati se na vanjske memorije koje su postale kapacitetno vrlo moćne, ali su, s druge strane, podjednako tako krhke – mogu vam ih, kao Ivani i Marijeti, ukrasti, mogu vam upasti u more, dobiti virus… i u tren oka nestane trag da ste bili, negdje ili uopće.
* Ponedjeljak, 14. svibnja 2012. godine
Nema čekića! Blažena dubrovačka kiša, lije nemilice. Odlazim do Gruža kako bih obavio niz stvari prije puta. Naposljetku moram i do Grada. Na vratima od Pila uvijek ista priča: ogromna kolona turista s cruisera potpuno je začepila ulaz. Hukćem, komentiram, guram se. Na samom ulazu na Stradun je čuveni konop i hoda se u dva smjera. Ja se pravim Englez! Lijevo, uvijek lijevo!
Popodne na lokalnom portalu čitam izjavu gradonačelnika: Dubrovnik može primiti još veći broj turista! Vlahušić očigledno negdje ima neku rupu, kao Münchhausenov konj. Ustvari, kad bolje razmislim, ima puno sličnosti i s gazdom konja. Sjećate li se Baronovih priča? Sve vrca od nemogućih mogućnosti u vatrometu kružnog govora, nekoj vrsti naglas izgovorenog unutarnjeg monologa kojim Vlahušić sebe uvjerava da je majstor za sve prilike, stručnjak za sve oblasti. Svestrana ličnost je naš gradonačelnik, nešto poput Leonarda da Vincija XXI stoljeća!
Sestra Barbara mi je došla u posjet. Gledamo obiteljske slike i smijemo se. Svašta smo prošli, ali smo prošli. Kad bacite pogled preko ramena na svladane prepreke ukažu vam se fini, zeleni brežuljci.
* Utorak, 15. svibnja 2012. godine
Novotvorevina na kući odmah do Bogišićevog parka je skoro gotova. Trenutačno izgleda kao nekakav pavijun, ali poučen iskustvom sličnih uradaka po Dubrovniku, pretpostavljam da će ga u jednom momentu zatvoriti i tako dobiti novu stambenu jedinicu.
Pogled na Dubrovnik sa Srđa (photo: Marina Kelava)
Stigao mi je odgovor iz Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske. Pisao sam im, jer me je zanimalo u kojoj fazi se nalazi projekt koji nosi zvanični naziv “Športsko-rekreacijski centar s golf igralištem i turističkim naseljem Bosanka sjever i Bosanka jug”, široj javnosti, oblikovanoj propagandnom mašinom investitora i, nažalost, Grada Dubrovnika, poznatiji kao projekt golfa na Srđu.
Već sam zvanični naziv projekta je golema prevara. Danas svi znamo da se radi o ogromnom apartmanskom naselju s oko 268 vila i 400 apartmana. Umjesto odgovora Ministarstva dobio sam pismo pročelnice za urbanizam i prostorno planiranje Grada Dubrovnika, gospođe Lončarić, upućeno istom tom ministarstvu, u kojem pročelnica iznosi kronologiju dosadašnjih izmjena i dopuna UPU-a od 2006 do danas. Na kraju pisma, iz kojeg se vidi koliki kaos vlada u prostornom uređenju naše zemlje, pročelnica konstatira da je nakon javne rasprave od prije dvije godine došlo do razmimoilaženja između Dubrovačko-neretvanske županije i Grada Dubrovnika oko zone R1 (građevinskog područja ugostiteljsko turističke namjene) i da je stavljen izvan snage Zakon o igralištima za golf te pita Ministarstvo za uputu u daljnjem postupanju. Eto, tražio sam odgovor, a dobio sam pitanje pročelnice Lončarić.
Kako bih se pripremio za svijetlu apartmansko-golfersku budućnost Dubrovnika, pošao sam u đardin šišat travu. To mi je kao nekakav period probnog rada. U životopisu ću imat više iskustva od drugih kandidata. Naravno, moj je trening mnogo zahtjevniji, jer mi je đardin pun života, trebam pazit da kosilicom ne ozlijedim neku od tridesetak kornjača raznih veličina. Na golf terenu nema traga životu, samo pičiš ravno – divota!
Predvečer su mi došle Ivana i Marijeta da radimo plakate i letak za njihov festival "Čovjek na Zemlji". Dobro smo se ismijali, dok smo slagali prvi plakat. Majka je za to vrijeme gledala Otvoreno na HRT 1 gdje se raspravljalo o istospolnim brakovima. Napravili smo pauzu pa smo malo pogledali emisiju. Čuo sam niz nebuloza među kojima i suludi termin seksualna manjina. Zapitao sam se temeljem čega se utvrdili većinu. Je li proveden neki seksualni popis? Možda većina građana Hrvatske uopće nije seksualno aktivna. Možda ih je puno koju su biseksualci ili prikriveni homoseksualci. U nas uvijek neka fiktivna većina j… neku fiktivnu manjinu. Je li to virtualni seks?
* Srijeda, 16. svibnja 2012. godine
Probijam se kroz tekst knjige koju prevodim. Naporno jest, ali uživam u odličnoj analizi remek-djela svjetske kinematografije i podsjećam se početaka vlastitih studija u Torinu, budući da je riječ o izvrsnom, suvremenom priručniku za film mojih nekadašnjih profesora Darija Tomasija i Giannija Rondolina. Siguran sam da će biti od velike koristi studentima filma iz cijele bivše Jugoslavije.
Kad mi počnu otpadat leđa pođem do đardina malo kopat i čupat travu. Wittgenstein je zapisao da umni uvijek treba kombinirati s nekim ručnim radom.
* Četvrtak, 17. svibnja 2012. godine
Skoknuo sam do Kinematografa u Kino Slavicu. Stvari su se počele pokretati s nulte točke zahvaljujući ustrajnosti žena iz ove ustanove. Muški bi odavno bili odustali i sve raskantali. Možda jedno od najljepših ljetnih kina na svijetu opet će otvoriti svoja vrata, ali ovoga puta ne samo za filmove, već i za koncerte, kazališne predstave, tribine. Nakon toliko dubrovačkih priča s tužnim krajem u kojima smo, zbog općeg lupeštva i bezakonja, izgubili najdragocjenije prostore od ogromnog značaja za društveni život grada, najzad jedan happy end… ustvari, happy početak!
Čini mi se da je to najvažnija stvar koju možemo učiniti za Dubrovnik - otvorit ga svijetu, otvorit njegove kulturne prostore svijetu… proventat treba puno toga…
Obećao sam Gjivi Galov da ćemo iz Rima dovesti prijatelje koji su u kvartu Pigneto spasili od propasti jedno staro, povijesno kino. Ono je danas najvažnije sastajalište filmskih umjetnika u talijanskoj prijestolnici. Čini mi se da je to najvažnija stvar koju možemo učiniti za Dubrovnik - otvorit ga svijetu, otvorit njegove kulturne prostore svijetu… proventat treba puno toga…
Kupio sam kartu za brod. Avionska karta bi me koštala 350 eura! U prometnoj izolaciji nas drže monopolisti iz Croatia Airlinesa i Jadrolinije. Smiješno je da se u Hrvatskoj svi žale na kapitalizam u koji ustvari nikada nismo ni zakoračili.
Hvata me putna groznica.
* Petak, 18. svibnja 2012. godine
Uvijek mi je teško krenuti na put, ali kad se otisnem, beskrajno uživam. Stari vagabond se probudi u meni. Rođeni smo za lutanja, za putovanja. Na svim razinama zbilje cirkuliranje je od suštinskog značaja: od krvotoka i tjelesne energije, do ljudi, ideja i stvari. Stoga su mi suluda sva huktanja na došljake. Pomislite samo na jednu banalanu činjenicu: da smo potpuno izolirani otok, nakon nekoliko generacija svi bismo bili degenerici. I kako je onda moguće da i dalje moramo slušati degenerike koji trube o čistoći nacije, jezika, običaja?
Dan je sunčan, more je mirno. Apena je vapor arivo u porat i iskrco paseđere…
