U Hrvatskoj je teže doći do informacija o imovinskim potraživanjima između tvrtki bivših federalnih jedinica nego li pješice do Južnog pola. Čak ni u INA-i, naftnoj kompaniji, koja od Srbije potražuje 167 benzinskih crpki ili 200 milijuna eura odštete, nisu bili voljni govoriti o vlastitom iskustvu, uz obrazloženje da je cijela stvar na sudu i da ne žele ništa komentirati, pa ni načelno.
Doktor Žarko Primorac, nekadašnji direktor u sarajevskom Energoinvestu, danas neovisni ekonomski analitičar, napominje da je situacija vrlo komplicirana jer imovinski odnosi između poduzeća i banaka na području bivše Jugoslavije uglavnom nisu regulirani i međusobna će imovinska potraživanja, ističe doktor Primorac, trajati još godinama.
„U cjelini, malo od toga je regulirano. Nešto jeste u neposrednim pregovorima, ali uglavnom, pošto imovinski odnosi između poduzeća i banaka na području bivše Jugoslavije nisu regulirani, puno toga je ostalo neregulirano i to će se ganjati, suditi, dokazivati i naplaćivati i u godinama koje nam predstoje”, kaže Primorac.
Nismo uspjeli saznati imaju li rudnici Trepča nešto od imovine i u Hrvatskoj, no riječ je o kombinatu sličnom Eneregoinvestu, u kojem je doktor Primorac nekad radio, pa smo ga zamolili da usporedi situaciju i odgovori - je li riječ o državnom ili društvenom vlasništvu?
„Sva poduzeća su bila u istom vlasničkom statusu prije rata i to su bila takozvana društvena poduzeća. Društvena imovina, najjednostavnije rečeno, bila je svačija i ničija imovina. Naime definicijski, poduzeća su u ime društva upravljala određenom imovinom koju su imali u svojim bilancama, tako da su ona bila odgovorna da upravljaju tim dijelom imovine. Nisu bili formalini vlasnici. Formalni vlasnik je bilo cijelo društvo. To je bio jedan nevlasnički status koji je kasnije u procesu pretvorbe pretvoren u državni status. To je bila pozicija svih poduzeća, pa tako i Energoinvesta. Ta imovina je čisto komercijalna imovina, kojom je poduzeće raspolagalo i za nju odgovaralo. Prema tome, obveze po toj imovini je ostvarivalo poduzeće, obveze po toj imovini je izvršavalo poduzeće i država se sa tim u principu nije imala ništa. Tako da imovina i obveze poduzeća iz bivše Jugoslavije nisu, niti mogu, biti predmet sukcesije”, pojašnjava Primorac.
Primorac: Predmet sukcesije je nešto drugo. Predmet sukcesije je državna imovina i državne obveze, a državnu imovinu je predstavljalo ono što je bila imovina saveznih organa i saveznih organizacija, imovina JNA, imovina diplomatskih predstavništava i diplomacije, i naravno ono što su bile obaveze po toj imovini, kao što su državni dugovi, koje je garantirala država i tadašnje federacije. Prema tome, taj dio imovine je predmet sukcesije između republika. Imovina poduzeća i banaka je komercijalna imovina i po tome država nema nikakvih obaveza, niti je ta imovina predmet sukcesije.
Sjedište Energoinvesta u Sarajevu, foto: Midhat PoturovićPrimorac: Malo od toga je regulirano u ovih 20 godina. Energoinvest je imao poslovne jedinice po cijeloj teritoriji bivše Jugoslavije i to svoje tvornice koje su bile udružene u Energoinvest. Pošto su tada postojale Osnovne organizacije udruženog rada, kao osnovni organizacioni oblik, sve te tvornice i pogoni po drugim republikama su imale status Osnovne organizacije udruženog rada ili Radne organizacije. Drugim riječima, sve te jedinice su imale svoju bilancu u kojima su iskazivale svoju imovinu i svoje obaveze. Prema tome, malo je mogla potraživati centrala ili polagati pravo na imovinu neke naše tvornice na Kosovu ili Makedoniji jer je ta jedinica tamo imala svoj bilans i u njemu je registrirala svoju imovinu i svoje obaveze. E sad, ako je neko poduzeće udruženo u Energoinvestu ostalo dužno drugom u drugoj republici, naravno da to poduzeće, odnosno Osnovna organizacija iz druge republike, ima pravo potraživati to svoje pravo.
Primorac: Ako se može sporazumno naći rješenje, nađe se rješenje, posebno ako poduzeća imaju interesa da surađuju dalje, ali u principu, malo je sporova riješeno bez sudskog ganjanja.
Primorac: Prema INA-i je bilo potraživanje iz BiH, koliko ja znam, i mislim da tu ima još stvari koje nisu riješene. Recimo kako su nastala neka potraživanja prema INA-i. Poduzeća iz bivše Jugoslavije su prodavala svoju opremu u Libiju, Irak, Siriju i neke druge zemlje Srednjeg istoka i onda bi uglavnom naplaćivali, posebno u posljednjim godinama pred raspad, isporukama nafte. Došao bi brod nafte kojim bi bila izmirena potraživanja Energoinvesta, Ingre, Končara itd. Ta nafta je najčešće odlazila u rafineriju u Rijeci, gdje bi je INA prerađivala i prodavala. Prema tome, INA bi tako postala dužna isplatiti ta potraživanja prema poduzećima koja su isporučivala opremu na Srednji istok. Nešto od toga je isplaćeno, nešto nije. Znam da je Hidrogradnja Sarajevo iskazivala neko potraživanje, znam da je i kod Energoinvesta ostalo nekih stvari koje su ostale neriješene. U kom statusu je to danas, da vam pravo kažem, ne znam, ali to su u momentu raskida poslovnih i političkih veza između bivših država bile otvorene stavke, otvorena salda i nesanirane situacije.
Primorac: Sada se pojavljuje Jugobanka sa zahtjevom prema Zagrebačkoj i Privrednoj banci, i kod banaka će toga biti dosta, jer banke su po pravilu preuzimane na taj način što su dokapitalizirane. To je značilo da su u vrijeme inflacije 1991. –1993., posebno u Srbiji, a dijelom i u Hrvatskoj, banke iz drugih republika preuzimane time što su dokapitalizirane obezvrijeđenim novcem, pa su na taj način domaća lica i domaće pravne jedinice postajali vlasnici banaka. Sve se to sada može i obarati i dokazivati da se tako nije moglo raditi, a može se dobiti i pravna satisfakcija. Može biti pravno potvrđeno. Prema tome, predstoji nam jedan dugačak i kompleksan proces koji će dijelom riješiti sudovi, a dijelom samo vrijeme.
Doktor Žarko Primorac, nekadašnji direktor u sarajevskom Energoinvestu, danas neovisni ekonomski analitičar, napominje da je situacija vrlo komplicirana jer imovinski odnosi između poduzeća i banaka na području bivše Jugoslavije uglavnom nisu regulirani i međusobna će imovinska potraživanja, ističe doktor Primorac, trajati još godinama.
„U cjelini, malo od toga je regulirano. Nešto jeste u neposrednim pregovorima, ali uglavnom, pošto imovinski odnosi između poduzeća i banaka na području bivše Jugoslavije nisu regulirani, puno toga je ostalo neregulirano i to će se ganjati, suditi, dokazivati i naplaćivati i u godinama koje nam predstoje”, kaže Primorac.
Nismo uspjeli saznati imaju li rudnici Trepča nešto od imovine i u Hrvatskoj, no riječ je o kombinatu sličnom Eneregoinvestu, u kojem je doktor Primorac nekad radio, pa smo ga zamolili da usporedi situaciju i odgovori - je li riječ o državnom ili društvenom vlasništvu?
„Sva poduzeća su bila u istom vlasničkom statusu prije rata i to su bila takozvana društvena poduzeća. Društvena imovina, najjednostavnije rečeno, bila je svačija i ničija imovina. Naime definicijski, poduzeća su u ime društva upravljala određenom imovinom koju su imali u svojim bilancama, tako da su ona bila odgovorna da upravljaju tim dijelom imovine. Nisu bili formalini vlasnici. Formalni vlasnik je bilo cijelo društvo. To je bio jedan nevlasnički status koji je kasnije u procesu pretvorbe pretvoren u državni status. To je bila pozicija svih poduzeća, pa tako i Energoinvesta. Ta imovina je čisto komercijalna imovina, kojom je poduzeće raspolagalo i za nju odgovaralo. Prema tome, obveze po toj imovini je ostvarivalo poduzeće, obveze po toj imovini je izvršavalo poduzeće i država se sa tim u principu nije imala ništa. Tako da imovina i obveze poduzeća iz bivše Jugoslavije nisu, niti mogu, biti predmet sukcesije”, pojašnjava Primorac.
RSE: Što je točno predmet sukcesije?
Primorac: Predmet sukcesije je nešto drugo. Predmet sukcesije je državna imovina i državne obveze, a državnu imovinu je predstavljalo ono što je bila imovina saveznih organa i saveznih organizacija, imovina JNA, imovina diplomatskih predstavništava i diplomacije, i naravno ono što su bile obaveze po toj imovini, kao što su državni dugovi, koje je garantirala država i tadašnje federacije. Prema tome, taj dio imovine je predmet sukcesije između republika. Imovina poduzeća i banaka je komercijalna imovina i po tome država nema nikakvih obaveza, niti je ta imovina predmet sukcesije.
RSE: Kakva su iskustva Energoinvesta u konsolidaciji njegove imovine, nakon raspada bivše Jugoslavije?
RSE: Je li netko nešto uspio riješiti ili se uglavnom sude?
Primorac: Ako se može sporazumno naći rješenje, nađe se rješenje, posebno ako poduzeća imaju interesa da surađuju dalje, ali u principu, malo je sporova riješeno bez sudskog ganjanja.
RSE: Baš takav je slučaj Ine, koja traži svoje crpke. Protiv Srbije je lani pokrenula i sudsku tužbu, no, vi ste spomenuli i potraživanja iz drugih Republika prema INI, posebno iz BiH?
Primorac: Prema INA-i je bilo potraživanje iz BiH, koliko ja znam, i mislim da tu ima još stvari koje nisu riješene. Recimo kako su nastala neka potraživanja prema INA-i. Poduzeća iz bivše Jugoslavije su prodavala svoju opremu u Libiju, Irak, Siriju i neke druge zemlje Srednjeg istoka i onda bi uglavnom naplaćivali, posebno u posljednjim godinama pred raspad, isporukama nafte. Došao bi brod nafte kojim bi bila izmirena potraživanja Energoinvesta, Ingre, Končara itd. Ta nafta je najčešće odlazila u rafineriju u Rijeci, gdje bi je INA prerađivala i prodavala. Prema tome, INA bi tako postala dužna isplatiti ta potraživanja prema poduzećima koja su isporučivala opremu na Srednji istok. Nešto od toga je isplaćeno, nešto nije. Znam da je Hidrogradnja Sarajevo iskazivala neko potraživanje, znam da je i kod Energoinvesta ostalo nekih stvari koje su ostale neriješene. U kom statusu je to danas, da vam pravo kažem, ne znam, ali to su u momentu raskida poslovnih i političkih veza između bivših država bile otvorene stavke, otvorena salda i nesanirane situacije.
RSE: Što je s bankama?
Primorac: Sada se pojavljuje Jugobanka sa zahtjevom prema Zagrebačkoj i Privrednoj banci, i kod banaka će toga biti dosta, jer banke su po pravilu preuzimane na taj način što su dokapitalizirane. To je značilo da su u vrijeme inflacije 1991. –1993., posebno u Srbiji, a dijelom i u Hrvatskoj, banke iz drugih republika preuzimane time što su dokapitalizirane obezvrijeđenim novcem, pa su na taj način domaća lica i domaće pravne jedinice postajali vlasnici banaka. Sve se to sada može i obarati i dokazivati da se tako nije moglo raditi, a može se dobiti i pravna satisfakcija. Može biti pravno potvrđeno. Prema tome, predstoji nam jedan dugačak i kompleksan proces koji će dijelom riješiti sudovi, a dijelom samo vrijeme.