“Presuda je premala i smiješna,” kazala je povodom prvostupanjske presude Momčilu Perišiću jedna od dvjesto ranjenih u raketiranju Zagreba 2. i 3. svibnja 1995. godine, aktualna ravnateljica splitskog baleta Almira Osmanović.
Ona i još 17 balerina ranjene su tada u raketiranju središta Zagreba, rakete su pale i na Dom umirovljenika u zagrebačkoj Klaićevoj ulici, kao i na susjedno rodilište i Dječju bolnicu. Sedmero je ljudi poginulo, a njih preko dvjesto je ranjeno. Među ubijenima u raketiranju središta Zagreba bila je i žena koja se tek pred koji dan izvukla iz opkoljenog Sarajeva, a fotografija njezinog mrtvog tijela fotografa zagrebačkog “Večernjeg lista” Miše Lišanina što ju je objavio “New York Times” na naslovnoj stranici obišla je tada svijet.
Hrvatski političar Ivan Jarnjak, koji je u vrijeme raketiranja Zagreba bio ministar unutarnjih poslova, u prvom je komentaru usporedio kaznu Perišiću s kaznama hrvatskim generalima Gotovini i Markaču za ratne zločine za vrijeme i nakon “Oluje”.
“Apsolutno se pokazuje da su bili prestrogi prema hrvatskim generalima, ako se njega osudilo na 27 godina i to je ono što je loše," kazao je Jarnjak medijima. Inače, ovo je u svim hrvatskim medijima u utorak prva vijest.
Zakazalo pravosuđe
Perišić je u Hrvatskoj 1997. godine u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora zbog granatiranja civilnih ciljeva u Zadru ujesen 1991. godine, kada je ubijeno preko 30 hrvatskih civila i uništeno preko 120 gospodarskih, vjerskih i stambenih objekata. Iako je kompletna dokumentacija dostavljena Haškom tribunalu, Perišić tamo nije suđen za Zadar. Zadrani za to ne prozivaju Hag, već nekoga u Hrvatskoj.
“Netko tu nije napravija svoj posal! Ha – tko je to? Sigurno netko iz tužilaštva!”
“To znači da je netko ovdje napravio nekakve propuste. To je naravno nepravedno, ali običan građanin želi sve zaboraviti, a kada bi se udubio u to i razmišljao – onda bio bio povrijeđen. Moj se sin rodio usred granatiranja 5. rujna 1991. i baš sam to proživjela . Bez struje, bez vode...”
“Vjerojatno je zakazalo naše hrvatsko pravosuđe...”
Uz Perišića je tada za ratne zločine protiv civila osuđeno još 18 časnika tadašnje JNA na kazne od 10 do 20 godina. U obrazloženju presude tada je rečeno kako je njihova odgovornost nedvojbeno utvrđena među ostalim i izravnim svjedočenjem dvojice bivših pripadnika JNA o Perišićevim zapovijedima za topničke napade na Zadar.
Na suđenju Perišiću u Hagu kao dokazi su uvedeni zapisnici sa sjednica beogradskog Vrhovnog saveta odbrane održanih nakon hrvatske akcije „Oluja“ kolovoza 1995. godine, koji – po tvrdnjama obrane Gotovine i Markača – jasno pokazuju da uzrok masovnog odlaska lokalnih Srba nije bio topnički napad hrvatskih snaga na civile, kako je to utvrdilo prvostupanjsko vijeće u presudi Gotovina - Markač nego odluka lokalnog vodstva u samoproglašenoj „Krajini“. Odvjetnici dvojice generala sada od Beograda službeno potražuju te dokumente.
Ona i još 17 balerina ranjene su tada u raketiranju središta Zagreba, rakete su pale i na Dom umirovljenika u zagrebačkoj Klaićevoj ulici, kao i na susjedno rodilište i Dječju bolnicu. Sedmero je ljudi poginulo, a njih preko dvjesto je ranjeno. Među ubijenima u raketiranju središta Zagreba bila je i žena koja se tek pred koji dan izvukla iz opkoljenog Sarajeva, a fotografija njezinog mrtvog tijela fotografa zagrebačkog “Večernjeg lista” Miše Lišanina što ju je objavio “New York Times” na naslovnoj stranici obišla je tada svijet.
Hrvatski političar Ivan Jarnjak, koji je u vrijeme raketiranja Zagreba bio ministar unutarnjih poslova, u prvom je komentaru usporedio kaznu Perišiću s kaznama hrvatskim generalima Gotovini i Markaču za ratne zločine za vrijeme i nakon “Oluje”.
“Apsolutno se pokazuje da su bili prestrogi prema hrvatskim generalima, ako se njega osudilo na 27 godina i to je ono što je loše," kazao je Jarnjak medijima. Inače, ovo je u svim hrvatskim medijima u utorak prva vijest.
Zakazalo pravosuđe
Perišić je u Hrvatskoj 1997. godine u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora zbog granatiranja civilnih ciljeva u Zadru ujesen 1991. godine, kada je ubijeno preko 30 hrvatskih civila i uništeno preko 120 gospodarskih, vjerskih i stambenih objekata. Iako je kompletna dokumentacija dostavljena Haškom tribunalu, Perišić tamo nije suđen za Zadar. Zadrani za to ne prozivaju Hag, već nekoga u Hrvatskoj.
“Netko tu nije napravija svoj posal! Ha – tko je to? Sigurno netko iz tužilaštva!”
“To znači da je netko ovdje napravio nekakve propuste. To je naravno nepravedno, ali običan građanin želi sve zaboraviti, a kada bi se udubio u to i razmišljao – onda bio bio povrijeđen. Moj se sin rodio usred granatiranja 5. rujna 1991. i baš sam to proživjela . Bez struje, bez vode...”
“Vjerojatno je zakazalo naše hrvatsko pravosuđe...”
Uz Perišića je tada za ratne zločine protiv civila osuđeno još 18 časnika tadašnje JNA na kazne od 10 do 20 godina. U obrazloženju presude tada je rečeno kako je njihova odgovornost nedvojbeno utvrđena među ostalim i izravnim svjedočenjem dvojice bivših pripadnika JNA o Perišićevim zapovijedima za topničke napade na Zadar.
Na suđenju Perišiću u Hagu kao dokazi su uvedeni zapisnici sa sjednica beogradskog Vrhovnog saveta odbrane održanih nakon hrvatske akcije „Oluja“ kolovoza 1995. godine, koji – po tvrdnjama obrane Gotovine i Markača – jasno pokazuju da uzrok masovnog odlaska lokalnih Srba nije bio topnički napad hrvatskih snaga na civile, kako je to utvrdilo prvostupanjsko vijeće u presudi Gotovina - Markač nego odluka lokalnog vodstva u samoproglašenoj „Krajini“. Odvjetnici dvojice generala sada od Beograda službeno potražuju te dokumente.