Broj otkrivenih kaznenih djela trgovine ljudima u Hrvatskoj, u laganom je padu. Policijski pokazatelji govore da je riječ uglavnom o tranzitu prema zapadnoeuropskim odredištima.
Nevladine udruge upozoravaju da u tom nelegalnom međunarodnom biznisu, Hrvatska nije samo tranzitna zemlja, već vrlo često i zemlja domaćin i zemlja izvor takve trgovine, čije su žrtve najčešće mlade žene u potrazi za poslom.
Svi misle da su žrtve trgovine ljudima užasno naivne i lakovjerne, da se neoprezno javljaju na različite oglase u novinama ili na Internetu i tako nastradaju. Istina je sasvim drukčija. Sve više ljudi se vrbuje preko poznatih osoba, upozorava Nives Vudrić iz Crvenog križa Hrvatske.
„Imali smo jedan slučaj djevojke, prošle godine, koja je bila u vezi sa momkom tri godine. Zaručili su se. Obećao joj je da će je voditi u Španjolsku, gdje žive njegovi roditelji, da ih ona upozna. Poslije toga su se trebali vjenčati. Kada su došli u Španjolsku, on joj je rekao da se oni neće vjenčati i da on nije sa njom zbog toga, nego da će ona raditi kao prostitutka. Njegova obitelj je nju prisilila da se bavi prostitucijom. Radila je na jednom stajalištu za kamiondžije, više od godinu dana. Uspjela se izvući iz cijele situacije zahvaljujući jednom kamiondžiji iz Slovenije, koji je nju ilegalno prebacio do Slovenije. Tamo joj je tamo dao novce za kartu. Na taj način se vratila u Hrvatsku“, priča Vudrić.
Opisala je i svježi slučaj jedne djevojke s Kosova, koju je susjeda upoznala sa svojim bratom koji je došao iz Zagreba i želio se, navodno, oženit Albankom s Kosova.
„Kada je došla u Zagreb i kada su ušla u kuću, vidjela je da tu živi i njegova žena. Rekli su joj da se oni neće rastaviti i da se on neće za nju oženiti jer njima treba žena koja će im roditi dijete, pošto njegova žena to nije mogla. Bila je nekoliko mjeseci zatvorena u njihovoj kući. Oduzeli su joj dokumente i zaključavali su je. Nikada nije ostala sama u kući. Uvijek je bila pod nečijim nadzorom. On je nju svakodnevno silovao. Svako večer je dolazio u njenu sobu i silovao ju je. Na kraju je ostala trudna. Jedno jutro, kada je taj čovjek otišao raditi, ona se pravila da spava. Zaboravio je zaključati stan i ona je uspjela pobjeći,“ rekla je Vudrić.
Žrtava puno više od otkrivenog broja
Hrvatska policija je 2008. godine zabilježila 214 kaznenih djela trgovanja ljudima. Godinu kasnije 136, a u prvih devet mjeseci 2010. godine „samo“ 78.
Razlog opadanja broja takvih kaznenih djela vide u činjenici što je Hrvatska u toj ilegalnoj trgovini ljudima uglavnom tranzitna zemlja - ističe Aleksandra Ljuba iz Odjela za odnose s javnošću Ministarstva unutarnjih poslova.
„Statistike kažu da su žrtve najčešće žene, 88 posto su žene u žrtve trgovanja ljudima. Radi se o sobama mlađe dobi. Uglavnom se radi o osobama hrvatskog državljanstva, 40 posto, 12 posto su državljani Bosne i Hercegovine, 14 posto su državljani Srbije i osam posto su osobe iz Ukrajine. Drugi postotci su zanemarivi,“ navela je ona.
Sustav pomoći i zaštite žrtvama trgovine ljudima razrađen je i u posebnom Nacionalnom programu za suzbijanje te kriminalne djelatnosti, a Hrvatski Crveni križ već tri godine, po osnovnim i srednjim školama, provodi edukativne radionice kojima se djecu poučava i upozorava da na vrijeme prepoznaju takvu opasnost.
„Na području Hrvatske imamo nekoliko skloništa za žrtve trgovine ljudima. Cilj stručnjaka koji se nalaze u tim skloništima je da emocionalno osnaže žrtvu, da je pomognu da se vrati u matičnu zemlju, da ih osnaži i ohrabri da svjedoče na sudu,“ kaže Ljuba.
Ilustrativna fotografijaĐurđica Kolarec iz mreže ženskih udruga Petra, uvjerena je, međutim, da je taj ilegalni biznis puno rašireniji i da je žrtava puno više no što ih je otkriveno i identificirano.
„Od 2002. godine, od kada postoji službeno evidentiranje žrtava, otkriveno je 88 žrtava, od čega je 13 muškaraca i 75 žena. Žena je 85 posto i gotovo su sve žrtve trgovanja u svrhu seksualnog iskorištavanja u prostituciji. Mi smo tranzitna zemlja i preko nas vode putevi u zapadnu Evropu sa istoka. Sve više i više spoznajemo da je puno naših djevojaka koje završavaju kao žrtve u zapadnoj Evropi. Hrvatska je i zemlja odredišta,“ kazala je Kolarec.
Vudrić, potvrđuje da je sve više i muškaraca koji su prisiljeni na robovski rad, uglavnom u građevini ili nekim poljoprivrednim imanjima, a spominje i upravo otkriveni slučaj mladog dečka u Zagrebu, koji je godinu dana prisilno radio u jednoj autopraonici, usred stambenog naselja. Građani su čak i primijetili da se nešto čudno dešava, ali vlasnik praonice je bio poznat kao siledžija i osoba sumnjive prošlosti.
„Nisu se usudili da pomognu. Ali i kada vide da se nešto dešava, ne žele obavijestiti policiju, niti bilo koga, jer se ne žele petljati, to se njih ne tiče. Često su to i njihovi susjedi, prijatelji ili poznanici te se ne žele nikome zamjeriti,“ dodaje ona.
Problem je, zaključuje Đurđica Kolarec, ne samo što je malo otkrivenih žrtava, već i vrlo malo procesuiranih počinitelja.
„Udružene su snage i vladinih institucija i nevladinog sektora, samo nikako da dođemo do efikasnijeg otkrivanja i većeg procesuiranja počinitelja. Tu je i mali broj pokrenutih postupaka i oni traju godinama. Vrlo često se desi, budući da je to relativno novo kazneno djelo, da se u toku postupka to djelo prekvalificira u međunarodnu prostituciji, pa tako bude još manji broj onih koji su osuđeni za trgovanje ljudima i ropstvo. Uvijek bude sve svaljeno na žrtvu u stilu - sama si je kriva, što je tamo išla, zašto nije provjerila. Tako i ona, pod utjecajem okoline, počne razmišljati da je bila glupa i da je bolje da o tome šuti,“ kaže Kolarec.
Nevladine udruge upozoravaju da u tom nelegalnom međunarodnom biznisu, Hrvatska nije samo tranzitna zemlja, već vrlo često i zemlja domaćin i zemlja izvor takve trgovine, čije su žrtve najčešće mlade žene u potrazi za poslom.
Svi misle da su žrtve trgovine ljudima užasno naivne i lakovjerne, da se neoprezno javljaju na različite oglase u novinama ili na Internetu i tako nastradaju. Istina je sasvim drukčija. Sve više ljudi se vrbuje preko poznatih osoba, upozorava Nives Vudrić iz Crvenog križa Hrvatske.
„Imali smo jedan slučaj djevojke, prošle godine, koja je bila u vezi sa momkom tri godine. Zaručili su se. Obećao joj je da će je voditi u Španjolsku, gdje žive njegovi roditelji, da ih ona upozna. Poslije toga su se trebali vjenčati. Kada su došli u Španjolsku, on joj je rekao da se oni neće vjenčati i da on nije sa njom zbog toga, nego da će ona raditi kao prostitutka. Njegova obitelj je nju prisilila da se bavi prostitucijom. Radila je na jednom stajalištu za kamiondžije, više od godinu dana. Uspjela se izvući iz cijele situacije zahvaljujući jednom kamiondžiji iz Slovenije, koji je nju ilegalno prebacio do Slovenije. Tamo joj je tamo dao novce za kartu. Na taj način se vratila u Hrvatsku“, priča Vudrić.
Opisala je i svježi slučaj jedne djevojke s Kosova, koju je susjeda upoznala sa svojim bratom koji je došao iz Zagreba i želio se, navodno, oženit Albankom s Kosova.
„Kada je došla u Zagreb i kada su ušla u kuću, vidjela je da tu živi i njegova žena. Rekli su joj da se oni neće rastaviti i da se on neće za nju oženiti jer njima treba žena koja će im roditi dijete, pošto njegova žena to nije mogla. Bila je nekoliko mjeseci zatvorena u njihovoj kući. Oduzeli su joj dokumente i zaključavali su je. Nikada nije ostala sama u kući. Uvijek je bila pod nečijim nadzorom. On je nju svakodnevno silovao. Svako večer je dolazio u njenu sobu i silovao ju je. Na kraju je ostala trudna. Jedno jutro, kada je taj čovjek otišao raditi, ona se pravila da spava. Zaboravio je zaključati stan i ona je uspjela pobjeći,“ rekla je Vudrić.
Žrtava puno više od otkrivenog broja
Hrvatska policija je 2008. godine zabilježila 214 kaznenih djela trgovanja ljudima. Godinu kasnije 136, a u prvih devet mjeseci 2010. godine „samo“ 78.
Razlog opadanja broja takvih kaznenih djela vide u činjenici što je Hrvatska u toj ilegalnoj trgovini ljudima uglavnom tranzitna zemlja - ističe Aleksandra Ljuba iz Odjela za odnose s javnošću Ministarstva unutarnjih poslova.
„Statistike kažu da su žrtve najčešće žene, 88 posto su žene u žrtve trgovanja ljudima. Radi se o sobama mlađe dobi. Uglavnom se radi o osobama hrvatskog državljanstva, 40 posto, 12 posto su državljani Bosne i Hercegovine, 14 posto su državljani Srbije i osam posto su osobe iz Ukrajine. Drugi postotci su zanemarivi,“ navela je ona.
Sustav pomoći i zaštite žrtvama trgovine ljudima razrađen je i u posebnom Nacionalnom programu za suzbijanje te kriminalne djelatnosti, a Hrvatski Crveni križ već tri godine, po osnovnim i srednjim školama, provodi edukativne radionice kojima se djecu poučava i upozorava da na vrijeme prepoznaju takvu opasnost.
„Na području Hrvatske imamo nekoliko skloništa za žrtve trgovine ljudima. Cilj stručnjaka koji se nalaze u tim skloništima je da emocionalno osnaže žrtvu, da je pomognu da se vrati u matičnu zemlju, da ih osnaži i ohrabri da svjedoče na sudu,“ kaže Ljuba.
„Od 2002. godine, od kada postoji službeno evidentiranje žrtava, otkriveno je 88 žrtava, od čega je 13 muškaraca i 75 žena. Žena je 85 posto i gotovo su sve žrtve trgovanja u svrhu seksualnog iskorištavanja u prostituciji. Mi smo tranzitna zemlja i preko nas vode putevi u zapadnu Evropu sa istoka. Sve više i više spoznajemo da je puno naših djevojaka koje završavaju kao žrtve u zapadnoj Evropi. Hrvatska je i zemlja odredišta,“ kazala je Kolarec.
Vudrić, potvrđuje da je sve više i muškaraca koji su prisiljeni na robovski rad, uglavnom u građevini ili nekim poljoprivrednim imanjima, a spominje i upravo otkriveni slučaj mladog dečka u Zagrebu, koji je godinu dana prisilno radio u jednoj autopraonici, usred stambenog naselja. Građani su čak i primijetili da se nešto čudno dešava, ali vlasnik praonice je bio poznat kao siledžija i osoba sumnjive prošlosti.
„Nisu se usudili da pomognu. Ali i kada vide da se nešto dešava, ne žele obavijestiti policiju, niti bilo koga, jer se ne žele petljati, to se njih ne tiče. Često su to i njihovi susjedi, prijatelji ili poznanici te se ne žele nikome zamjeriti,“ dodaje ona.
Problem je, zaključuje Đurđica Kolarec, ne samo što je malo otkrivenih žrtava, već i vrlo malo procesuiranih počinitelja.
„Udružene su snage i vladinih institucija i nevladinog sektora, samo nikako da dođemo do efikasnijeg otkrivanja i većeg procesuiranja počinitelja. Tu je i mali broj pokrenutih postupaka i oni traju godinama. Vrlo često se desi, budući da je to relativno novo kazneno djelo, da se u toku postupka to djelo prekvalificira u međunarodnu prostituciji, pa tako bude još manji broj onih koji su osuđeni za trgovanje ljudima i ropstvo. Uvijek bude sve svaljeno na žrtvu u stilu - sama si je kriva, što je tamo išla, zašto nije provjerila. Tako i ona, pod utjecajem okoline, počne razmišljati da je bila glupa i da je bolje da o tome šuti,“ kaže Kolarec.