Maja Nikolić
Izborna godina u BiH u pravilu je vrijeme kada većina političara ubjeđuje građane, pripadnike svog naroda, da ih ugrožavaju iz drugih etničkih skupina i da ne mogu živjeti zajedno. U Janji kod Bijeljine zabilježili smo sasvim drugačiju priču.
Dva susjeda, Željko i Mustafa iz Janje, gotovo svakodnevno se sretnu, popričaju i podijele zajedničke brige i probleme. Mustafa se s gorčinom sjeća ratne slike kada je morao napustiti Janju sa kesom u rukama, ali se sjeća i slike kada su se mještani počeli vraćati. Ako zatreba pomoć, tu je uvijek susjed Željko koji se nakon rata doselio u Janju iz Sarajeva. Mustafa Hadžić:
„Vrijeme je učinilo svoje. Shvatile su i jedna i druga strana da bez zajedničkog života nema života. Meni lično ne smeta niko, a ja ako nekome smetam, to me uopšte ne opterećuje.“
Mustafin susjed Željko Rašević:
„Problemi su nam slični, ustvari isti kao u cijeloj BiH gdje ekonomska situacija je veoma teška i ona nas na neki način i zbližava jer nikom ne cvjetaju ruže. Svjesno smo da nekakvim lošim odnosima smo dosta toga uradili, dosta tog lošeg uradili u našim životima i da je došlo vrijeme da se ipak pozabavimo nekim svojim boljim odnosima - i svojim životima u nekom dobrom svjetlu.“
Okosnica preživljavanja većine stanovnika Janje je poljoprivreda. Brojni mladi koji još uvijek nisu otišli iz Janje mogućnost za zaradu pronašli su u proizvodnji. Mustafa Numanović mladi je poljoprivrednik iz Janje. Iako se čini da u malim sredinama perspektive nema, on svjedoči suprotno:
„Ja sam se odlučio tu da ostanem. Ne vidim se da negdje idem nastranu. Tu kod svoje sam kuće - tu su mi i đed i prađed i otac. Uvijek postoji nada i nadam se boljem. Pa, valjda, bude nekad u budućnosti nešto bolje.“
Zbog njegovanja principa multietničnosti ovdašnjim stanovnicima se čak i prigovaralo. Kada su princip suživota sa ponosom isticali, iz određenih krugova im se sugeriralo da takvu priču ne trebaju isticati. Sumorna bh. politika pokušala se uvući među male ljude i napraviti drugačije. Huso Zečkanović, predsjednik Mjesne zajednice Janja:
„Nastojimo da se tenzije ne dižu iako može se reći da ne možemo ni mi biti imuni od ovih retorika koje dolaze nam odozgo i da nažalost ste tenzije se više žele podići na vrhu nego što je to stvarno među građanima.“
Poseban problem Janje je ogromna nezaposlenost. Mićo Mičić, načelnik Općine Bijeljine:
„Zasad nam nedostaje i međunarodne pomoći i pomoći od lokalnih, odnosno republičkih vlasti, da naši poljoprivredni proizvodi, koji imaju perspektivu, koji imaju tradiciju, budu konkurentni u tržištu u okolini i na tržištu u Evropi.“
Željko Rašević smatra da je za takvo stanje kriva aktualna politika koja ne pruža nikakve adekvatne nikakav programe:
„Ti se svi programi svode, nažalost, na zavađanje naroda - jer ja ću reći da sam ugrožen zbog nekakvog Bošnjaka, Bošnjak zbog Srbina i tako dalje. To su sve naše političke stranke - nijedna neće iznijeti neki konkrektan ekonomski program oživljavanja i zapošljavanja, pa bilo koja stranka, da li će to biti bošnjačka, srpska, bilo koja. Ne, nijedna.“
To je mišljenje i Mustafe Hadžića:
„Svi oni zajedno sjede, jedu i piju. A kad treba za javnost, onda kažu ’nismo našli zajednički rječnik zbog ovoga, ovaj zbog ovoga, mi Srbi ovo, mi Bošnjaci ovo, ugroženi Srbi, ugroženi Bošnjaci’. To nije tačno. Svima je lijepo.“
