Tekst iz Guardiana, prilagodila Dinka Jurković
Nekadašnji ministar spoljnih poslova Njemačke, Joschka Fisher objavio je krajem proteklog tjedna u engleskom listu ¨Guardian¨ svoje mišljenje o trenutoj poziciji Angele Merkel, lidera Njemačke.
Kriza eurozone, započeta 2008-e godine još nije završena. S jedne strane euro štiti EU, posebno njemački izvoz, uz jake spekulacija na tržištu valuta, s druge strane kriza je otkrila Ahilovu petu eurozone – nedostatak financijske discipline unutar nje. Logična posljedica su napetosti u EU.
I ponašanje Njemačke je tim povodom kontradiktorno. Prednost je dala nacionalnim interesima radije nego jačanju ekonomske unije. Ta je kontradiktornost pojačana tranzicijom od prethodne ka današnjoj konzervativno-liberalnoj koaliciji. Uz sve to, domaće političke slabosti su pojačane sa fiskalnim zahtjevima da se spasi euro.
Merkel je prije svega imala težak posao da ubijedi Bundestag, čak i sopstvenu koaliciju, da odobri ¨mali¨ fiskalni paket pomoći Grčkoj i drugim zemljama, da bi to ubrzo završilo kao financijski paket težak 750 milijardi eura! Za kancelarku Merkel je to otvorilo problem kredibiliteta.
Ona još nije uspjela objasniti gradjanima Njemačke posljedice financijske krize i to ne zato što je ona slab govornik nego prije svega zato što ni sama ne zna kako ta riješi taj konflikt potrebe jačanja EU i istovremenog poštivanja nacionalnih interesa.
Njen stil vladanja, koji se dobrim dijelom svodi na ¨prvo sačekaj i vidi¨ se dobro uklapa u tu nesigurnost. Tek u zadnjem trenutku, kada vidi gdje se formira većina, ona prihvati i njene stavove. Čak i u boljim vremenima njena pasivnost u stilu je omogućavala drugima da popune praznine unutar njene sopstvene stranke.
Nacionalni interesi ili jačanje Evropske unije
Angela Merkel na samitu lidera EU u Briselu, 29. oktobar 2010Iako izgleda da je Angela Merkel ta koja vuče poteze u EU, u stvarnosti je ona radije vođena događajima nego što ih sama vodi.
Ona pokušava da izbjegne jake suprotnosti njemačke politke – nacionalni interesi ili jačanje Evropske unije, odnosno želju da se prekršioci financijskih pravila strogo kazne sa potrebama tih prekršioca da plate svoje preuzete obveze.
Njeni prijedlozi nisu usmjereni ka ostvarenju njemačke strategije da izvede EU iz krize nego radije vuče poteze provocirane unutrašnjim problemima. Berlin je pod utjecajem briga da se ne izgube sljedeći izbori, a ne šta EU treba u ovom trenutku krize i kakva je uloga Njemačke u tome.
Njen kredo ¨voditi a da nisi vođa¨ neizbježno proizvodi osjećaj da je vlada Njemačke vođena srdžbom radi promašaja drugih nego da se potvrdi soptsvena politika. Retorika je jaka, ali ništa više od toga. Sa posljednjeg sastanka lidera EU njemačka ¨gvozdena kancelarka¨ je kući otišla šepajući.
Francuski predsjednik je bio taj koji je zaustavio pokušaj Angele Merkel da se uvede automatski odgovor EU ka zemljama koje krše pravila. Njen drugi prijedlog, da se takvim oduzmu glasačka prava, također nije prošao.
Njen ¨trijumf¨ se u stvari sveo na obećanje da će se Lisabonski dogovor ponovo razmatrati, ali sigurno ne na nivou koji bi zahtjevao referendume u državama članicama. Drugim riječima, svako kažnjavanje država-griješnika nije više na dnevnom redu.
Od svega je ostalo samo dogovor da se nastavi sa financiranjem interventnog budžeta i nakon 2013-e, vjerojatno pod drugim imenom. Ne baš neka pobjeda.
Tako dok građani Njemačke vide da Angela Merkel donosi male rezultate, oni su sve više na strani kritičara koji tvrde da je vlada zarobljena u politici koja uzima njemački novac da bi financirala promašaje drugih članica EU.
Što je više EU forsirana od strane Njemačke da poštiva pravila ¨stabilnosti¨ to će sve više država u EU imati problema da se tih pravila drže. Konačno, i nije realno očekivati da sve članice mogu profitirati na isti način kao Njemačka. To, uostalom, nije slučaj ni kod 16 njemačkih pokrajina.
Nekadašnji ministar spoljnih poslova Njemačke, Joschka Fisher objavio je krajem proteklog tjedna u engleskom listu ¨Guardian¨ svoje mišljenje o trenutoj poziciji Angele Merkel, lidera Njemačke.
Kriza eurozone, započeta 2008-e godine još nije završena. S jedne strane euro štiti EU, posebno njemački izvoz, uz jake spekulacija na tržištu valuta, s druge strane kriza je otkrila Ahilovu petu eurozone – nedostatak financijske discipline unutar nje. Logična posljedica su napetosti u EU.
I ponašanje Njemačke je tim povodom kontradiktorno. Prednost je dala nacionalnim interesima radije nego jačanju ekonomske unije. Ta je kontradiktornost pojačana tranzicijom od prethodne ka današnjoj konzervativno-liberalnoj koaliciji. Uz sve to, domaće političke slabosti su pojačane sa fiskalnim zahtjevima da se spasi euro.
Merkel je prije svega imala težak posao da ubijedi Bundestag, čak i sopstvenu koaliciju, da odobri ¨mali¨ fiskalni paket pomoći Grčkoj i drugim zemljama, da bi to ubrzo završilo kao financijski paket težak 750 milijardi eura! Za kancelarku Merkel je to otvorilo problem kredibiliteta.
Ona još nije uspjela objasniti gradjanima Njemačke posljedice financijske krize i to ne zato što je ona slab govornik nego prije svega zato što ni sama ne zna kako ta riješi taj konflikt potrebe jačanja EU i istovremenog poštivanja nacionalnih interesa.
Njen stil vladanja, koji se dobrim dijelom svodi na ¨prvo sačekaj i vidi¨ se dobro uklapa u tu nesigurnost. Tek u zadnjem trenutku, kada vidi gdje se formira većina, ona prihvati i njene stavove. Čak i u boljim vremenima njena pasivnost u stilu je omogućavala drugima da popune praznine unutar njene sopstvene stranke.
Nacionalni interesi ili jačanje Evropske unije
Ona pokušava da izbjegne jake suprotnosti njemačke politke – nacionalni interesi ili jačanje Evropske unije, odnosno želju da se prekršioci financijskih pravila strogo kazne sa potrebama tih prekršioca da plate svoje preuzete obveze.
Njeni prijedlozi nisu usmjereni ka ostvarenju njemačke strategije da izvede EU iz krize nego radije vuče poteze provocirane unutrašnjim problemima. Berlin je pod utjecajem briga da se ne izgube sljedeći izbori, a ne šta EU treba u ovom trenutku krize i kakva je uloga Njemačke u tome.
Njen kredo ¨voditi a da nisi vođa¨ neizbježno proizvodi osjećaj da je vlada Njemačke vođena srdžbom radi promašaja drugih nego da se potvrdi soptsvena politika. Retorika je jaka, ali ništa više od toga. Sa posljednjeg sastanka lidera EU njemačka ¨gvozdena kancelarka¨ je kući otišla šepajući.
Francuski predsjednik je bio taj koji je zaustavio pokušaj Angele Merkel da se uvede automatski odgovor EU ka zemljama koje krše pravila. Njen drugi prijedlog, da se takvim oduzmu glasačka prava, također nije prošao.
Kritičari tvrde da je vlada zarobljena u politici koja uzima njemački novac da bi financirala promašaje drugih članica EU.
Njen ¨trijumf¨ se u stvari sveo na obećanje da će se Lisabonski dogovor ponovo razmatrati, ali sigurno ne na nivou koji bi zahtjevao referendume u državama članicama. Drugim riječima, svako kažnjavanje država-griješnika nije više na dnevnom redu.
Od svega je ostalo samo dogovor da se nastavi sa financiranjem interventnog budžeta i nakon 2013-e, vjerojatno pod drugim imenom. Ne baš neka pobjeda.
Tako dok građani Njemačke vide da Angela Merkel donosi male rezultate, oni su sve više na strani kritičara koji tvrde da je vlada zarobljena u politici koja uzima njemački novac da bi financirala promašaje drugih članica EU.
Što je više EU forsirana od strane Njemačke da poštiva pravila ¨stabilnosti¨ to će sve više država u EU imati problema da se tih pravila drže. Konačno, i nije realno očekivati da sve članice mogu profitirati na isti način kao Njemačka. To, uostalom, nije slučaj ni kod 16 njemačkih pokrajina.
