Multikultularizam je mrtav?
Ne vjerujem da postoji Sarajlija koji se ne sjeća kako su se gradjani okupljali ispred gradske katedrale na ponoćku, uoči katoličkog Božića. Sretali se tamo mladi svih boja i nacija – svi su išli na jednu vrstu hapenninga.
Posve sam siguran da u BiH nije bilo obitelji koji su služili svinjetinu ako su im gosti bili Muslimani, kao što sam siguran da su istinki susjedi rado mijenjali turske baklave i srpski kajmak.
Poštivali smo tudje običaje zato što smo voljeli svoje. Bili smo ¨multi-kulti¨!
Svijet se medjutim promijenio, u nas je zlo nadvladalo, pali su blizanci u New Yorku, islamski terorizam je postao svakodnevnica.
Prije neki dan je u Davosu, Švicarska, premijer Velike Britanije, David Cameron u suštini ponovio riječi njemačke kancelarke Angele Merkel da multikulularizam pripada prošlosti. Tačnije on kaže da decenijama stara politika ¨multikultularizma¨ ohrabruje postojanje ¨izoliranih grupa¨ gdje se može razviti terorizam. ON je osudio politiku ¨odustajanja od tolerancije¨ što je ohrabrilo Muslimane i ostale imigranstke grupe ¨da žive odvojenim životima, neovisno jedni od drugih i od većine¨. Zbog toga, kaže Cameron, vlade u Evropi moraju ¨manje prakticirati pasivnu toleranciju, a više aktivni, mišićavi liberalizam¨.
¨Mi čak toleriramo da u tim odvojenim dijelove društva ljudi žive na način koji je protivan našim vrijednostima. Tako, kada neki bijelac izrazi neki problematičan stav, rasizam na primjer, mi to s punim pravom osudjujemo. Ali, kada isto tako problematičan stav izrazi neko ko nije bijelac, mi smo oprezni, čak se i bojimo da osudimo takvo ponašanje!¨
Bez obzira koliko Cameron bio u pravu ili ne, činjenica jeste da država ne smije nametati pravila svoje većinske kulture imigrantima, ali je isto tako činjenica da odsustvo tog nametanja ne znači da oni koji ne pripadaju većini mogu da nameću svoja pravila – makar i samo unutar svoje etničke grupe.
Ako bi se prihvatilo pravo države da nameće svoja religijska ili kulturološka pravila ono bi, neizbježno, dovelo do pobune. Ako ta ista država prihvati pravo manjine da nameće svoja pravila, makar i unutar same svoje skupine, tada bi se uvela praksa da se isti zakoni primjenjuju na drugačiji način u različitimk dijelovima društva. A to opet, na kraju, dovodi do sukoba.
Prije nekoliko je godina njemački pisac muslimanskog porijekla, Bassam Tibi, pišući na ovu temu uveo termin ¨leitkultur¨ (grubo prevedeno: dominantna kultura) pokušavajući da taj termin suprostavi multikultularizmu. On kaže da je jedini način da u društvu sa mješovitim kulturama svaka od tih kultura može funkcionirati i zajedno i odvojeno samo ako je ujedinjena u nekom zajedničkom cilju.
Nikako mi nije jasno kako tolikim političarima i naučnicima treba toliko vremena da definiraju ono što je znala svaka nana u BiH, naprimjer: da se ne ulazi u sobu ako neko klanja, da se ne služi svinjetina onima kojima to smeta, da je srpski kajmak najbolji na svijetu ne zato što je srpski nego zato što je dobar, da je hrvatsko vino sjajno ne zato što je hrvatsko nego zato što je dobro.
Jedino čega se ¨bojim¨ jeste da nas dobronamjerne rasprave o tome da li je multikultularizam mrtav ili ne, odvedu ka jednoumlju i, ne daj bože, tezi ¨jedna nacija, jedna religija i jedan vodja.¨
Jer ko god je tamo krenuo nije stigao, a na putu je samo rušio, palio i ubijao.
Ja bih zato radije da ostanem(o) ¨multi-kulti¨ jer ne mogu zamisliti život bez baklava, kajmaka i vina.