Novi načini interveniranja: Budućnost su reybanke i kamioneti

Piše Paddy Ashdown za Times (Prevela Ena Stevanović)

Intervencije u iračkom stilu su završene. Zbrkana libijska verzija će od sada biti naš model.

Ako volite kobasice i poštujete zakon, pripazite da nikad ne vidite kako se i jedno i drugo pravi. Ovaj aforizam Marka Twaina objašnjava ono što se trenutno događa u Libiji.

Svrgavanje s vlasti Muamara Gadafija je bilo gadno, a biti će još i gadnije. Za one koji su navikli posmatrati oklopne kolone koje pobjednički marširaju pustinjom i ruše statue diktatora ovo ne izgleda jako impresivno. Ali tako će izgledati budućnost i bolje se što prije navići na nju.

Sviđalo se to vama ili ne, pobunjenička vojska uz pomoć NATO snaga kreira novi način interveniranja i osnažuje međunarodne zakone. Zbogom liberalnim intervencijama s topovnjačama i masovnim intervencijama i dobar dan 'reybankama', majicama i na brzinu preuređenim kamionetima.

ideo: Libijska budućnost puna izazova, Jerome Socolovsky, VOA, avgust, 2011

Ali s Libijom još nismo završili. Posljednji Gadafijevi dani će biti jednako naporni kao i dani kada je počela pobuna. On je više nego ljut da bi si dozvolio da napravi neku glupost na kraju.

Ali čak i ako bitka završi brzo i čisto, mir koji slijedi nakon ovoga će biti jednako konfuzan i haotičan kao i čitav konflikt. A kako drugačije bi i moglo biti? Mi smo intervenisali kako bismo spriječili masakr i dozvolili libijskom narodu da sami oblikuju svoj mir umjesto da im ga mi nametnemo u čemu, usput rečeno, ni sami nismo jako uspješni.

I dok promatramo Nacionalno tranzicijsko vijeće kako se bori da oformi vladu čiji je prioritet sigurnost, moramo se s poniznošću prisjetiti da naši pokušaji da učinimo to isto u Bagdadu i Kabulu nisu baš uspješno završili. I ne samo tada, već uvijek kada smo pokušali nametnuti zapadni mir u nekoj državi nakon konflikta.

Sada moramo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo pomogli pobunjenicima da uspostave mir i vladu u Libiji. I morati ćemo to učiniti sa razumijevanjem i strpljenjem. Bolje da greške koje su neizbježne budu lokalne nego naše da ne bismo ponovo plaćali cijne neuspjeha kao u Iraku i Afganistanu.

Kosovsko iskustvo

Prije nego što je 1997. počeo rat na Kosovu bio sam u nekoliko malih albanskih sela južno od Prištine koje je bombardovala srpska vojska. Slijedećeg dana sam upoznao jednog od srpskih komandanata i saznao sam da je on više zabrinut da bi mogao biti osuđen u, tada još neiskusnom Haškom tribunalu, nego što se bojao NATO-vih bombi.

Smisao zakona nije samo da nam servira pravdu nakon što se desi konflikt, već i da upravlja našim ponašanjem. Nakon Kosova, na svjetskom samitu 2005. je ponuđen novi međunarodni pravni koncept: odgovornost za zaštitu. Pod tim se podrazumijeva da prema međunarodnim zakonima vlada ima obavezu da zaštiti svoj narod, a ne da ga zlostavlja. Mnogi od nas su smatrali da će taj zakoni biti samo još jedan komad papira, međutim Libija je tom zakonu dala oblik.

Sprovođenje tog zakona u novoj libijskoj politici sigurno neće biti glatko niti oslobođeno od kontradikcija. Zakon o zaštiti će se snažno sprovoditi na mjestima gdje je to moguće, kao što je Libija, ali ne i na mjestima gdje to nije moguće kao naprimjer u Siriji. Mi smo to isto učinili u Iraku i Afganistanu jer smo mogli, a nismo u Čečeniji i Zimbabveu jer nismo mogli.

U godinama koje dolaze naša mantra bi mogla glasiti ovako: To što ne možeš uraditi sve ne znači da ne trebaš uraditi ništa. Tako se međunarodni zakon ne razlikuje od većine ostalih pravnih tijela.

Tri moguće intervencije

Međunarodni zakon ne podrazumijeva jedno pero ili jedan komad papira. On se vremenom razvija na vrlo konfuzan, neelegantan i često kontradiktoran način. A Libija se trenutno nalazi usred tog procesa.

Mnogi od nas uključujući i mene samog su strahovali da se nakon debakla u Iraku multilateralni sistem više nikad neće moći koristiti u pozitivne svrhe. Ali to se ipak desilo, i to s velikim trijumfom.

I sada, zahvaljujući Libiji, možemo birati između tri različita načina međunarodnih intervencija. Možemo odustati i priznati si da ne možemo uspjeti te uopće ne pokušavati. U ovom slučaju će nadolazeće turbulentne decenije biti vrlo opasne zbog smjene moći u svijetu koji je nestabilan, međusobno zavistan i opremljen oružjem za masovno uništenje.

Ili možemo nastaviti intervenirati kao što smo to učinili u Iraku i Afganistanu: isključivo zapadna koalicija,uz korištenje masivnih vojnih trupa sa zapada, uz kavaljerski stav prema međunarodnom zakonu i uz brzu pobjedu nakon koje slijede dugi i spori pokušaji da se drugoj državi nametne naš sistem.

Libija nam je sada ponudila i treću mogućnost: snažno podržati zakon o zaštiti tamo gdje je to moguće i pronaći druge načine tamo gdje to nije moguće. Oformiti koaliciju koja nije isključivo zapadna i podržati međunarodni zakon. Ovakve mjere postavljaju granicu za naše vojne akcije tijekom konflikta i umanjuju našu sposobnost da utječemo na ishod sukoba. Uspjeh se odnosi na sprječavanje nasilja, a ne na elegantnost ishoda.

Trebamo priznati važnost regionalnih sila i reagirati na način da ne namećemo svoju volju već da damo slobodu lokalnom stanovništvu da uspostave svoj sistem. Moramo razumjeti da će ishodi nekad biti zbrkani ili možda i ložiji, ali isto tako moramo zapamtiti da nije mnogo bolje ni ono što smo do sada sami pokušali uraditi.

Hoće li ovo biti ugodno za gledati? Neće. Ali to je najbolje što možemo učiniti. I bolje se na to navići.

*****

Lord Ashdown od Norton-sub-Hamdonwas je bio visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.