Dostupni linkovi

Diplomatija prije WikiLeaksa: Opasne veze


Ilustrativna fotografija
Ilustrativna fotografija
David Kahn (New York Times), priredio: Nedim Dervišbegović

Britanski ambassador u Veneciji je u 17. vijeku primjetio „da je diplomata častan čovjek poslan u inostranstvo da laže za svoju zemlju“. Diplomate su vijekovima, međutim, činili i više nego samo lagali. Podmićivali su, krali, presretali depeše. Ovo će možda doći kao utjeha mnogobrojnim američkim diplomatama čija su se lica zacrvenila nakon objavljivanja gomile diplomatskih depeša od strane WikiLeaksa: šta god su oni uradili ne može se porediti sa onim što su ambasadori radili u prošlosti.

U Londonu u 16. vijeku, naprimjer, francuski ambasador je platio sekretaru drugog diplomate 60 kruna mjesečno da bi pročitao depeše kojima je sekretar imao pristup. Do 17. vijeka, veliki dio godišnjih troškova od 67.000 funti britanskog Foreign Office-a je bio namijenjen za podmićivanje.

Ali London se teško može porediti sa Bečom kao mjesto lošeg diplomatskog vladanja. Princ Wenzel Anton von Kaunitz, austrijski ministar vanjskih poslova u 18. vijeku, nije uzimao novčani mito, ali je zati primao skupe poklone kao što su konji, slike i vino, od ljudi koji su željeli utjecati na njega.

Bečke prostitutke su također imale neobično uspješan pristup diplomatslom koru. Jedna takve žena je, za vrijeme Bečkog kongersa 1815., primila platu od ađutanta ruskog cara Aleksandra I, i prenijela mu informacije koje je čula od drugih izaslanika koje je posjetila.

Špijuni sa dozvolom boravka

Ova praksa je počela u srednjem vijeku, kada su pregovarači na mirovnim pregovorima skupljali informacije o zemlji domaćinu. Nastavljeno je u doba Renesanse sa uspostavljanjem stalnih ambasada. Domaćini ustvari nikada i nisu prestali vjerovati da je ambasador zapravo samo špijun sa dozvolom boravka.

Naslovnice svjetskih novina nakon objavljivanja diplomatskih depeša 28. novembra 2010.
U skladu s tim, vlade su presretale prepisku akreditovanih diplomata. Specijalisti su u svijećama osvijeteljnim „crnim komorama“ podvlačili vrele žice pod voštane pečate da bi otvorili poštu. Pisma na stranim jezicima su prevođena a ona napisana pomoću šifri dešifrovana. Njihov sadržaj je onda prosljeđivan kraljevima i ministrima.

Bečka crna komora je bila najupješnija. U sedam sati ujutro bi primila vreće pošte koja je poslana iz amabasada ili prema njima nakon čega bi se pisma otvrala, kopirala i vraćala u poštanski ured u devet i trideset. Kada se britanski ambasador požalio da je dobio pismo koje je zapečaćeno pečatom neke druge države – što je bio čist dokaz da je pismo bilo otvoreno – Kaunitz je mirno odgovorio: „Kako su ti ljudi nespretni.“

Kada se markiz od Chétardieja, francuski ambadasador u Rusiji, požalio 1774. zbog naređenja da napusti zemlju, ruski zvaničnik mu je počeo čitati dijelove presretnutih depeša, koji su dokazivali njegovo miješanje u ruske poslove. „Dosta,“ rekao je markiz i počeo se pakovati.

Mišljenja snažnija od armija

Diplomatski načini su se počeli mijenjati u 19. vijeku, pod pritiskom demokratskih promjena i republikanske vlade. Javno mijenje je počelo smatrati pogrešnim i neprikladnim bilo šta što se radi nelegalno – pogotovo kada predstavljaš sebe u inostranstvu. Drugi faktori u toj promjeni, po mišljenju britanskog diplomate i pisca Harolda Nicolsona, potiču od narastajućeg osjećaja zajednice naroda i važnosti javnog mišljenja. Kao što je primjetio lord Palmerston, britanski premijer sredinom 19. vijeka, mišljenja su snažnija od armija.

Ova promjena je pojačana rastućim vjerovanjem da se pošta ne bi smjela dirati. U Velikoj Britaniji je četrdesetih godina prošlog vijeka otvaranje pisma italijanskog revolucionara Giuseppe Mazzinija dočekano sa velikom javnom osudom; u to doba je englski istoričar i političar Thomas Babington Macaulay izjavio da je uzimanje njgovog pisma iz pošte kao i uzimanje sa njegovog stola. Kada je usvojena Bečka konvencija o diplomatskim odnosima, jedna od njenih stavki je bila i da je „zvanična prepiska misije nenarušiva.“

Ambasadori sebe sada smatraju damama i gospodom. Oni ne lažu. Ne kradu. Ali na neki način, diplomatija nije naporedovala u odnose na svoje stare načine. Diplomatske depeše uvijek mogu biti presretene ili otvorene – kao što je pokazao WikiLeaks.

* David Kahn je autor knjiga “Razbijači šifri“ i “Čitač džentlmenske pošte“
XS
SM
MD
LG