Nogomet i fudbal
Neki sam dan cuo jednu grubu salu na temu svjetskog nogometnog prvenstva. Naime, na pitanje „koja je razlika izmedju nogometa i fudbala“ odgovor je glasio: „nogomet u Juznu Afriku nije isao, a fudbal bolje da nije“. Sala je gruba, prava balkanska i netacna. Da ne bi bilo zlonamjernih tumacenja – svaka cast reprezentaciji Srbije sto se kvalificirala.
Sjetih se ovog vica kad procitah neki dan da su prilikom posjete predsjednika Hrvatske Srbji, Josipovic i Tadic, podrzali i ideju o regionalnoj nogometnoj ligi. Ali, ne zelim pisati o posjeti. To su vec uradili moje kolege kolumnisti – Ines Saskor i Teofil Pancic. Hocemo li dakle u Beogradu gledati nogomet, a u Zagrebu fudbal?
Najjednostavniji odgovor glasi - DA ako bude odlucivala profesija i NE ako bude odlucivala politika.
Kad odlucuje profesija – rezultati mogu biti vrlo veliki. Neka regionalna takmicenja na prostoru bivse nam drzave su vec to dokazala. Posljednji primjer je vaterpolo. Svjetski kup i prve tri reprezentatcije su iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Kvalitet regionalne lige u kosarci je doprinio uspjesima beogradskog “Partizana” i zagrebacke “Cibone.” S druge strane, u nogometu, klubovi u svim drzavama bivse SFRJ ne mogu dogurati dalje od kvalifikacija, kvalitet koji se igra je slab, posjeta na stadionima jos slabija, i nogomet i fudbal tresu afere korupcije, prodaja i rasprodaja. Po jedan ili dva kluba koji imaju neku potencijalnu kvalitetu je posve nedovoljno za iole intyeresantno takmicenje. Zato, sa stajalista profesije, nema dilemma da bi regionalna liga i u nogometu doprinijela kvaliteti, donijela bolju posjetu, znaci veci prihod, znaci veca ulaganja, i naravno, bolji rezultat. Zato profesija argumentira u tom pravcu dok politika jos uvijek tvrdi “jos nije vrijeme“.
Ako je ti tacno bas je politika ta koja je odgovorna da bude pravo vrijeme. Jer, kad odlucuje politika – sve krene naopako. Evo primjera suprotnog onome sa razgovora Tadic-Josipovic. Vec sedam godina FIFA i UEFA ubjedjuju i pokusavaju da natjeraju Nogometni savez BiH da izabere jednog, a ne tri predsjednika, da imaju jedan, a ne tri nogometna saveza. Ali, sve sto lici na BiH kao drzavu odbija Banjaluka, uz pomoc nekoliko istomisljenika iz hrvatskog dijela bosanskoherecegovackog nogometa. Premijer Dodik ce cak reci da treba istupiti iz fudbalskog saveza BiH i osnovati svoj sopstveni. Cijena ove, jos jedne u nizu BiH gluposti, lako moze biti da iz svih takimicenja budu izbaceni i savez BiH i svi klubovi. Pa ce onda banjalucki Borac moci igrati za finale ne znam ni ja kojeg kupa sa recimo klubom iz Laktasa, a na tribinama ce sjediti vlada RS na celu sa premijerom. Gledalaca nece biti jer ce i Srbima biti dosadne dosadne utakmice, bas kao sto su Hrvatima neinteresantne one izmedju Cibalije i Zapresica, kao sto to i ne bi bila fudbalska utakmica nego obicna politicka manifestacija.
Odluka je odgodjena do listopada pa ce braca politicari moci do mile volje nabacivati jedan drugome loptu i zabijati golove u predizbornoj kampanji. A onda ce, sa novim izbornim legitimitetom, nastaviti po starom ili – klepnuti usima.
Politika bi morala biti POSLJEDNJA, a ne PRVA koja odlucuje o sportu, kulturi i svemu ostalom. Ona bi morala stvarati uvjete da se nogomet, glazba, knjizevnost razvijaju, da postanu bolji, da postanu dio svijeta, a ne da stvaraju prepreke i tamo gdje prepreka nema. E da, ali tada bi politika bilauvazena profesija, a ne nacin da se neko obogati.