Srbija u zatvoru?
Bilo je to negdje pred rat u BiH. Grupa žena je u Sarajevu organizirala miting sa zahtjevom da im se sinovi puste iz JNA jer nisu htjele da im djeca ratuju u Hrvatskoj. Tražile su direktan prenos tog mitinga. Imale su jake argumente - prethodnog dana odobrio sam (tada iz pozicije Glavnog i odgovornog urednika TV Sarajevo) prenos skupa žena podrške za JNA. Postupili smo na isti način, dogovorili prenos, napravili ugovor o obavezama o trajanju i slično. Tako je bilo i uradjeno sve dok....
Kad je isteklo dogovoreno vrijeme trajanja prenosa, ja sam isključio kamere i nastavio sa programom. Masa je počela da napada reportažna kola TV Sarajevo, ja sam krenuo sa namjerom da ih zaustavim, podsjetim na ugovor i onda su mene počeli tući....
Sjetih se ove priče čitajući da su mog kolegu, Teofila Pančića, napala dvojica sa metalnim šipkama u autobusu br. 83 u Beogradu, u subotu oko 11 sati uveče.
Prije koji dan je Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u procjenila da postoje dvije Srbije: ona demokratska koja je opredijeljena za Evropu i ona nedemokratska, nacionalistička koja riješava stvari silom.
Napad na Teofila Pančića je organizirala i naručila ta druga Srbija koju ne žele ni u Evropi ni u susjedstvu, ona koja probleme riješava ratovima kad može i toljagama kad ne može ratovati. To je ona Srbija koja je izgubila sve ratove i zahvaljujući kojoj od te i takve Srbije svi ostali – pobjegoše u neovisne države.
Pretučeni Teofil Pančić je metalnim šipkama upozoren da otupi svoje oštro novinarsko pero. Napad su osudili zvaničnici. Direktor policije Milorad Veljović: "Napad na novinare i medije je napad na slobodu informisanja i zato je identifikovanje i pronalaženje napadača na novinara lista "Vreme" Teofila Pančića prioritet srpske policije."
Predsjednik Srbije, Boris Tadić: "Verujem da će policija obaviti svoj posao i pronaći napadače koji su napali i povredili Teofila Pančića. Moramo još mnogo napora da uložimo kako bi se stvorila atmosfera u kojoj siledžijsko razračunavanje sa neistomišljenicima nikako ne sme da se događa.“
Vjerujem da i predsjednik Tadić i ministar policije jako dobro znaju da poruka nije upućena samo Teofilu Pančiću, niti samo onima koji imaju iste novinarske ambicije. To je i politička poruka ili, možda, prije svega politička poruka onoj Srbiji koja razgovara argumentima, a ne toljagama, koja hoće biti dio Evrope i svijeta i koja ne želi da štiti ratne zločince. To je poruka onoj Srbiji o kojoj govori predsjednik Tadić! To je poruka koja kaže ¨ne damo Mladića¨, ¨da se niste usudili početi obračun sa korupcijom¨, ¨ako ne misliš kao ja, ovo te sleduje¨ i tako dalje.
I to je poruka koja ulijeva strah, onaj isti zbog kojeg su iz autobusa izašli SVI putnici, čak i šofer. Svi su pobjegli da izbjegnu svjedočenje, da izbjegnu opisivanje napadača misleći da će tako izbjeći opasnost po same sebe. Poruka je, dakle, uspješno stigla do primaoca.
Osobno se nadam da će organi u Srbiji, politički i policijski, dobro razmisliti šta znači činjenica da su se svi razbježali i da li je to znak povjerenja ili nepovjerenja u državne organe. Osobno se nadam da ti isti organi neće bježaniju SVIH svjedoka shvatiti kao slučajni sticaj okolnosti jer je kao bilo kasno pa su ljudi žurili kući nego kao ozbiljan znak da nešto nije u redu. Osobno se nadam neće čekati neki slijedeći incident i neki slijedeći autobus jer se tada neće raditi ni o autobusu ni o premlaćivanju nego o nečem mnogo ozbiljnijem.
Ako i policija i političari ovaj strah putnika iz autobusa br. 83 budu umanjivali to će u stvari u stvari značiti da su oni pobjegli. I kao što su oni putnici predali sebe na milost i ne milost sili, tako će policija i politika predati državu na milost i nemilost onima kojima ¨zakon leži u topuzu¨. Oni će Srbiju smjestiti u zatvor, tamo gdje treba da budu oni koji vade toljage i šalju na zadatke mlediće sa metalnim šipkama.
A za putnike tog i nekih drugih ¨autobusa¨ imam samo jednu izreku koja glasi ovako: Kad je počeo rat u mojoj državi - ćutao sam. Kad je stigao u moj grad – ćutao sam. Kad je stigao u moju ulicu – ćutao sam. Kad je stigao do moje zgrade – ćutao sam. Sad čekam u stanu da dodju po mene!